Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2146/17 (V. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2146/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2146/17, rješavajući apelaciju Vinka Bukića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vinko Bukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 019027 14 Rev od 9. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Bukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, podnio je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 019027 14 Rev od 9. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019027 14 Rsž od 17. aprila 2014. godine, kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Rs 019027 12 Rs od 25. februara 2014. godine. Prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Grude) da mu, na ime naknade materijalne štete, za određene periode isplati određene novčane iznose, te da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća kod nadležnog Fonda PIO.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili da je apelant zaposlenik tužene od 1982. godine, da je rješenjem tužene od 15. septembra 2004. godine bio raspoređen u Službi za imovinsko-pravne i geodetske poslove i katastar Općine Grude na poslovima stručnog saradnika, te da mu je tim rješenjem utvrđen koeficijent za obračun ličnog dohotka 5,5. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi dalje utvrdili da je rješenjem tužene od 17. septembra 2007. godine apelant raspoređen na novo radno mjesto u Službi za opću upravu Općine Grude, a zatim rješenjem od 31. decembra 2009. godine na radno mjesto u Službu za opću upravu branitelja iz domovinskog rata i društvene djelatnosti Općine Grude, te da je tim rješenjima utvrđen koeficijent za obračun plate po platnom razredu od 4,6. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužena u skladu sa navedenim rješenjima apelantu obračunavala i isplaćivala platu po koeficijentu od 4,6, da apelant nije osporavao navedena rješenja tužene, te da je 21. decembra 2012. godine podnio predmetnu tužbu radi isplate razlike plate po koeficijentu platnog razreda u iznosu od 5,5. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 103. Zakona o radu propisano, između ostalog, da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno dana saznanja za povredu iz radnog odnosa. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te citiranu zakonsku odredbu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu za zaštitu svojih povrijeđenih prava iz radnog odnosa, za koja je saznao najkasnije u januaru 2010. godine (dostavom odluke o rasporedu iz 2009. godine), koji rok u najpovoljnijem slučaju ističe u januaru 2011. godine. Vrhovni sud je naveo da je apelant propuštanjem tog roka, koji je prekluzivan, izgubio i pravo na sudsku zaštitu prava iz radnopravnog statusa, imajući u vidu da je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 21. decembra 2012. godine. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da gubitkom prava na sudsku zaštitu, apelant nema ni pravni osnov za zahtjev za isplatu razlike plaća za utuženi period. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, u konkretnom slučaju neosnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 106. Zakona o radu koje reguliše rok zastarjelosti za novčana potraživanja iz radnog odnosa, jer apelant nije dokazao da je odluka tužene iz 2009. godine, o njegovom rasporedu na nove poslove sa koeficijentom za obračun plaće od 4,6 nezakonita.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da parnični postupak nije bio pravičan, da je dokazni postupak zloupotrebljen, da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, opća zabrana diskriminacije, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u perdmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman