Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1670/17 (A. A.-Dž.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1670/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1670/17, rješavajući apelaciju A. A.-Dž., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. A.- Dž. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 027196 16 Rev 2 od 6. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. A.-Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 27. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 027196 16 Rev 2 od 6. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen između R. A. kao primaoca izdržavanja i tužene (L. M.) kao davaoca izdržavanja.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je jedno od osnovnih načela ugovornog prava načelo savjesnosti i poštenja i da to načelo mora biti polazište pri tumačenju ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da je doživotno izdržavanje primaoca izdržavanja osnovni zakonski uslov za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju, te da bez izdržavanja odnosno potrebe izdržavanja, nema ni punovažnog ugovora o doživotnom izdržavanju budući da isti mora biti zaključen u cilju doživotnog izdržavanja primaoca izdržavanja, a ne radi izigravanja nasljednih prava zakonskih nasljednika. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se sadržina ugovora o doživotnom izdržavanju ne mora uvijek sastojati u davanju sredstava za izdržavanje, već je moguće da se ta obaveza sastoji u njezi, liječenju i svakoj drugoj pomoći. Vrhovni sud je ocijenio da upravo stoga činjenica da je primalac izdržavanja imao materijalna sredstva za izdržavanje nije, sama po sebi, od uticaja na punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud u sadržaju izvedenih dokaza našao stvarnu osnovu za zaključak da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen jer je primaocu izdržavanja bila potrebna ljubav, njega i pažnja tužene, koju je on odgajao kao svoju rođenu unuku, sa kojom je živio i koju je beskrajno volio, a ne u cilju izigravanja apelantičinih nasljednih prava, kao zakonske nasljednice primaoca izdržavanja. Vrhovni sud je istakao da se o svemu tome pravilno u obrazloženju svoje presude izjasnio i drugostepeni sud (Drugostepeni sud je naveo da umrlom R. A. nije bila potrebna financijska i bilo kakva druga materijalna pomoć, ali da mu je bila potrebna briga, pažnja i ljubav, a da je upravo tužena bila u neraskidivoj vezi i ljubavi sa umrlim, bila u stalnom kontaktu, obasipala ga ljubavlju i pažnjom, bila sa njim kada se razbolio, liječila ga i bila pored njega i u momentu njegove smrti. Drugostepeni sud je zaključio da je stoga zaključeni ugovor o doživotnom uzdržavanju pravno valjan i punovažan, jer je ispunio svoju svrhu, volju i želju primatelja uzdržavanja i da taj ugovor ni u kom slučaju nije zaključen iz pobuda da se izigraju apelantičina nasljedna prava kao rođene kćerke umrlog R. A.). Vrhovni sud je ukazao da je ugovor o doživotnom izdržavanju dvostrano teretan ugovor sa elementima aleatornosti, zbog čega vrijednost davanja davaoca izdržavanja ne mora biti ekvivalentna vrijednosti davanja primaoca izdržavanja. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da vrijeme smrti primaoca izdržavanja mora biti neizvjesna okolnost, jer je upravo u toj činjenici zastupljen uslov aleatornosti tog ugovora, te da saznanje o bliskoj smrti primaoca izdržavanja isključuje element aleatornosti i taj ugovor čini ništavim, kao ugovor protivan moralu (član 103. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je ocjenio da je pravilno drugostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju ne nedostaje uslov aleatornosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji zaključak je kroz obrazloženje svoje presude dao pravilne i potpune razloge (drugostepeni sud je naveo da je na okolnost da li je vrijeme smrti primaoca izdržavanja bila neizvjesna okolnost saslušao svjedoke, te da dr. Dž. K. i dr. H. Č. u svojim iskazima, između ostalog, izjavljuju da umrli R. A. nije znao dijagnozu bolesti od koje boluje i od koje će umrijeti, a da isto to nije znala niti tužena, da su navedeni svjedoci izjavili da ni bilo ko drugi od liječnika nije o tim činjenicama razgovarao niti sa umrlim R. A., a niti sa tuženom). Vrhovni sud je istakao da su u bitnom, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da iz sadržaja izvedenih dokaza proizlazi da primalac izdržavanja nije znao dijagnozu bolesti od koje boluje, niti je to znala tužena, kao davalac izdržavanja, odnosno da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ugovorne strane nisu znale da zbog prirode bolesti prethodi skora smrt primatelja izdržavanja. Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno apelantičinom prigovoru, pravilno prvostepeni sud zaključio da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u formi propisanoj odredbom člana 120. stav 2. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju. Vrhovni sud je naglasio da neosnovano apelantica insistira na tvrdnji da primalac izdržavanja u trenutku zaključenja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, jer tu svoju tvrdnju nije uspjela dokazati tokom postupka (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže, u suštini, na način da smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1670/17 (A. A.-Dž.) | Sudska praksa | Aktio