Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-405/15 („Tehnika inženjering“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-405/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 405/15, rješavajući apelaciju „Tehnika inženjeringa“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Tehnika inženjeringa“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13 novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Tehnika inženjering“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, koga zastupa Vera Medan, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), punomoćnika Gordane Todić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Ivane Kovačević (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 24. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i punomoćnik prvotužene dostavili su odgovor na apelaciju 29. maja, odnosno 5. juna 2017. godine. Osnovni sud i tužiteljica u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužiteljica je tužbom 30. decembra 2011. godine pokrenula predmetni parnični postupak radi utvrđenja da ugovor o kupoprodaji stana u Bijeljini (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji su 24. oktobra 2003. godine (sudski ovjeren 26. novembra 2003. godine) zaključili tužiteljica i apelant (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom stanu od ugovora o zajedničkoj izgradnji nepokretnosti od 30. januara 2007. godine i ugovora o diobi zajednički izgrađenih nepokretnosti od 30. januara 2007. godine koji su zaključili prvotužena i apelant, što je prvotužena dužna priznati i dozvoliti da se tužiteljica u javnim evidencijama upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnom stanu. Tužiteljica je istom tužbom istakla i eventualni zahtjev kojim je tražila „raskid spornog ugovora“, te obavezivanje apelanta na isplatu iznosa od 14.600,00 KM po osnovu raskida ugovora, zajedno s kamatama, istaknuvši još i prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojim je tražila da se na njen trošak i rizik odloži izvršenje u predmetu Osnovnog suda do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka, tražeći i naknadu troškova postupka.

6. Odlučujući o tužiteljicinim postavljenim zahtjevima, Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 036258 12 P 3 od 11. jula 2014. godine sve zahtjeve kao neosnovane odbio, uz obavezivanje tužiteljice na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u tačkama od I do IV izreke presude).

7. Na osnovu sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su tužiteljica i apelant 24. oktobra 2003. godine zaključili sporni ugovor kojim je tužiteljica kupila predmetni stan koji je sagrađen na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji od 22. septembra 2003. godine zaključenog između prvotužene i Tomke Stevanović (koje su u ugovor unijele svoje zemljište) te apelanta, koji se tim ugovorom obavezao da izgradi objekat na tom zemljištu, kojim je dogovoreno da će predmetni stan nakon izgradnje pripasti prvotuženoj, koja se kao vlasnica na predmetnom stanu upisala 13. juna 2007. godine, iako je u posjedu stana tužiteljica. Nadalje je prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljica prethodno zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s prodavcem Mihajlom Đukićem, kojem je isplatila avans (dio kupoprodajne cijene), da je za isplatu ostatka duga po osnovu kupoprodajnog ugovora morala podići kredit u banci, da su tužiteljica i Mihajlo Đukić tražili od apelantovog zakonskog zastupnika da njegova firma (apelant) zaključi kupoprodajni ugovor s tužiteljicom zbog činjenice što banka ne prihvata fizičko lice kao prodavca, što je apelantov zakonski zastupnik prihvatio, te rezultiralo zaključenjem spornog ugovora, nakon čega je banka tužiteljici odobrila kredit u iznosu od 14.600,00 KM, koji je u skladu s dogovorom banka uplatila na apelantov račun, koji je potom uplaćeni novac proslijedio Mihajlu Đukiću (kao stvarnom prodavcu).

8. Shodno svemu navedenom, prvostepeni sud je ocijenio da su i tužbeni i eventualni zahtjev neosnovani, kao i prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja.

9. U vezi s neosnovanošću eventualnog zahtjeva (kojim je traženo da se predmetni ugovor raskine i apelant obaveže na isplatu iznosa od 14.600,00 KM) Osnovni sud je naveo da je iz svih sprovedenih dokaza proizašlo da tužiteljica novac za predmetni stan nije dala apelantu već Mihajlu Đukiću (s kojim je zapravo i zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog stana), te stoga tužiteljica takav zahtjev ne može usmjeriti prema apelantu. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na priznanicu od 30. decembra 2003. godine iz koje je proizašlo da je iznos od 14.600,00 KM Mihajlo Đukić primio od apelanta, što tužiteljica tokom postupka nije osporila. Osnovni sud je takođe naveo da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru koji nije proizveo nikakvo pravno dejstvo među ugovornim stranama jer je takav pravni posao apsolutno ništav, te da stoga nema osnova za primjenu odredaba čl. 127, 132 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na koje se tužiteljica pozvala.

10. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu (dio eventualnog zahtjeva) i u odnosu na troškove postupka (st. II i IV izreke prvostepene presude) tako što je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 14.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu tužiteljicina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je istovremeno apelant obavezan i na isplatu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. U vezi s osnovanošću žalbenih prigovora u dijelu odluke o tužiteljicinom eventualnom zahtjevu kojim je tražila raskid spornog kupoprodajnog ugovora i povraćaj isplaćenog novčanog iznosa, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u tom dijelu donio odluku na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je kupoprodajni ugovor fiktivan pravni posao, koji nije ni nastao, te kao takav nema dejstvo među strankama jer se radi o ništavom pravnom poslu, a posljedice ništavosti regulisane su članom 104 stav 1 ZOO-a, koji propisuje da je u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana dužna da drugoj strani vrati sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. U konkretnom slučaju apelant je ugovorna strana iz ništavog ugovora koji je na osnovu predmetnog ugovora primio iznos od 14.600,00 KM (apelantu je navedeni iznos isplatila banka na ime kupoprodajne cijene). Prema ocjeni Okružnog suda, irelevantno je kod posljedica ništavosti ugovora za što je ugovorna strana taj novac iskoristila jer je obaveza iz ugovora ispunjena isplatom navedenog novčanog iznosa koji mora da se vrati drugoj strani. Ako je i nesporno da je novac isplaćen Mihajlu Đukiću (nakon ispunjenja ugovorne obaveze), onda, prema ocjeni Okružnog suda, apelant svoj odnos u tom pravcu mora razriješiti s Mihajlom Đukićem.

12. Okružni sud je potom ocijenio da u konkretnom slučaju nije odlučujuće što tužiteljica traži isplatu po osnovu raskida ugovora, jer je tačno da se u konkretnom slučaju ne radi o raskidu ugovora, pa bi takav zahtjev bio neosnovan, ali da je ipak zahtjev za isplatu osnovan, ali iz drugog pravnog osnova. Drugostepeni sud je još pojasnio da sud nije vezan za pravni osnov zahtjeva, u smislu člana 2 stav 3 ZPP, ukoliko je pravo moguće drugačije primijeniti, ali naravno u okvirima ponuđenih i utvrđenih činjenica, što je u konkretnom slučaju bilo moguće, pa je eventualni zahtjev za isplatu osnovan. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da se tužiteljica nikada nije odazvala pozivu suda da bude saslušana kao parnična stranka, iako je više puta pozivana, pa je na taj način apelantu onemogućeno da je ispita i da se na taj način potvrdi da apelant po osnovu fiktivnog ugovora nikada nije ništa primio odnosno da je tužiteljica sporni stan kupila od Mihajla Đukića kojem je, po tužiteljicinom nalogu, sporni novčani iznos i proslijeđen. Apelacijom se ukazuje na pogrešan stav Okružnog suda da je apelant sporni novčani iznos „za nešto iskoristio“ ne cijeneći pri tome druge sprovedene dokaze iz kojih je utvrđeno da novac proslijeđen Mihajlu Đukiću, koji je o tome i izdao potvrdu, odnosno da je tužiteljica Mihajlu Đukiću, sa kojim je zapravo i zaključila kupoprodajni ugovor, isplatila ukupan iznos od 28.000,00 KM (uključujući i sporni iznos od 14.600,00 KM). Nadalje se ukazuje da tužiteljica nije kupila predmetni stan od apelanta i da je sporni ugovor poslužio tužiteljici samo za podizanje kredita u banci, da je sporni iznos odmah isplaćen licu s kojim je bila u ugovornom odnosu, odnosno da tužiteljica apelantu po osnovu spornog ugovora nije isplatila ništa, a što je sve nesporno utvrđeno tokom postupka. Apelant tvrdi da se tužiteljica od 2003. godine njemu nikada nije pojavila s bilo kojim zahtjevom u pogledu spornog stana, posebno ne za vraćanje spornog iznosa. Apelant smatra da po osnovu ništavog ugovora nije dobio ništa, pa se zbog toga ne može ni obavezati da vrati nešto što nije ni primio, te smatra da je osporena presuda donesena kao posljedica proizvoljne primjene prava.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena Ustavom zaštićena apelantova prava jer je nesporno da je apelant zaključio fiktivan ugovor, a na ime ugovora uplaćen mu je sporni iznos, a kako takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, svaka strana vraća ono što je po osnovu takvog ugovora primila u smislu člana 104 stav (1) ZOO-a. Prema ocjeni Okružnog suda, činjenice koje su se dogodile poslije ispunjenja fiktivnog ugovora (novac proslijeđen trećem licu) nisu relevantne u odnosu između ugovornih strana, naročito kada u njemu ne učestvuje kao stranka to treće lice, jer one mogu biti predmet nove parnice.

15. Punomoćnik prvotužene je, između ostalog, naveo da prvotužena nema nikakvog ni materijalnog ni pravnog interesa da učestvuje u ovom apelacionom postupku, niti da podržava bilo koju od stranaka zbog činjenice da su tužbu u odnosu na prvotuženu s razlogom i pravilno redovni sudovi odbili. Međutim, uzimajući u obzir činjenice koje su utvrđene pred prvostepenim sudom, a pogotovo nespornu činjenicu da apelant nije naplatio odnosno nije zadržao ni jednu konvertibilnu marku od navodne kupoprodaje stana, jasno je da on ne bi trebao da tužiteljici isplaćuje bilo kakav novac, te da je odluka Okružnog suda donesena paušalnom primjenom prava.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Prividan ugovor Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama..

(2) Ali, ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

Ništavost Član 103. stav (1) (1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Posljedice ništavosti Član 104. st. (1) i (3) (1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(3)Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. Član 109. stav (1) (1)Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate novčanog iznosa na što je apelant obavezan osporenom presudom, pa proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, tako da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda u dijelu kojim je obavezan na isplatu iznosa od 14.600,00 KM po osnovu spornog ugovora jer smatra da nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljicom jer je tužiteljica zapravo bila u ugovornom odnosu s Mihajlom Đukićem s kojim je prethodno zaključila kupoprodajni ugovora o kupovini predmetnog stana i kojem je tužiteljica i isplatila kupoprodajnu cijenu za stan. Apelant tvrdi da je sporni ugovor zaključen na tužiteljicino insistiranje radi dobijanja kredita od banke, a da je sporni iznos koji je banka uplatila na apelantov račun po osnovu predmetnog ugovora apelant prebacio na račun Mihajla Đukića kao prodavca, što je tokom postupka nesporno i utvrđeno. Zbog svega toga apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo, što je dovelo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje.

29. Ustavni sud podsjeća da je tužiteljica eventualnim zahtjevom, koji je zapravo i sporan, tražila raskid predmetnog ugovora i shodno tome isplatu. Prvostepeni sud je taj dio zahtjeva u cijelosti odbio jer je tokom postupka utvrđeno da tužiteljica sporni iznos nije isplatila apelantu već prodavcu Mihajlu Đukiću, te da stoga od apelanta ne može potraživati sporni iznos, te je još utvrđeno da se radi o fiktivnom ugovoru koji nije proizveo pravno dejstvo među ugovornim stranama, odnosno da je takav pravni posao apsolutno ništav, te da se ne može ni tražiti raskid ništavog ugovora, zbog čega je eventualni zahtjev odbijen u cijelosti.

30. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud djelomično uvažio tužiteljicinu žalbu obavezavši apelanta na isplatu spornog iznosa, potvrdivši prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za raskid spornog ugovora. Okružni sud je, između ostalog, naveo da za odlučenje nije od odlučujućeg značaja što se isplata traži po osnovu raskida ugovora, jer se ne radi o raskidu ugovora pa je taj zahtjev neosnovan (konačno taj dio eventualnog zahtjeva je pravosnažno odbijen upravo presudom Okružnog suda kojim je potvrđen taj dio odluke prvostepenog suda), ali da je zahtjev za isplatu osnovan, kako je naveo Okružni sud, iz drugog pravnog osnova, jer sud nije vezan za pravni osnov zahtjeva, u smislu člana 2 stav (3) ZPP (primjena materijalnog prava), pa je shodno tome Okružni sud primjenom člana 104 stav (1) ZOO-a odlučio da apelanta po osnovu ništavog ugovora obaveže na isplatu. U vezi s spornim pitanjem da li je Okružni sud postupio proizvoljno kada je obavezao apelanta na isplatu spornog iznosa Ustavni sud zapaža da je tužiteljica eventualnim zahtjevom tražila isključivo raskid spornog ugovora za koji je tokom postupka utvrđeno da je fiktivan i samim tim apsolutno ništav. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da kod prividnog (simuliranog) pravnog ugovora (član 66 ZOO-a) postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Prema članu 66 stav (1) ZOO-a prividan (fiktivan) ugovor nema učinka prema ugovornim stranama jer je u takvom ugovoru riječ o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica takvog ugovora je ništavost ugovora.

31. Shodno navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova ne zapaža proizvoljnost u tvrdnjama da je sporni ugovor fiktivan, a samim tim apsolutno ništav, u smislu člana 103 ZOO-a. Ustavni sud podsjeća da na apsolutnu ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice (član 109 stav (1) ZOO-a). U takvim okolnostima kada je tokom postupka utvrđeno da se radi o ništavom ugovoru za Okružni sud nije bilo nikakvih prepreka da raspravlja o posljedicama ništavosti ugovora, kako to propisuje odredba člana 104 stav (1) ZOO-a. Kako posljedice ništavosti pogađaju samo ugovorne strane, a nije sporno da su u ugovornom odnosu po osnovu ništavog ugovora bili tužiteljica i apelant, Ustavni sud ne uočava da je Okružni sud postupio arbitrarno kada je apelanta obavezao na isplatu spornog iznosa. Okolnost da apelant primljeni novac nije zadržao za sebe apelant može riješiti u posebnom postupku s trećim licem koje je novac primilo.

32. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo proizvoljnosti, te da osporenom odlukom Okružnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

33. Budući da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, a o tome se Ustavni sud izjasnio raspravljajući o navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno raspravljati pitanje kršenja prava na imovinu već iz istih razloga smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama materijalnog prava, pri čemu je dao jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-405/15 („Tehnika inženjering“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio