Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/17 (M. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2026/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2026/17, rješavajući apelaciju Miloša Srebre, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Srebro protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002491 16 Rev 2 od 21. februara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Srebro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002491 16 Rev 2 od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu naknadi štetu za oštećene stambene i gospodarske objekte, kao i na ime izgubljene dobiti uslijed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti, odgovornosti o opasnoj stvari, odnosno opasnoj djelatnosti, a što je regulisano odredbama članova 174. do 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je dalje naveo da se kod takve vrste odgovornosti za nastalu štetu imalac opasne stvari, odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnošću može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je do štete došlo krivicom trećeg lica, za koje on ne odgovara, krivicom samog oštećenika ili dejstvom više sile. Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da su oštećenja na apelantovim pojedinim objektima nastati uslijed požara, te da iz iskaza samog apelanta proizlazi da su u maju 1997. godine, kada je došao da obiđe imanje, već tada bili izgorjeli svi njegovi objekti - stambeni i pomoćni. Vrhovni sud je ukazao da je tužena dokazala da je šteta na apelantovim objektima prouzrokovana dijelom uslijed požara tokom 1997. godine, dakle prije nego što je Odlukom Vlade F BiH od 6. oktobra 1998. godine ovlašteno Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave po općem interesu za izvlaštenje i prije nego što je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno, te dijelom uslijed požara uzrokovan bojevim gađanjem snaga SFOR-a na njihovom poligonu Barbara, koji se požar proširio i na teritoriju poligona tužene, dakle krivicom trećeg lica, a tužena za radnje trećeg lica ne odgovara, pa su se u smislu odredbe člana 177. ZOO ostvarile zakonske pretpostavke da se oslobodi od odgovornosti za nastaiu štetu na apelantovim objektima. Vrhovni sud je istakao da ulazak tužene u posjed spornih nekretnina, sam po sebi, ne predstavlja kako to apelant smatra osnov za dosuđenje naknade materijalne štete ukoliko taj čin za vlasnika nekretnina nije imao za posljedicu nastanak štete. Vrhovni sud je konstatovao da kako tokom postupka nije dokazao da je na spornim nekretninama nastala šteta radnjama tužene, to nije dokazana niti uzročna vezu između samog čina ulaska tužene u posjed predmetnih nekretnina i štete nastale na apelantovim nekretninama. Vrhovni sud je ukazao da kada se u postupku zahtijeva naknada štete u vidu izgubljene dobiti, da se tada izgubljena dobit može priznati samo onda kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu ona mora biti konkretno dokazana. Vrhovni sud je naglasio da se pri tome uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima - član 189. stav 3. ZOO. Dakle, Vrhovni sud je naglasio da za ostvarivanje naknade štete po osnovu izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako to pogrešno smatra apelant, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, niti takav zahtjev apelant može zasnivati samo na činjenici da je tužena zaposjela njegove nekretnine. Zbog toga, Vrhovni sud je prihvatio stav drugostepenog suda da apelant nije dokazao pretpostavke za odštetnu odgovornost tužene budući da sama činjenica ulaska tužene u posjed nekretnina koje su vlasništvo apelanta, nije u uzročno-posljedičnoj vezi s činjenicom nemogućnosti obavljanja proizvodnje na svom imanju kroz utuženo razdoblje. Vrhovni sud je naglasio da apelant nije dokazao da je obrađivao zemljište prije donošenja predmetne odluke od 6. oktobra 1998. godine, zatim da je bio onemogućen koristiti nekretnine zbog prisustva vojske, jer je iste napustio i ranije, zbog toga što je to područje bilo zahvaćeno ratnim dejstvima, niti je dokazao zbog čega nije koristio nekretnine nakon 24. novembra 2003. godine, kada je prestao opći interes tužene nad dijelom prostora poligona središta za borbenu obuku Vojske F BiH, odnosno vremena kada je tužena napustila to područje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2124/16 od 7. jula 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant/ ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman