Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3572/17 (M. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3572/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3572/17, rješavajući apelaciju Mirka Stojčinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Stojčinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020893 17 Kž od 11. avgusta 2017. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci br. 11 0 K 020893 17 Kv 2-p od 1.
avgusta 2017. godine, 11 0 K 020893 17 Kv od 12. jula 2017. godine i 11 0 K 020893 17 Kpp 2 od 4. jula 2017. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Mirka Stojčinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020893 17 Kž od 11. avgusta 2017. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci br. 11 0 K 020893 17 Kv 2-p od 1. avgusta 2017.
godine, 11 0 K 020893 17 Kv od 12. jula 2017. godine i 11 0 K 020893 17 Kpp 2 od 4. jula 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Stojčinović iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 19. avgusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020893 17 Kž od 11. avgusta 2017. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 020893 17 Kv 2-p od 1. avgusta 2017. godine, 11 0 K 020893 17 Kv od 12. jula 2017. godine i 11 0 K 020893 17 Kpp 2 od 4. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 28. avgusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 7. septembra, a Republičko tužilaštvo 5. septembra 2017. godine. Okružni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 29. avgusta 2017. godine, u ostavljenom roku od pet dana nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
-Rješenja o određivanju pritvora
5. Okružni sud, sudija za prethodni postupak, je Rješenjem broj 11 0 K 02893 17 Kpp 2 od 4. jula 2017. godine apelantu odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga propisnih članom 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Pritvor određen po ovom rješenju se imao računati od časa lišavanja slobode, tj. 3. jula 2017. godine u 09.30 časova i mogao je trajati najduže do 3. avgusta 2017. godine do 09.30 časova.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na osnovu dokaza označenih rednim brojevima od 6 zaključno s rednim brojem 61 Okružni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant u periodu od 8. marta 2016. do kraja aprila 2016. godine u Banjaluci, kao zamjenik pravobranioca RS u sjedištu zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo Banjaluka), prekoračio granice svojih ovlašćenja i nije izvršio službenu dužnost. Na osnovu predočenih dokaza Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da apelant u upravnom postupku koji je vođen pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), u predmetu privrednog društva „Naš dom“ a.d. Banjaluka za upis prava svojine i brisanje društvene svojine na opisanim nepokretnostima, protiv rješenja Republičke uprave kojim je dozvoljen upis prava svojine i brisanje društvene svojine upisane na SO Banjaluka, o ishodu ovog postupka nije obavijestio Grad Banjaluka kao pravnog sljednika SO Banjaluka iako je njegov pomoćnik pripremio dopis o tome koji je on odbio potpisati, da je predmet ostavio kod sebe u kancelariju i da je predmet bio kod njega sve dok je trajao rok za pokretanje upravnog spora iako je njegov pomoćnik bio pripremio tužbu.
7. Dalje, na osnovu predočenih dokaza utvrđeno je da apelant u vremenskom periodu od 3. do 30. januara 2017. godine nije izjavio žalbu na prvostepeno rješenje Republičke uprave od 3. januara 2017. godine, a kojim je određeno da se u javnim evidencijama izvrši promjena subjekta prava svojine u korist „Građe“ a.d. Apelant je uputio pismeno izjašnjenje u kojem je konstatovao da Pravobranilaštvo nema primjedbi na sprovedeni postupak pred Republičkom upravom, te da utvrđivanjem prava svojine na osnovu prvostepenog rješenja nisu ugroženi interesi RS, da neće izjavljivati žalbu, te da sve ranije podnesene zahtjeve povlači. Dalje je ukazano da na osnovu predočenog dokaza, zemljišno-knjižnog izvatka, proizlazi da je apelant kao zamjenik pravobranioca znao, odnosno morao znati da je predmetno zemljište do donošenja prvostepenog rješenja Republičke uprave bilo upisano kao društvena svojina. U svom iskazu svjedok A. G., koji je u ovom predmetu postupao kao pomoćnik pravobranioca, a koji je potvrđen i objektivnim dokazom pod brojem 96, potvrdio je da je bio pripremio žalbu na prvostepeno rješenje, a koju apelant, kao zamjenik pravobranioca, nije potpisao. Dalje, na osnovu akta od 18. januara 2017. godine, koji je sačinio i potpisao apelant, utvrđeno je da je apelantu bilo poznato da je Republička uprava prethodnim rješenjem od 18. novembra 2016. godine odbila zahtjev „Građe“ a.d., a rješenjem od 3. januara 2017. godine mijenja navedeno rješenje i utvrđuje pravo svojine za „Građu“ a.d. na označenim nepokretnostima.
8. Najzad, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje za obje naprijed navedene radnje, ukazano je i na druge objektivne dokaze, između ostalih, presudu Vrhovnog suda od 1. novembra 2012. godine, presudu Osnovnog suda u Banjaluci od 16. oktobra 2006. godine, presudu Okružnog suda od 22. februara 2017. godine, te rješenje Vrhovnog suda od 19. juna 2007. godine.
9. Slijedom navedenog zaključeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant, kao službeno lice, zamjenik pravobranioca, preduzeo opisane radnje i tako postupio suprotno članu 1 stav 1 Zakona o Pravobranilaštvu RS kojim je propisano da je Pravobranilaštvo samostalan organ koji u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa RS, grada, opštine i njihovih organa i organizacija. Imajući u vidu ulogu Pravobranilaštva shodno citiranoj odredbi (da štiti imovinska prava i imovinske interese RS, grada, opštine i njihovih organa), Okružni sud je zaključio da je apelantu moralo biti jasno da je obavezan da postupa u skladu s navedenom odredbom kao zamjenik pravobranioca. Međutim, on ne samo da nije tako postupao, tj. podnio tužbu u upravnom sporu i žalbu na prvostepeno rješenje, već je spriječio i pomoćnike, koji su ga obavijestili da je to potrebno učiniti, da to i urade tako što je predmete zadržao kod sebe do isteka roka za korišćenje odgovarajućeg pravnog lijeka. Stoga, prema stavu Okružnog suda, sve navedeno ukazuje da postoji osnovana sumnja da je apelant, kao službeno lice, u namjeri da sebi odnosno drugima pribavi protivpravnu imovinsku korist, prekoračio granice službenih ovlašćenja i nije izvršio službenu dužnost. Dalje je ukazano i na član 19 stav 1 Zakona o Pravobranilaštvu RS, te da apelant nije iskoristio, odnosno spriječio je Pravobranilaštvo da preduzme sve radnje koje u postupku preduzimaju stranke, te na stav 2 istog člana i apelantovo neobavještavanje subjekta kojeg zastupa o nepokretanju postupka po pravnom lijeku. Okružni sud je zaključio da bi suprotno tumačenje navedenih odredbi za koje se zalaže apelant značilo potpunu samovolju zamjenika pravobranioca, tj. ostavljanje na volju pojedincu da odluči da li će preduzimati pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa RS na način da zadržava predmet do isticanja roka za izjavljivanje pravnog lijeka, a što bi značilo potpuni besmisao sadržine zastupanja i nadležnosti koje su Pravobranilaštvu date prema zakonu.
10. Okružni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na član 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. S tim u vezi je ukazano da iako citirana odredba određuje da su stranke u postupku preduzeća iz stava 1 citiranog člana i Pravobranilaštvo RS, to ne znači da Pravobranilaštvo RS i zamjenik pravobranioca RS imaju pravo da postupaju suprotno odredbama Zakona o Pravobranilaštvu RS, već, naprotiv, da u svim postupcima štite interes i preduzimaju sva pravna sredstva radi zaštite interesa subjekata koje zastupaju. Najzad, ukazano je i da je apelant, ne izjavljujući odgovarajuće pravne lijekove u predmetu „Naš dom“, te „Građa“ omogućio da se izvrši uknjižba prava svojine u korist ovih privrednih subjekata na osnovu postojećih rješenja Republičke uprave koja nisu osporena, pa je „Naš dom“ pribavio imovinsku korist od 2.290.000,00 KM, a „Građa“ a.d. od 7.187.800,00 KM, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke dostavljenog uz prijedlog za određivanje pritvora.
11. Okružni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da će zbog njegovog postupanja biti izvršene promjene u gruntovnom i katastarskom operatu u vidu promjene titulara prava svojine, a na štetu SO Banjaluka, odnosno Grada Banjaluka, koji su do tada bili uknjiženi kao nosioci prava raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj odnosno državnoj svojini. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je njegovo postupanje bilo njegovo pravno mišljenje jer iz naprijed opisanih preduzetih radnji proizlazi da je prekršio granice svojih ovlašćenja, te da nije izvršio službenu radnju koja je u skladu sa Zakonom o Pravobranilaštvu RS.
12. Okružni sud je zaključio da su se stekli uslovi za određivanje pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS.
13. Utvrđujući da postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS Okružni sud je istakao da je u naredbi o sprovođenju istrage, kao i u prijedlogu za određivanje pritvora naznačeno da se u daljnjoj fazi istrage planiraju saslušati A. D., M. K., C. J., D. G. i M. K. koji su kao službena lica Republičke uprave preduzimali odgovarajuće radnje u navedenim postupcima i imaju neposredna saznanja o predmetu istrage, kao i N. T., N. G. i B. P., službena lica Pravobranilaštva RS, na okolnosti njihovih saznanja i preduzetih radnji u vezi s navedenim postupcima. S obzirom na to da je apelant bio zamjenik pravobranioca RS, te da je trenutno zaposlen u Republičkoj upravi na mjestu pomoćnika direktora za poslove nadzora, za očekivati je da će, u slučaju da bude pušten na slobodu, biti u prilici da razgovara s navedenim licima i utiče na njihove iskaze, posebno na svjedoke zaposlene u Republičkoj upravi u kojoj je pomoćnik direktora, a što znači i nadređeni imenovanim svjedocima. Stoga je zaključeno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao ometati daljnji tok istrage uticajem na svjedoke.
14. Okružni sud je iznio i razloge i obrazloženja zbog kojih smatra da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
15. Okružni sud je u vijeću, Rješenjem broj 11 0 K 020893 17 Kv od 12. jula 2017. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu i rješenje od 4. jula 2017. godine preinačio u pogledu posebnog razloga za određivanje pritvora tako da se apelantu određuje pritvor po posebnom pritvorskom razlogu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, a zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS.
16. Okružni sud se saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, zasnovanim na ocjeni dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, o postojanju osnovane sumnje da je apelant preduzeo radnje za koje se tereti. Prema ocjeni Okružnog suda, predočeni dokazi su i kvantitativno i kvalitativno dovoljni za izvođenje zaključka u početnoj fazi istrage da je apelant i preduzeo navedene radnje u kojima se stiču obilježja krivičnog djela iz člana 374 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS. Pri tome je ukazano i da će pravna kvalifikacija apelantovih radnji moći definitivno biti određena tek nakon okončanja istrage i prikupljanja dokaza koje tužilac planira da pribavi.
17. Pravilnim je ocijenjeno pozivanje na član 1 stav 1 Zakona o Pravobranilaštvu RS prema kojem Pravobranilaštvo štiti imovinska prava i imovinske interese RS, grada, opštine i njihovih organa i organizacija, a zbog čega je irelevantnom ocijenjena apelantova tvrdnja da u ovom predmetu nije oštećeni Grad Banjaluka, da on i njegovi pomoćnici nisu imali obavezu da podnose izvještaje Gradu Banjaluka jer su zastupali interes RS. S tim u vezi je ukazano da iz citirane zakonske odredbe nesporno proizlazi da je apelant kao zamjenik pravobranioca imao obavezu da štiti interese pobrojanih subjekata, a da se istraga upravo i sprovodi kako bi se utvrdile određene činjenice pa, u zavisnosti od rezultata do kojih se u postupku istrage dođe, biće donesena i tužilačka odluka.
18. Okružni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
19. Okružni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, pa je u tom dijelu apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno.
-Rješenja o produženju pritvora
20. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020893 17 Kv 2-p od 1. avgusta 2017. godine apelantu produžio pritvor određen rješenjem od 4. jula 2017. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, kao i postojanja razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
21. Postojanje osnovane sumnje da je apelant preduzeo inkriminisane radnje u predmetima „Naš dom“, te „Građa“ a.d., Okružni sud je zasnovao na dokazima koji su bili predočeni uz prijedlog za određivanje pritvora, te dokazima koji su prikupljeni u proteklom periodu i dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora apelantu: zapisnike o saslušanju svjedoka V. P., N. T., Lj. G., M. K., S. J., a čiji iskazi su potkrijepljeni i dokazima objektivne prirode: žalba Pravobranilaštva RS od 13. januara 2017. godine koju apelant nije potpisao, zahtjev za upotpunjavanje postupka od 18. januara 2017. godine, zapisnik Republičke uprave od 27. januara 2017. godine, presuda Vrhovnog suda od 1. novembra 2012. godine.
22. Dalje, Okružni sud je zaključio da dokazi dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora čine osnovanom i sumnju da je apelant u vremenskom periodu od 9. marta 2016. do 5. aprila 2016. godine, kao zamjenik pravobranioca RS, postupao na način opisan u naredbi o proširenju istrage od 27. jula 2017. godine i time počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 KZRS. Okružni sud je detaljno pobrojao konkretne objektivne dokaze koje je doveo u vezu sa iskazima svjedoka A. G. i Z. G, te izjavom osumnjičenog B. J., a na kojima je zasnovao zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom Banjaluka, po tužbi Grada Banjaluka (kojeg je zastupao), protiv tužene Poljoprivredne škole Banjaluka, „Binga“ d.o.o. Tuzla i dr. prekoračio svoja ovlašćenja u namjeri da navedenim tuženim pribavi imovinsku korist, postupivši protivno članu 19 stav 2 Zakona o Pravobranilaštvu RS i odredbama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Pravobranilaštvu RS, kada je bez znanja nadležnih Grada Banjaluka sačinio zahtjev sudu za zakazivanje ročišta radi odricanja od tužbe Grada Banjaluka i ovlastio pomoćnika B. J. da zaključi sudsko poravnanje u ovom predmetu na način da se odrekne tužbenog zahtjeva Grada Banjaluka kao tužioca, uz istovremeno odricanje protivtužbenog zahtjeva pravnog lica „Bingo“.
23. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da se predmetna istraga vodi protiv njega zbog iskazanog pravnog mišljenja za koje, prema članu 6 Zakona o Pravobranilaštvu RS, zamjenik pravobranioca ne može biti krivično gonjen niti lišen slobode. U vezi s tim je ukazano da se predmetna istraga ne vodi zbog iskazanog pravnog mišljenja, već da se apelantu na teret stavlja da je kao zamjenik pravobranioca RS zloupotrijebio svoja ovlašćenja u konkretnim upravnim i sudskim postupcima u kojima je Pravobranilaštvo zastupalo Grad Banjaluka tako što je prekoračio granice tih ovlašćenja i nije izvršio određene službene dužnosti u namjeri da drugim pribavi imovinsku korist. Dalje je ukazano da apelant ne može biti krivično gonjen za pravno mišljenje koje je zastupao u navedenim postupcima, ali da je bio obavezan da u predmetnim postupcima preduzima sva pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa RS, grada, opštine i njihovih organa i organizacija, a u skladu s načelnom odredbom sadržanom u članu 1 Zakona o Pravobranilaštvu RS. Dalje je ukazano da u konkretnim postupcima postoji osnovana sumnja da apelant nije postupao s ciljem zaštite interesa Grada Banjaluka, već protivno tom javnom interesu - da je postupao u namjeri da drugim pravnim licima pribavi imovinsku korist na štetu imovine Grada Banjaluka. U prilog osnovanoj sumnji da je apelant postupao u takvoj namjeri ukazano je na odluke sudova i upravnih organa koje su donesene i apelantu bile poznate prije izvršenja inkriminisanih radnji, kao i na izjave zaposlenih u Pravobranilaštvu RS kao svjedoka, na okolnosti ne samo pravila postupanja već i donošenja određenih akata, te uobičajenih i primjenjivih procedura u inkriminisanom periodu (a zbog čega su njihove izjave relevantne i pored postojanja službene dokumentacije). Tako je ukazano na iskaz svjedoka Z. G. prema kojem je za preduzimanje nekih radnji, kao što je poravnanje, odricanje od tužbenog zahtjeva i dr. moralo biti dato posebno ovlašćenje zamjenika pravobranioca uz prethodno pribavljenu saglasnost subjekta kog su zastupali, a na šta upućuje i član 294 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku.
24. Okružni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. S tim u vezi je ukazano da u daljnjem toku istrage Tužilaštvo planira: izvršiti analizu dokaza objektivne prirode – listinga telefonskih poziva koji se mogu dovesti u vezu s apelantom i krivičnim djelom za koje se tereti, podataka dobijenih pretresanjem telefonskih aparata i sim kartica i USB stikova privremeno oduzetih od apelanta; saslušati u svojstvu svjedoka pomoćnika pravobranioca D. D. (a po potrebi i druge pomoćnike), te zaposlene radnike Republičke uprave: Đ. B., D. K. B., D. G., A. D., M. K., te ranije zaposlenu J. P. B. (koja je obavljala dužnost načelnika Odjeljenja za drugostepeno rješavanje) na okolnosti njihovih saznanja i preduzetih radnji u postupcima pred Republičkom upravom, te saslušati u svojstvu svjedoka N. V., rukovodioca Odsjeka za pravna pitanja i propise u Gradskoj upravi Banjaluka, kao i postupajuće referente u istom odsjeku, a koji imaju određena saznanja i učestvovali su u korespondenciji s Pravobranilaštvom RS u predmetu Poljoprivredna škola. S obzirom na to da se radi o licima koja apelant poznaje i s kojima je sarađivao dok je obavljao funkciju zamjenika pravobranioca, odnosno sadašnju funkciji pomoćnika direktora u Republičkoj upravi, te da je u dosadašnjoj karijeri obavljao niz odgovornih funkcija koje su mu omogućile da stekne nesumnjivo značajan lični i društveni uticaj, Okružni sud je zaključio da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao uticati na svjedoke kako bi dali što povoljniji iskaz po njega, tj. da nije postupao u namjeri da bilo kom pribavi imovinsku korist, da njegovim postupanjem nije pričinjena šteta Gradu Banjaluka, da u konkretnim predmetima nije bilo neslaganja između njega i pomoćnika koji su na predmetima radili i da su bili saglasni s njegovim stavom da nije potrebno obavještavati Grad Banjaluku i tražiti izjašnjenje u pogledu izjavljivanja žalbe i podnošenja tužbe, a kako u svojoj odbrani ističe. U vezi s tim je ukazano da u dosadašnjem toku postupka ovi navodi nisu potvrđeni iskazima saslušanih svjedoka, pa je realno očekivati da će apelant uticati na svjedoke koji tek trebaju da budu saslušani, te na neke od svjedoka koji trebaju da budu i ponovo saslušani na okolnosti u predmetu Poljoprivredna škola za koji je istraga protiv apelanta proširena. Apelantov uticaj čini realnim njegovo ranije ponašanje prema zaposlenim (koje karakteriše agresivnost iskazana u pokušaju uticaja na saradnike i ponašanje prema preminuloj D. N.), kao i okolnost da trenutno obavlja visoku funkciju u Republičkoj upravi gdje su zaposleni i neki od svjedoka koji imaju neposredna saznanja o predmetu istrage jer su učestvovali u konkretnim postupcima kao službena lica i donosili odgovarajuće odluke, pa mogu dati relevantne iskaze u pogledu svestranog sagledavanja apelantovog ponašanja u konkretnim predmetima, a koji mogu rasvijetliti njegov subjektivni odnos i postojanje koristoljubive namjere kao jednog od obilježja djela za koje se tereti.
25. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020893 17 Kž od 11. avgusta 2017. godine apelantovu žalbu protiv rješenja Okružnog suda odbio kao neosnovanu.
26. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima Okružnog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te da je ispunjen uslov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, referirajući se na odgovarajuće dijelove obrazloženja prvostepenog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5, 6, 13 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Najzad, apelant tvrdi i da je prekršen član 9 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP).
28. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je bio onemogućen kontakt s braniocem puna 24 časa. Apelant tvrdi da je lišen slobode 3. jula 2017. u 09.30 časova, a braniocu je dozvoljeno da s njim obavi razgovor tek sutradan, 4. jula 2017. u 09.15 časova, neposredno prije davanja iskaza u istrazi. Najzad, u ovom dijelu ističe i da je iste tvrdnje iznosio i u postupku pred redovnim sudovima, ali da se ni sud kao ni Tužilaštvo o ovim njegovim navodima nisu izjašnjavali.
29. Nadalje, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u vezi s njegovim ključnim prigovorom, tj. da po članu 6a) Zakona o Pravobranilaštvu RS on, kao zamjenik pravobranioca, ne može biti krivično gonjen, niti lišen slobode za iskazano mišljenje u vršenju svoje funkcije. Apelant tvrdi da je u predmetima „Naš dom“, „Građa“ i Poljoprivredna škola iznio i pismeno detaljno obrazložio svoje pravno mišljenje, pa da ne može biti krivično gonjen, niti lišen slobode za takvo dato mišljenje.
30. Dalje, apelant je u opširnim navodima, ukazujući na član 8a stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala, te obavezujuću uputu pravobranioca RS iz 2014. godine iznio tvrdnje da u predmetima „Naš dom” i AD „Građa” nije prekoračio službena ovlašćenja i da nije propustio da izvrši službenu dužnost na način koji bi bio u suprotnosti sa članom 1 stav 1 i članom 19 stav 2 Zakona o Pravobranilaštvu RS, te čl. 3, 4 i 7 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Pravobranilaštvu RS. Takođe tvrdi i da on kao zamjenik pravobranioca nije bio zadužen s ovim predmetima, već njegovi ovlašćeni punomoćnici s kojima se on samo usaglasio s prijedlozima pomoćnika, te da je pravo svojine „Našem Domu“ i AD „Građa“ priznato na osnovu predočenih dokaza o privatizaciji koja je okončana prije 17 godina. Takođe, ukazujući na nepovoljnu sudsku praksu za Grad Banjaluka u identičnim predmetima i s tim u vezi nastale sudske troškove, apelant tvrdi da su se njegov pomoćnik i on, nakon brižljive i svestrane procjene i ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, usaglasili da ne koriste pravne lijekove.
31. Nadalje, apelant tvrdi i da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan i na objektivnim dokazima, ali da sud ne navodi sadržinu materijalnih dokaza, s njima nisu upoznati ni on, ni njegovi branioci, pa nije jasno o kojim se to objektivnim dokazima radi i kakva je njihova sadržina.
32. Apelant tvrdi da ne postoji ni osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti ni u predmetu Poljoprivredne škole. S tim u vezi je istakao da su pomoćnik i on nakon svestrane i brižljive ocjene dokaza zajednički procijenili da više izgleda za uspjeh u ovoj parnici kao savjestan kupac, koji se na predmetnim nepokretnostima u zemljišnim knjigama uknjižio kao vlasnik još 2011. godine, ima tuženi DOO Bingo Tuzla, pa su poslali obrazloženo mišljenje Gradu Banjaluka, tužiocu u ovom predmetu, te zatražili shodno članu 19 stav 2 Zakona o Pravobranilaštvu RS da se o tome izjasni. Kako se Grad Banjaluka o prijedlogu zamjenika pravobranioca za zaključenje sudskog poravnanja nije izjasnio u prekluzivnom zakonskom roku od sedam dana, on je, kao zamjenik pravobranioca, u skladu s ovlašćenjem iz člana 19 stav 3 Zakona o Pravobranilaštvu preuzeo odgovornosti i sam odlučio u konkretnoj pravnoj stvari da se zaključi sudsko poravnanje u kojem se obje strane odriču tužbenih zahtjeva bez međusobnog potraživanja troškova postupka. Apelant tvrdi da je Grad Banjaluka svoje izjašnjenje dostavio tek nakon 13 dana tražeći da se podnese odgovor na tužbu i ospori protivtužba, a kada su saznali da je već sačinjeno sudsko poravnanje tražili su podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, što je on sa svojim pomoćnikom i učinio. Okružni sud Banjaluka je usvojio prijedlog za ponavljanje postupka i poništio sve presude i predmet vratio na ponovni postupak. Apelant ističe da je poništeno poravnanje za koje se tereti, nema na snazi niti jedne odluke na štetu Grada Banjaluka, nema pričinjene imovinske štete.
33. Dalje, apelant tvrdi i da se nisu stekli uslovi za određivanje i produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. Apelant ističe da nije predočen niti jedan dokaz u prilog tvrdnji o njegovom uticaju na svjedoke. Ističe da predloženi svjedoci nemaju apsolutno nikakvog dodira s predmetima, pa da zbog toga ne mogu imati ni relevantna saznanja. Saznanje o predmetima i o njegovim radnjama kao zamjenika pravobranioca imaju samo pomoćnici, B. B. („Naš Dom“), A. G. („Građa”) i B. J. (Poljoprivredna škola), a oni su, kako navodi, kao ključni svjedoci, već saslušani. On tvrdi da predloženi svjedoci iz Republičke uprave nemaju, niti mogu imati relevantnih saznanja o ovim predmetima jer im ovi predmeti Pravobranilaštva RS nisu ni bili dostupni. Takođe ističe i da su svi dokazi, sva rješenja, sve odluke, sva pravna mišljenja i službene zabilješke njega i njegovih pomoćnika, sve njihove pravne radnje i postupci potpuno dokumentovani, obezbijeđeni i nalaze se u izuzetim predmetnim spisima Pravobranilaštva RS. Prema njegovom mišljenju, ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg Tužilaštvo za 45 dana, koliko traje njegov pritvor, nije moglo saslušati sedam svjedoka, odnosno radi se o nepotrebnom navođenju novih svjedoka koji ne mogu pružiti značajne i relevantne informacije, a samo iz razloga kako bi se on zadržao u pritvoru. U prilog navedenom ističe i da se saslušanje svjedoka N. V. traži po četvrti put. Apelant smatra da se zaključak o njegovom uticaju na svjedoke zasniva na apstraktnoj mogućnosti uticaja, ali da nema osnovane bojazni i naročitih okolnosti koje bi uputile na realnu mogućnost uticaja na svjedoke. Najzad, smatra i da se eventualno ometanje istrage i uticaj na svjedoke moglo spriječiti i blažim mjerama od pritvora, te da je pogrešan stav redovnih sudova da se mjera zabrane ne može odrediti ako postoji uslov za pritvor i da je pritvor pravilo, a mjere zabrane izuzetak.
34. Najzad, s obzirom da je, kako tvrdi, nezakonito lišen slobode, da mu je nezakonito određen i produžen pritvor, prema njemu je učinjena i očigledna diskriminacija.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su radnje koje se apelantu stavljaju na teret detaljno opisane u naredbi Tužilaštva o sprovođenju odnosno proširenju istrage, da je u nastavku istrage potrebno saslušati svjedoke koji su označeni u prijedlogu o produženju pritvora, a da postoji realna opasnost da bi apelant mogao izvršiti uticaj na njih. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se protiv njega vodi istraga i da mu je pritvor određen i produžen samo zbog datog pravnog mišljenja, ukazano je da se radi o činjenicama i okolnostima koje trebaju biti utvrđene u daljnjem toku istrage.
36. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, neosnovanim ocijenilo apelantove tvrdnje o povredi prava na odbranu. S tim u vezi je ukazano da je apelant lišen slobode na zakonit način, da mu je prije davanja izjave u Tužilaštvu omogućeno dovoljno vremena da komunicira s izabranim braniocem radi pripremanja odbrane, a što su i njegov branilac i on potvrdili i u zapisniku o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog. U vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je pritvor određen i produžen protivno članu 6a Zakona o Pravobranilaštvu RS ukazano je da se apelantu stavlja na teret da je krivično djelo počinio iskorišćavanjem službenog položaja i prekoračenjem ovlašćenja, pa kada se uzmu u obzir činjenični navodi onog što se apelantu stavlja na teret, ne može se govoriti o iskazanom mišljenju apelanta kao zamjenika pravobranioca. Najzad, prema mišljenju Republičkog tužilaštva, redovni sudovi su dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovne sumnje i posebnog razloga za određivanje i produženje pritvora apelantu.
V.Relevantni propisi
37. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347.
(…) (3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.
38. Zakon o Pravobranilaštvu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Pravobranilaštvo Republike Srpske je samostalni organ koji u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa Republike Srpske, grada, opštine i njihovih organa i organizacija, te drugih organa i organizacija koji nemaju svojstvo pravnog lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se iz budžeta Republike Srpske.
(…) Član 6a.
Pravobranilac i njegovi zamjenici ne mogu biti krivično gonjeni ili lišeni slobode za iskazano mišljenje u vršenju svoje funkcije.
Član 16.
Zamjenik može preduzimati svaku radnju u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima za koje je ovlašten pravobranilac.
Ukoliko pravobranilac nije saglasan sa preduzimanjem neke radnje zamjenika, dužan mu je dati upute kako postupiti u konkretnom slučaju.
Ako i poslije toga zamjenik odbije postupiti po uputama iz prethodnog stava, tu radnju preduzima pravobranilac umjesto nadležnog zamjenika.
Član 17.
Pravobranilac i zamjenik pravobranioca mogu ovlastiti pomoćnika da ih u određenim predmetima zamjenjuje u zastupanju.
(...)
Član 18.
Svi subjekti koje po zakonu zastupa Pravobranilaštvo dužni su blagovremeno na zahtjev pravobranioca dostaviti tražene podatke i dokaze.
Pravobranilaštvo je obavezno prilikom dostavljanja zahtjeva za izjašnjenje subjektima koje zastupa da dostavi pravno mišljenje u svakom konkretnom slučaju.
Poslove zastupanja organa i pravnih lica iz člana 1. ovog zakona Pravobranilaštvo vrši u svim sudskim i upravnim postupcima, a u upravnim sporovima može zastupati organe koji su tuženi, ako mu je za to dato ovlaštenje.
Član 19.
U preduzimanju pravnih sredstava radi zaštite prava i interesa subjekata iz člana 1. ovog zakona, kao i zastupanja, Pravobranilaštvo je ovlašćeno da preduzima sve radnje koje preduzima stranka u postupku.
Ako Pravobranilaštvo smatra da ne treba pokrenuti postupak pred sudom ili drugim organom, ili treba povući tužbu, ili se odreći od tužbenog zahtjeva ili prijedloga za izvršenje, priznati zahtjev protivne stranke ili zaključiti poravnanje, zatražiće saglasnost o tome od subjekta kojeg zastupa i koji se o tome pismeno izjašnjava.
Ako subjekat kojeg zastupa ne dostavi pisano izjašnjenje u roku od sedam dana od dana prijema zahtjeva za izjašnjenje, konačnu odluku o preduzimanju pravne radnje donosi pravobranilac ili zamjenik u sjedištu, o čemu obavještava subjekta.
39. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava lica lišenog slobode Član 5.
(1) Lice koje je lišeno slobode mora na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah biti obaviješteno o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučeno da nije dužno da daje iskaz, niti da odgovara na postavljena pitanja, da ima pravo da uzme branioca koga može sam poslije birati, kao i o tome da ima pravo da njegova porodica, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili drugo lice koje on odredi budu obaviješteni o njegovom lišenju slobode.
(...)
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Pravo na odbranu Član 7.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(…) Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(…) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55.
(1)Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3)Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(...)
Komunikacija osumnjičenog, odnosno optuženog sa braniocem Član 56.
(1) Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, ima pravo da odmah komunicira sa braniocem, i to usmeno ili pisano.
(…) Izricanje mjere zabrane Član 186.
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(…) Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja Član 190.
(1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odgađanja dostavi sudu.
(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (…) (2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
-Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije
42. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
44. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju i produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. -Dopustivost u odnosu na prava iz čl. II/3d) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5 i 13 Evropske konvencije i člana 9 MPGPP
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 020893 17 Kž od 11. avgusta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 11. avgust 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 19. avgust 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5 i 13 Evropske konvencije i člana 9 MPGPP. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
49. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
50. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
51. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za određivanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje, kao i razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, da redovni sudovi nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera, te da sudovi nisu odgovorili na prigovore koje je isticao u toku postupka.
52. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
53. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
54. U konkretnom slučaju apelant najprije tvrdi da njegov pritvor nije zakonit pozivajući se na član 6a Zakona o Pravobranilaštvu RS prema kojem pravobranilac i njegov zamjenik ne mogu biti krivično gonjeni ili lišeni slobode za iskazano mišljenje u vršenju svoje funkcije, a da se istraga protiv njega vodi zbog iskazanog pravnog mišljenja.
55. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o prijedlogu za određivanje, te i produženje pritvora, identične navode ocijenio neosnovanim. Okružni sud je istakao da apelant ne može biti krivično odgovoran za iskazano pravno mišljenje koje je zastupao u konkretnim postupcima, već za eventualno nepostupanje u skladu s obavezom da u predmetnim postupcima preduzima sva pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa subjekta kojeg je po zakonu obavezan zastupati. Imajući u vidu član 1 Zakona o Pravobranilaštvu RS kojim je određeno da Pravobranilaštvo RS preduzima pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa sljedećih subjekata: RS, grada, opštine i njihovi organa i organizacija, te drugih subjekata koji se finansiraju iz budžeta RS, a pri činjenici da apelant ne osporava da u dva predmeta nije ulagao raspoložive pravne lijekove, a da je u trećem zaključio sudsko poravnanje, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantovi navodi da se istraga protiv njega vodi zbog iskazanog pravnog mišljenja, pa da je lišen slobode protivno članu 6a Zakona o Pravobranilaštvu RS.
56. Dalje, apelant dovodi u pitanje zakonitost pritvora jer mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na odbranu pošto mu nije omogućen kontakt s braniocem odmah po lišavanju slobode, već tek nakon 24 časa.
57. Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 5 ZKPRS lice koje je lišeno slobode, pored ostalog, odmah mora da bude obaviješteno da ima pravo da uzme branioca. Apelant ne tvrdi da ovakvo obavještenje nije i dobio odmah nakon lišavanja slobode. Nadalje, u skladu sa članom 6 ZKPRS osumnjičeni na prvom ispitivanju mora da bude obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega, te mu se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i koji mu idu u prilog. U skladu sa članom 53 ZKPRS osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Apelant ne tvrdi da prilikom prvog ispitivanja nije bio prisutan i njegov branilac iako mu se na teret stavlja krivično djelo za koje nije propisana kazna dugotrajnog zatvora, te da mu je onemogućeno da se, uz stručnu pomoć branioca, izjasni o svim činjenicama i dokazima za koje se tereti, odnosno koje mu idu u prilog. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni apelantovi navodi da mu je onemogućavanjem kontakta s advokatom za 24 časa nakon lišavanja slobode povrijeđeno pravo na odbranu. Ovo tim prije što iz relevantnih odredbi ZKPRS nije moguće zaključiti da lice lišeno slobode u trenutku lišavanja slobode mora da ima branioca, a apelant ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da ga je ova okolnost na bilo koji način onemogućila u korišćenju prava na odbranu.
58. Najzad, zakonitost pritvora apelant dovodi u pitanje i tvrdnjom da se osnovana sumnja zasniva i na objektivnim dokazima koji nisu predočeni ni njemu ni njegovom braniocu, a koji nisu ni interpretirani u obrazloženjima osporenih rješenja. Apelant nije ukazao na koje konkretno objektivne dokaze se odnosi ova njegova tvrdnja, a u obrazloženjima osporenih rješenja pobrojani su kako akti Pravobranilaštva RS, s brojem i datumom, tako i presude i rješenja konkretnih sudova, koje su redovni sudovi cijenili u vezi s drugim predloženim dokazima u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud zapaža da je članom 55 ZKPRS propisano, pored ostalog, da tužilac uz prijedlog za određivanje pritvora sudu dostavlja i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, a radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da se osporena rješenja zasnivaju na nekim drugim objektivnim dokazima izuzev onih na koje je i ukazano u osporenim rješenjima, a za koje apelant ne tvrdi da nisu bili dostavljeni i uz prijedlog za određivanje odnosno produženje pritvora, te da o njima nije bio i obaviješten.
59. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno zaključili da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant, dok je vršio funkciju zamjenika pravobranioca RS, počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 st. 3 i 4 KZRS. Na osnovu predočenih objektivnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, redovni sudovi su zaključili da je apelant propustio da u predmetu „Naš dom“ tužbom pokrene upravni spor protiv rješenja Republičke uprave kojim je utvrđeno da je „Naš dom“ stekao pravo svojine na označenim nepokretnostima kupovinom državnog kapitala u ODP „Naš dom“, a koje nepokretnosti su, prema predočenim dokazima, izvodima iz zemljišno-knjižnih uložaka, bile upisane kao društvena svojina s pravom raspolaganja na SO Banjaluka. Takođe, na osnovu iskaza označenog svjedoka i označenog akta Pravobranilaštva RS, utvrđeno je da apelant, kao zamjenik pravobranioca nije potpisao tužbu koju je pripremio punomoćnik, kao i da je ovaj predmet zadržao kod sebe do proteka roka za podnošenje tužbe. Na osnovu predočenih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, takođe je utvrđeno da je u predmetu „Gradnja“ apelant propustio da izjavi žalbu na prvostepeno rješenje Republičke uprave kojim je dozvoljena promjena subjekta prava svojine u korist „Gradnje“ na zemljištu koje je do donošenja navedenog rješenja takođe bilo upisano kao društvena svojina, te da žalbu koju je pripremio punomoćnik na ovo rješenje nije htio potpisati. Najzad, u predmetu Poljoprivredna škola apelant je bez nadležnih Grada Banjaluka sačinio zahtjev sudu za zakazivanje ročišta radi odricanja od tužbe Grada Banjaluka i ovlastio pomoćnika B. J. da zaključi sudsko poravnanje u ovom predmetu na način da se odrekne tužbenog zahtjeva Grada Banjaluka uz istovremeno odricanje protivtužbenog zahtjeva od strane „Binga“ Tuzla. Imajući u vidu konkretno pobrojane radnje koje se apelantu stavljaju na teret, te ulogu Pravobranilaštva da štiti imovinska prava i imovinske interese bilo kog od subjekata koje je po zakonu dužan da zastupa, da se u navedenim predmetima nesporno radilo o imovinskim pravima i interesima subjekata koje je Pravobranilaštvo po zakonu dužno zastupati, tj. o nepokretnostima koje su u javnim registrima bile upisane kao društvena svojina, te na kojim je došlo do promjene subjekta upisa u javnim registrima, upućuje na postojanje činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ovo tim prije imajući u vidu fazu u kojoj se postupak nalazi (istraga je otvorena, a u vrijeme produženja pritvora i proširena) kada i ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, u vezi s apelantovim insistiranjem da se u predmetima „Naš dom“ i „Gradnja“ radilo o postupcima koji su vođeni u smislu člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala, te da je postupao s obavezujućom uputom zamjenika pravobranioca iz 2014. godine koju, kako tvrdi, redovni sudovi zanemaruju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ocijenjeni neosnovanim već u rješenju Okružnog suda o određivanju pritvora. Naime, Okružni sud je istakao da se član 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala prema kojem su stranke u ovom postupku preduzeća i Pravobranilaštvo RS ne može tumačiti na način da Pravobranilaštvo RS, odnosno zamjenik pravobranioca može postupati suprotno Zakonu o Pravobranilaštvu RS, a u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je to apelantov slučaj.
60. Stoga, apelantove tvrdnje da je u navedenim predmetima zastupao RS, a ne Grad Banjaluka, da su u predmetima „Naš dom“ i „Gradnja“ postupci vođeni u skladu sa članom 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala, da je postupao po obavezujućoj uputi pravobranioca, da je nastojao izbjeći nepotrebne troškove, da je svoj stav u svim predmetima obrazložio i usaglasio s pomoćnikom, a na osnovu dokaza i stanja svakog od konkretnih predmeta, da u predmetu Poljoprivredna škola Grad Banjaluka nije u ostavljenom roku dostavio mišljenje, predstavljaju pitanja koja treba da budu rasvijetljena u daljnjem toku istrage, ali u ovoj fazi postupka ne utiču na pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
61. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi za određivanje odnosno produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
62. Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 197 stav 1 tačka b) ZKPRS pritvor može da bude određen odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2 istog člana određeno je da će se pritvor iz ovog pritvorskog razloga ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je određen.
63. Slijedom navedenog, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi sprovođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage, sami po sebi, ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju s protekom vremena, kako se sprovode istražne radnje (vidi Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78). Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da pri odlučivanju o postojanju ovog pritvorskog razloga redovni sud prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utiče na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utiče na svjedoke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba).
64. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje ovog razloga za određivanje i produženje pritvora apelantu zasnovano na ozbiljnom riziku da će pokušati da utiče na svjedoke, a ne na činjenici da je apelant eventualno i pokušao da izvrši takav uticaj. Prema obrazloženjima osporenih rješenja, ovakav rizik je zasnovan na činjenici da je apelant upoznat koja lica su predložena da budu saslušana kao svjedoci, te na koje okolnosti. Ova okolnost je dalje cijenjena u vezi s činjenicom da iskazi do sada saslušanih svjedoka ne potvrđuju apelantove tvrdnje, pa da bi apelant mogao uticati na njih da svoje iskaze prilagode njegovim tvrdnjama. Dalje, redovni sudovi su imali u vidu i apelantov društveni uticaj izgrađen vršenjem različitih visokopozicioniranih funkcija, te konkretno činjenicu da je trenutno pomoćnik direktora u Republičkoj upravi, a da su kao svjedoci predložena i lica koja su zaposlena u Republičkoj upravi i kojima je apelant nadređen. Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da su u dosadašnjem toku postupka u pretežnom djelu saslušani svjedoci iz Pravobranilaštva RS, a ne iz Republičke uprave. Pri tome, apelant upravo i nije koristio pravne lijekove protiv odluka koje je donijela Republička uprava, pa se u tom smislu ne može bezrezervno prihvatiti njegova tvrdnja da ovi svjedoci ne mogu imati saznanja koja mogu doprinijeti daljnjem toku istrage. Takođe, imajući u vidu da je istraga protiv apelanta proširena u vrijeme donošenja rješenja o produženju pritvora, činjenica da se pored novih svjedoka ponovno predlaže saslušanje svjedoka koji su već saslušani, sama po sebi, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne znači nepotrebno navođenje dokaza samo s ciljem da mu se pritvor po ovom pritvorskom osnovu produži. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenog rješenja o produženju pritvora proizlazi da je B. J., kojeg apelant navodi kao ključnog svjedoka u predmetu Poljoprivredna škola, u stvari saslušan u svojstvu osumnjičenog. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da bi ozbiljan rizik od uticaja na svjedoke mogao biti otklonjen određivanjem mjera blažih od pritvora.
65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ponudili dovoljne razloge i obrazloženja u prilog zaključku da postoji ozbiljan rizik da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ometati daljnji tok istrage koja se vodi protiv njega uticajem na svjedoke.
66. Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije neosnovane.
67. Dalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana 5, te iz člana 13 Evropske konvencije jer se redovni sudovi nisu izjašnjavali o prigovorima koje je iznosio u dosadašnjem toku postupka, odnosno u žalbama na prvostepeno rješenje.
68. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5 stav 4 predstavlja lex specialis u odnosu na uopštenije zahtjeve iz člana 13 Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uslove koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu biće ispitani u odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije.
69. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Dalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).
70. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja vijeća Okružnog suda nesporno je da je, odlučujući o žalbi na rješenje o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak, Okružni sud apelantovu žalbu djelimično uvažio i zaključio da ne postoje razlozi za određivanje pritvora iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Nadalje, i Okružni sud, kao i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi na prvostepena rješenja (o određivanju odnosno produženju pritvora), u svojim rješenjima su se saglasili s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenih rješenja na način da su ih inkorporirali u svoja rješenja referirajući se konkretno na relevantne dijelove iz prvostepenih rješenja, a što slijedom naprijed navedenih principa, samo po sebi, ne dovodi u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost” pritvora. Pri tome su u obrazloženjima osporenih drugostepenih rješenja dati i razlozi i obrazloženja za ovakav pristup, te su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
71. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije neosnovane.
72. Imajući u vidu naprijed navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije
73. Apelant tvrdi i da je prekršen član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine jer je nezakonito lišen slobode, pritvor mu je određen i produžen nezakonito, pa da je tako prema njemu učinjena i očigledna diskriminacija. S obzirom na to da su u ovoj odluci detaljno ispitani apelantovi navodi kojim je dovodio u pitanje zakonitost pritvora i da je zaključeno da su neosnovani, a da iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je u postupku određivanja i produženja pritvora apelant izložen različitom postupanju koje bi dovelo u pitanje jednakost pred zakonom i njegovu nediskriminaciju, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ove apelantove navode i posebno ispituje.
VIII.Zaključak
74. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi pri određivanju i produženju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji ozbiljan rizik da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao uticati na svjedoke, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove razloge u postupku propisanom zakonom preispita nadležni sud koji ima ovlašćenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
75. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman