Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1787/17 (J. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1787/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine godine, u predmetu broj AP-1787/17, rješavajući apelaciju Joze Sliškovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Slišković protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 036906 16 Kž od 10. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 036906 15 K od 9. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Slišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 036906 16 Kž od 10. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 036906 15 K od 9. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, kojom je apelant kao direktor i odgovorana osoba u pravnoj osobi „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg proglašen krivim zbog krivičnog djela - Prijevara vjerovnika iz člana 299. stav
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine, po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
2. U obrazloženju drugostepene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelantovi prigovori da prvostepeni sud nije dokaze cijenio pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, a što se prvenstveno odnosi na to da apelant nije bio potpisnik Ugovora o kreditu, kao i Ugovora o zalogu, te kada su i na koji način založne stvari prodane, nemaju uporišta u činjeničnom stanju utvrđenom izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze, kako dokaze optužbe tako i dokaze obrane, i pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te na istim pravilno utemeljio krivnju apelanta. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz Ugovora o kreditu, koji je zaključen između Intesa SanPaolo Sarajevo Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: banka) i ,,Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), vidljivo je da je banka odobrila dugoročni kredit korisniku kredita, uz obavezu da se isti kredit vrati. Članom 10. Ugovora su određena sredstva osiguranja kredita među kojim sredstvima su sredstva u vidu založnog prava na pokretnim stvarima, a članom 12 i 13. propisane su obaveze korisnika kredita, između ostalog, i zabrana otuđenja ili na drugi način opterećivanja sredstava osiguranja bez pismenog odobrenja banke. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da ugovorom o zalogu, zaključenog između banke i korisnika kredita, člankom 6. Ugovora, založnom dužniku je zabranjeno svako otuđenje i novo opterećenje bez prethodne suglasnost založnog povjeritelja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je banka stekla založno pravo na popisanim pokretnim stvarima (zalihama robe), te da je i pored upozorenja, apelant kao odgovorna osoba postupio suprotno, a što dokazuje i iskaz saslušanog svjedoka S.L. da je u ovršnom postupku kada je banka pokrenula postupak, dobio informaciju od djelatnice poduzeća da zaliha robe nema, da je jedan dio prodan, a da je drugi dio otpisan. Kantonalni sud je zaključio da iz stanja spisa proizilazi da je zbog nevraćanja kredita banka pokrenula ovršni postupak, te da apelant nakon donošenja rješenja o ovrsi nije postupio po zaključku suda i osigurao zalihe gotovih proizvoda iz čega proizilazi da je apelant postupio s namjerom da onemogući ostvarivanje založnog prava tražitelja ovrhe. Takođe, Kantonalni sud je naveo da žalbeni navod da iz provedenih dokaza nije vidljivo da je roba prodana, odnosno da je na bilo koji način otuđena u vremenu kada je apelant obnašao dužnost direktora, nije od značaja, zbog toga što apelant kao direktor i odgovorna osoba nije postupio po zaključku suda, odnosno nije osigurao sredstva zaloga koje su bile garancija vraćanja kredita, a na što je korisnik kredita obavezan po Ugovoru o kreditu i Ugovoru o zalogu. Prema izloženom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u vezi svih relevantnih okolnosti pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje činjenično stanje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je optuženog oglasio krivim za počinjenje kaznenog djela prijevara vjerovnika.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je sud osporenu presudu zasnovao isključivo na činjenici da je u vrijeme podnošenje krivične prijave apelant obnašao dužnost direktora, te da sud nije utvrdio odlučujući činjenicu tj. kada je, ko i na koji način raspolagao predmetom zaloge. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i janse razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da nije utvrđena odlučujuća činjenica koja se odnosi na raspolaganje predmetom zaloge), jasno obrazložio zbog čega ovi navodi ne utiču na zaključak suda u pogledu apelantove odgovornosti za predmetno krivično djelo, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman