Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/17 (V. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1026/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1026/17, rješavajući apelaciju Vere Milojević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vera Milojević protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 039506 16 Gž od 20. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vera Milojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Dragan Škuletić advokat iz Trebinja, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 039506 16 Gž od 20. decembar 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantica kao tužena-protivtužiteljica obavezana je da tužitelju-protivtuženom ("Nestro Petrol" a.d. Banjaluka) plati dug u iznosu od 12.227,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka na način kako je to navedeno u stavu 1. izreke prvostepene presude. Istom presudom u stavu 2. odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da tužitelj nije stekao pravo na jednostrani raskid ugovora o kreditu zaključen između parničnih stranka 1. marta 2003. godine pod uslovima iz člana 8. istog ugovora, shodno čemu se utvrđuje da je taj ugovor pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo, te se obavezuje tužitelj-protivtuženi da omogući apelantici otplatu kredita pod uslovima iz člana 3. ugovora o kreditu.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelantica isplati određeni novčani iznos i zahtjev apelantice (tužene) da se usvoji protutužbeni zahtjev da tužitelj nije stekao pravo na jednostrani raskid ugovora o kreditu zaključen između parničnih stranka i utvrdi da ugovor ima pravno dejstvo, tako da se apelantici omogući otplata kredita iz navedenog ugovora. Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužilac kao tadašnji apelantičin poslodavac 1. marta 2003. godine odobrio apelantici kredit u svrhu izgradnje stana, u iznosu od 20.000,00 KM sa rokom otplate od 20 godina i kamatnom stopom od 1%. Dalje je utvrđeno da je apelantici otkazan ugovor o radu usljed ekonomskih i tehnoloških razloga 18. aprila 2011. godine, da je apelantica prestala izmirivati mjesečnu ratu kredita, da je apelantica zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca u oktobru 2012. godine, a da je nakon 25. avgusta 2015. godine počela redovno uplaćivati mjesečnu ratu kredita i da njen dug na dan održavanja ročišta za glavnu raspravu iznosi 12.227,69. Dalje je navedeno da je apelantica prema članu 6. Ugovora o kreditu imala obavezu da na iznos dobijenog kredita ustanovi založno pravo na stanu, što nije učinila. Također je navedeno da je članom 8. pomenutog ugovora predviđeno pravo jednostranog raskida ugovora i naplatu preostalog dijela kredita, između ostalog i za slučaj da korisnik kredita bez opravdanog razloga prestane da otplaćuje kredit za vrijeme duže od tri mjeseca uzastopno. Dalje je konstavovano da razumijevajući tešku materijalnu situaciju i otežane mogućnosti isplaćivanja rata kredita, nakon prestanka radnog odnosa, apelantica je svoju obavezu isplate kredita, koji je dobila pod izuzetno povoljnim uslovima, morala plaćati na ugovorom predviđen način. Okružni sud je naveo da ugovarajući mogućnost raskida ugovora (član 8. Ugovora o kreditu), parnične stranke su isključile mogućnost primjene odredaba čl. 125. i 126. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno obrazložio da svako mora biti svjestan mogućnosti nastanka otežanog ispunjenja plaćanja obaveza, već prilikom zaključenja ugovora o kreditu, koji se u pravilu zaključuju na duži vremenski period, u kome mogu da se dese nepredviđene i neplanirane okolnosti, pa tako i apelantica. Prvostepeni sud je naveo da je ovo primarni razlog zašto ovaj sud smatra postojanje zakonskog i ugovornog razloga za raskid ugovora od strane davaoca kredita i zaključio da je neispunjenje isplate rata kredita za vrijeme duže od tri mjeseca uzastopno, predviđen članom 8. pomenutog ugovora, posmatran u vezi sa članom 125. ZOO čini osnovan razlog raskida ugovora. Ovim nastupaju posljedice raskida ugovora predviđene čl. 132. ZOO prema kome se ima vratiti ono što je dato. Na kraju je navedeno da prema mišljenju Okružnog suda ostali žalbeni navodi su bez osnova, a posebno oni kojima se ističe da je nemogućnost otplate kredita uzrokovana radnjom (krivicom tužitelja), otkazom ugovora o radu apelantici i da ugovorne strane u momentu zaključivanja ugovora nisu imale u vidu tu mogućnost.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene materijalnog prava. Apelantica, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za jednostrani raskid ugovora iz člana 8. ugovora o kreditu, jer ona nije prestala da otplaćuje kredit "bez opravdanog razloga", već iz razloga što joj prestao radni odnos kod tuženog (dakle, zbog nedostatka novčanih sredstva).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman