Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1714/17 (A. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1714/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1714/17, rješavajući apelaciju Aiše Mujezinović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aiša Mujezinović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 008759 16 U od 14. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aiša Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, podnijela je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 008759 16 U od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv Rješenja tužene (BiH, Federacija BiH, Federalna uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Sarajevo) od 10. novembra 2016. godine kojim je odbijena žalba podnesena protiv Rješenja Uprave za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Grada Zenica od 20. maja 2016. godine kojim se dopunjava prvostepeno rješenje od 9. maja 2014. godine, te se odbija apelantkinjin zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina shodno članu 11. Zakona o eksproprijaciji (nekretnine preciznije označene u obrazloženju osporene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je shodno važećoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, te drugim mnogobrojnim presudama, za pravilnu primjenu odredaba člana 11. Zakona o eksproprijaciji i donošenje valjane odluke u konkretnom slučaju, relevantan nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao i nalaze i mišljenja vještaka građevinske, geološke i arhitektonske struke, sa apelantkinjinim primjedbama na iste, te da je pravilno zaključeno da apelantkinji i članovima njene porodice, usljed izgradnje hidroelektrane Vranduk i potpune eksproprijacije dijela njene nekretnine, neće biti ugrožen privredni interes za korištenje preostalih nekretnina, niti će biti onemogućen prilaz na preostale nekretnine i korištenje preostalih nekretnina pod uslovima koji su bili i prije eksproprijacije dijela nekretnine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se na zahtjev vlasnika eksproproprisati i preostali dio nekretnine, ako se pri eksproprijaciji jednog dijela utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da su rješenja prvostepenog organa, kao i tužene zasnovana na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i pravilnoj primjeni citirane odredbe člana 11. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, te da su pravilno cijenjeni svi relevantni prigovori apelantkinje i da navodi tužbe nisu doveli u pitanje zakonitost i pravilnost rješenja prvostepenog organa i tužene. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da za rješavanje predmetne pravne stvari nisu od značaja apelantkinjini navodi koji se odnose na EBRD-ov Izvedbeni zahtjev, kao i socijalni i psihološki razlozi apelantkinje i njene porodice za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnina.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio odredbe člana 11. Zakona o eksproprijaciji. Takođe, apelantkinja navodi da Kantonalni sud nije cijenio sve njene navode, te ukazuje na EBRD-ov izvedbeni zahtjev koji propisuje da se posebna pažnja treba posvetiti siromašnim i ranjivim. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su Kantonalni sud i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1714/17 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio