Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-907/15 (D. V. i V. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-907/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 907/15, rješavajući apelaciju Dragice Vukojević i Vlade Vukojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Vukojević i Vlade Vukojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000016 14 Rev od 18. decembra 2014. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Vukojević i Vlado Vukojević (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Podravske Slatine, koje zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 25. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000016 14 Rev od 18. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Laze Golubovića i Milice Golubović (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 27. juna do 7. jula 2017. godine. Tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 78 0 P 000016 12 P 3 od 25. januara 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 15. aprila 1993. godine u Prnjavoru između apelanata s jedne strane i tuženih s druge strane, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV- 810/93 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim su apelanti svoje nekretnine u Prnjavoru, pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine ili nekretnine u Prnjavoru), razmijenili za nekretnine tuženih u Podravskoj Slatini, pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnine u Podravskoj Slatini). Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da apelantima predaju u posjed nekretnine u Prnjavoru, a da se apelanti obavežu da tuženim predaju u posjed nekretnine u Podravskoj Slatini. Apelanti su obavezani da tuženim solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 11.175,00 KM.

6. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza (koje je pobrojao na strani 3. obrazloženja presude), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da tokom postupka nije bilo sporno da su parnične stranke 15. aprila 1993. godine u Prnjavoru zaključile predmetni ugovor koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV-810/93, te da su predmet ovog ugovora bile sporne nekretnine apelanata i nekretnine tuženih u Podravskoj Slatini. Utvrđeno je da je predmetni ugovor od 15. aprila 1993. godine u pisanoj formi sastavio sin apelanata Branislav Vukojević koji je po struci diplomirani pravnik, te da su apelanti lično potpisali predmetni ugovor, dok je u ime tuženih ugovor potpisao njihov zet Borivoje Malešević. Također je nesporno utvrđeno da su apelanti nakon dolaska u Podravsku Slatinu boravili zajedno s tuženim u njihovoj kući, te 10. maja 1993. godine ponovo s tuženim zaključili ugovor o razmjeni nekretnina koji su ovjerili kod Općinskog sekretarijata za društvene djelatnosti i opću upravu Grada Slatina. Također je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen i da svaka od ugovornih strana drži u posjedu i vlasništvu razmijenjene nekretnine, s tim da je dio nekretnina koje su apelanti stekli na osnovu ugovora o razmjeni eksproprirala Republika Hrvatska za izgradnju autoputa i apelantima je isplaćena naknada u iznosu od 19.530,50 kuna, dok su tuženi izvršili „djelimičnu“ sanaciju kuće apelanata u Prnjavoru koju su dobili u zamjenu, te dogradili pomoćni objekt.

7. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je kod apelanata postojala slobodno izražena volja prilikom zaključenja predmetnog ugovora, odnosno „da li su na volju tužilaca (apelanata) utjecale posebne okolnosti da zaključe predmetni ugovor“. Zatim je Osnovni sud citirao odredbu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je u vezi s tim istakao da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uvjet da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), a izjava volja mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2. ZOO). Osnovni sud je ukazao da je za punovažnost predmetnog ugovora, pored uvjeta koji se odnose na formu, nužno postojanje saglasnih i slobodno izraženih volja ugovarača za zaključenje ugovora.

8. Osnovni sud je uvidom u predmetni ugovor zaključio da on sadrži sve elemente ugovora o razmjeni propisane čl. 552. i 553. ZOO, te da ga je taj sud ovjerio pod brojem OV-810/93 od 15. aprila 1993. godine, čime je potvrđeno da su apelanti i punomoćnik tuženih svojim potpisima potvrdili da su saglasni s bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), tako da predmetni ugovor ispunjava sve formalno-pravne uvjete potrebne za njegovu pravnu valjanost u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu izjava parničnih stranaka i saslušanih svjedoka nesporno utvrdio da su apelanti do početka ratnih dejstava koristili predmetne nekretnine koje su bile njihovo vlasništvo i živjeli u njima. Osnovni sud je ukazao na tvrdnje apelanata saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, i to: da su tokom ratnih dejstava bili uznemiravani u pravu korištenja predmetnih nekretnina tako što je na „tužioce (apelante), i to putem telefona od strane više neidentificiranih lica, vršen pritisak da zamijene nekretnine i napuste Prnjavor jer su bili pripadnici nesrpskog naroda, koje ponude su tužioci (apelanti) odbili“; te da je jedne večeri u dvorište apelanata došao i iz vatrenog oružja pucao sin apelanticine sestre Darko Baraković s kojim apelanti inače nisu bili u dobrim odnosima zbog neriješenih imovinskih odnosa; kao i da su „rušenjem ukrajinske crkve u Prnjavoru popucala sva stakla na njihovoj kući jer se nalazila preko puta navedene crkve, a što je tužioce (apelante) posebno pogodilo i uznemirilo“, zbog čega su „pod pritiskom opće situacije odlučili da napuste Prijedor“. Osnovni sud je naveo da je apelant svojim iskazom, također, potvrdio da su apelanti nakon dolaska u Podravsku Slatinu zajedno s tuženim boravili u njihovoj kući, nakon čega su s tuženim ponovo, 10. maja 1993. godine, u Podravskoj Slatini zaključili ugovor o razmjeni nekretnina. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su apelanti „vidjeli i boravili na nekretninama tuženih koje su bile predmet razmjene, te ponovo 10. maja 1993. godine u Podravskoj Slatini zaključili ugovor o razmjeni iako su bili u prilici i imali mogućnost da odustanu od ugovora zaključenog 15. aprila 1993. godine, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su predmetni ugovor zaključili pod utjecajem posebnih okolnosti (pritisci, prijetnja ili primjena sile) koje bi bitno ograničile slobodu odlučivanja tužilaca (apelanata) i utjecale na njihovu volju da zaključe predmetni ugovor“. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da za utvrđenje posebnih okolnosti nisu dovoljne samo izjave parničnih stranaka, već te izjave moraju biti potkrijepljene i drugim dokazima. Pored toga, Osnovni sud je zaključio da postojanje rata i općepoznatih ratnih okolnosti koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost (na čemu su apelanti i zasnivali svoj zahtjev) samo za sebe nije dovoljno za utvrđenje ništavosti ugovora.

9. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da predmetni ugovor nije zaključen saglasnim izjavama ugovarača o bitnim sastojcima ugovora, te njihovom ozbiljnom i slobodno izraženom voljom (čl. 26. i 28. ZOO), odnosno da je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.

10. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 000016 13 Gž 3 od 25. septembra 2013. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužbeni zahtjev na način kako je sve preciznije navedeno u izreci presude. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u skladu sa žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti, Okružni sud je utvrdio da prvostepena presuda nije pravilna i zakonita. Okružni sud je ukazao da je među parničnim strankama bilo sporno da li je predmetni ugovor od 15. aprila 1993. godine zaključen slobodnom voljom apelanata ili ne. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti i tuženi 15. aprila 1993. godine zaključili predmetni ugovor, te da su predmet ugovora bile nekretnine apelanata u Prnjavoru i nekretnine tuženih u Podravskoj Slatini. Okružni sud je također naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su „tužioci (apelanti) kao pripadnici nesrpske nacionalnosti živjeli i radili u Prnjavoru, da su tokom ratnih dejstava dobivali anonimne prijetnje putem telefona da napuste svoju kuću i odsele iz Prnjavora, da je pucano u njihovom dvorištu, da je minirana ukrajinska crkva u neposrednoj blizini njihove porodične kuće, kojom prilikom su bila razbijena sva stakla na njihovoj kući, da su sva tri sina apelanata napustila svoje poslove kojim su se bavili i svoje domove“, te je u vezi s tim zaključio da sve navedeno ukazuje „da se kod tužilaca (apelanata) nasilno formirala volja za zaključenje predmetnog ugovora kako bi spasili svoje živote koji su bili ugroženi“. Naime, Okružni sud je zaključio da sve navedene okolnosti jasno ukazuju da su apelanti odluku da zaključe predmetni ugovor donijeli protivno svojoj pravoj volji, te je, pozivajući se na odredbe čl. 26, 28. stav 2. u vezi sa članom 103. ZOO, odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 229. stav 1. tačka 2. i člana 235. tačka 3. ZPP.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 000016 14 Rev od 18. decembra 2014. godine revizija tuženih je uvažena i drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanata protiv prvostepene presude odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio predmet spora i činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, te je zaključio da je drugostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak da volja apelanata za zaključenje predmetnog ugovora nije data u skladu s odredbama člana 28. stav 2. ZOO.

12. Zatim je naveden sadržaj odredaba čl. 26, 28. i 103. ZOO, kao i odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, pri čemu je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor u vrijeme ratnih okolnosti, odnosno dva takva ugovora iste sadržine koje su apelanti potpisali, i to prvo 15. aprila 1993. godine u Prnjavoru, a nakon toga 10. maja 1993. godine u Podravskoj Slatini. Naime, Vrhovni sud je, suprotno stavu drugostepenog suda, zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti odluku da zaključe predmetni ugovor nisu donijeli protivno svojoj volji budući da „utvrđene činjenice ne upućuju na zaključak da su apelanti izvršili zaključenje predmetnog ugovora jer su bili izloženi posebnim okolnostima (primjeni sile, prinude ili prijetnje), koje su u bitnom ograničile slobodu odlučivanja, pri čemu je zaključenje predmetnog ugovora bilo protivno stvarnoj volji tužilaca (apelanata)“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu apelantovog iskaza saslušanog u svojstvu parnične stranke od 28. marta 2011. godine utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen nakon što je apelant na lokalnoj radio stanici čuo oglas da se nudi zamjena nekretnina u Podravskoj Slatini u Hrvatskoj za nekretnine u Prnjavoru, zbog čega su poslali Matu Sabljića iz Zagreba da pogleda kuću tuženih u Podravskoj Slatini koja se po osnovu navedenog oglasa nudila u zamjenu. Vrhovni sud je također istakao da nije sporno da su apelanti 15. aprila 1993. godine u Prnjavoru zaključili predmetni ugovor i da su predmet zamjene bile nekretnine tuženih koje su se nudile u zamjenu navedenim oglasom, te da su apelanti, nakon što su ušli u posjed tih nekretnina, 10. maja 1993. godine u Podravskoj Slatini - Republika Hrvatska s tuženim ponovo zaključili ugovor o razmjeni istog sadržaja. Prema mišljenju Vrhovnog suda, upravo navedena okolnost upućuje na nesumnjiv zaključak da su apelanti dobrovoljno dogovorili razmjenu nekretnina s tuženim, a nakon toga, 15. aprila 1993. godine zaključili predmetni ugovor, te da su svoju dobrovoljnost potvrdili ulaskom u posjed nekretnina tuženih u kojim su određeno vrijeme boravili, kao i zaključenjem ugovora od 10. maja 1993. godine u Podravskoj Slatini sa istim sadržajem.

13. Vrhovni sud je također istakao da je na osnovu iskaza kćerke apelanata Brankice Zakaljuk, koja je saslušana u svojstvu svjedoka, utvrđeno da je njihov rođak Darko Baraković došao jedne noći u dvorište ispred kuće apelanata i tom prilikom pucao iz vatrenog oružja, te da je to učinio zbog neraščišćenih imovinskih odnosa između apelanata i njihovog rođaka Darka Barakovića, a ne radi zastrašivanja i protjerivanja apelanata iz njihove kuće. Vrhovni sud je također istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je minirana ukrajinska crkva koja se nalazila preko puta kuće apelanata, te je u vezi s tim zaključio da se ovaj događaj ne može smatrati posebnom okolnošću koja je bitno ograničila slobodu odlučivanja i utjecala na formiranje volje apelanata da zaključe predmetni ugovor jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, to događaj koji je vezan za opće ratne okolnosti i koji je izazvao strah kod svih stanovnika u Prnjavoru budući da su svi objekti koji su se nalazili u blizini crkve bili oštećeni bez obzira na nacionalnu pripadnost vlasnika objekata. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, ni tvrdnje apelanata „da su dobivali anonimne prijetnje putem telefona nisu dovoljne za zaključak da u konkretnom slučaju nije postojala saglasnost i sloboda izraženih volja ugovarača (apelanata)“, a to posebno iz razloga što se apelanti nisu precizno izjasnili o sadržini tih razgovora, zbog čega se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može sa sigurnošću izvesti zaključak da su apelanti imali telefonske pozive prijeteće sadržine i da su ti pozivi utjecali na slobodu formiranja volje da pristupe zaključenju predmetnog ugovora. Vrhovni sud je također zaključio da postojanje rata i općepoznatih ratnih okolnosti koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost samo za sebe nije dovoljno za utvrđenje ništavosti ugovora.

14. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da je predmetni ugovor zaključen protivno odredbama čl. 26. i 28. ZOO, odnosno da su ispunjeni zakonski uvjeti propisani odredbom člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da su odluku o zaključenju predmetnog ugovora i napuštanju nekretnina u Prnjavoru donijeli zbog sve češćih pritisaka i napada na njih, a posebno kada je grupa nepoznatih lica opkolila njihovu kuću pucajući iz vatrenog oružja. Apelanti navode da su i prije zaključenja predmetnog ugovora imali znatno povoljnije ponude za zamjenu svojih nekretnina, ali da oni to nisu učinili jer su željeli da ostanu i žive na svojim nekretninama i u Prnjavoru gdje su rođeni. Apelanti su također istakli da su „isključivo zbog poremećenih odnosa u društvu, u sredini u kojoj su do tada živjeli (a do poremećaja je došlo uslijed rata i drugih zbivanja u vezi s ratom), strahujući za svoje živote, bili prisiljeni da traže spas, a da bi to postigli morali su da izvrše razmjenu nekretnina i da se odsele u Hrvatsku što, pod normalnim uvjetima, ne bi nikad učinili“. Stoga apelanti smatraju da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da apelanti nisu dokazali da su bili pod pritiskom prilikom zaključenja predmetnog ugovora. Smatraju da je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, i to nezavisno od ratnih dešavanja, zbog čega su predložili da se osporena odluka Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud i Osnovni sud su naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka i da smatraju da prilikom njihovog donošenja nije došlo do povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje su se apelanti pozvali u apelaciji.

17. Okružni sud je naveo da je za svoj stav dao obrazloženje sadržano u odluci tog suda pri kojem u cijelosti ostaje.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 000016 14 Rev od 18. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).

28. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na utvrđivanje pravne ništavosti predmetnog ugovora koji su apelanti zaključili s tuženim tokom 1993. godine.

29. U vezi s ključnim prigovorima apelanata Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, prihvatio stav Osnovnog suda koji je na osnovu činjeničnog utvrđenja i provedenih dokaza odbio tužbene zahtjeve apelanata jer je zaključio da ugovor o zamjeni spornih nekretnina nije ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Osnovni sud detaljno pojasnili razloge za takvo odlučenje imajući u vidu, prije svega, stvarnu volju ugovornih strana u momentu zaključenja ugovora o zamjeni, zasnivajući takav stav na provedenim dokazima, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZOO (čl. 26, 28), kao i na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka izvršen uvid u sporni ugovor o zamjeni, za koji je utvrđeno da nema formalno-pravnih nedostataka u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, te da je pravno valjan jer apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo ikakvih pritisaka, niti bilo kakvog drugog utjecaja (prijetnja, primjena sile i dr.) na volju apelanata za zaključenje predmetnog ugovora zbog kojih bi taj ugovor bio ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Na osnovu provedenih dokaza također je zaključeno da je stvarna volja apelanata u momentu zaključenja ugovora bila da svoje nekretnine zamijene za nekretnine tuženih, što prvenstveno potvrđuje činjenica da je apelant prije zaključenja ugovora na lokalnoj radio stanici čuo oglas da se nudi zamjena nekretnina u Podravskoj Slatini - Republika Hrvatska za nekretnine u Prnjavoru, te da su apelanti poslali Matu Sabljića iz Zagreba da „pogleda nekretnine u Podravskoj Slatini“, nakon čega je i zaključen predmetni ugovor, što je sve jasno potvrdio i apelant svojim iskazom datim u svojstvu parnične stranke na zapisnik od 28. marta 2011. godine, pri čemu Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da tu okolnost apelanti tokom postupka nisu ni pobijali, niti to u apelaciji čine. Pored toga, apelanti u apelaciji i sami tvrde da su zaključili predmetni ugovor isključivo zbog poremećenih odnosa u društvu, u sredini u kojoj su do tada živjeli (a do poremećaja je došlo uslijed rata i drugih zbivanja u vezi s ratom). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da postojanje rata i općepoznatih ratnih okolnosti koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost samo za sebe nije dovoljno za zaključak da je ugovor sklopljen u takvim okolnostima ništav. Vrhovni sud je zaključio da se ne može samo na tvrdnjama apelanata koje, pri tome, „nisu potkrijepljene drugim dokazima“ izvesti zaključak da su na strani apelanata postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja spornog ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28. ZOO, što bi predmetni ugovor o razmjeni činilo ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1326/09 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe čl. ZPP i ZOO, na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ovi apelacioni navodi neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOO od strane Vrhovnog suda, niti su apelanti svojim navodima doveli u pitanje njegovo postupanje. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode nisu posebno obrazložili, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu također smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

35. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti ove navode vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-907/15 (D. V. i V. V.) | Sudska praksa | Aktio