Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3843/15 (D. G. i T. G.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3843/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3843/15, rješavajući apelaciju Dejana Gavrića i Tamare Gavrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćem tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Gavrića i Tamare Gavrić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017206 13 U od 8. juna 2015. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Gavrić i Tamara Gavrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 5. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 017206 13 U od 8. juna 2015. godine.

2. Zaključkom Službe broj 05-23-206/11 od 13. decembra 2011. godine odbačen je zahtjev apelanata za povrat stana u Ulici Nedima Filipovića 17/4 u Sarajevu zbog nenadležnosti za postupanje. Rješenjem Uprave za geodetsko imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 25-31-21-E/2012 od 4. juna 2012. godine uvažene su žalbe apelanata i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Herecgovine, poništen Zaključak Službe od 13. decembra 2011. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Zaključkom Službe broj 05-23-206/11 od 23. jula 2012. godine prekinut je postupak u predmetu povrata stana pokrenut po zahtjevu apelanata zbog rješavanja prethodnog pitanja i naloženo apelantima da zatraže utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između M.P. dede apelanta i bivše SSNO kod Općinskog suda u Sarajevu. Istim zaključkom određeno je da će prekid postupka trajati dok se pravosnažno ne riješi prethodno pitanje i da su apelanti dužni da u roku od 30 dana od konačnosti zaključka dostave dokaz da su pokrenuli postupak kod nadležnog suda, a ukoliko to ne učine postupak će biti obustavljen.

4. Rješenjem Uprave broj 25-31-1663-E/12 od 25. januara 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata protiv Zaključka Službe broj 05-23-206/11 od 23. jula 2012. godine.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 017206 13 U od 8. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanata podnesena protiv rješenje Uprave od 25. januara 2013. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz konkretne upravne stvari nesporno proizlazi da postoji interes apelanata za predmetni stan u ul. Nedima Filipovića broj 17/4, a da je Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (kao pravni sljednik bivšeg FMO i vlasnik stana) u žalbi protiv Zaključka Službe od 13. decembra 2011. godine osporila njihov prezentovani ugovor o kupoprodaji, odnosno osporila pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, jer ne postoji pravosnažna presuda nadležnog suda da je ugovor pravno valjan, a da rješenje o nasljeđivanju ne može biti pravni osnov za ovu upravnu stvar. Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno zaključili da je u konkretnom upravnom postupku po zahtjevu za uvođenje u posjed stana osnovni materijalni dokaz pravno valjan ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, bez čijeg rješenja se ne može riješiti sama upravna stvar i da to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu, a za čije rješenje je nadležan sud. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni organ zaključkom od 23. jula 2012. godine prekinuo postupak u konkretnoj upravnoj stvari zbog rješavanja prethodnog pitanja i naložio apelantima da zatraže utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora kod Općinskog suda u Sarajevu.

6. Iz stanja spisa proizlazi da apelanti nisu postupili u skladu sa Zaključkom od 23. jula 2012. godine tj. nisu u roku od 30 dana od dana konačnosti zaključka pokrenuli postupak pred nadležnim sudom radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, kako bi se nakon toga mogao voditi upravni postupak, Služba je donijela Zaključak o obustavi postupka 05-23-206/11 od 3. septembra 2015. godine, koji je dostavljen punomoćniku apelanata 10. septembra 2015. godine. Apelacioni navodi

7. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanata da im se vrati predmetna imovina-stan nije meritorno odlučivalo u predmetnom postupku, već da su nadležni organi prekinuli predmetni postupak i uputili apelante da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetne nepokretnosti-stana. Dakle, postupak koji su apelanti pokrenuli za povrat stana u posjed je prekinut i apelantima je naloženo pokretanje postupka pred nadležnim sudom radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora. Prekid postupka će trajati do okončanja postupka pred nadležnim sudom. Članom 142. Zakona o upravnom postupku propisano je da Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može rješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugio organ (predhodno pitanje) on može[...] postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi [...]..Članom 54. Zakona o parničnom postupku predviđa se mogućnost podnošenja tužbe kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje nekog prava, pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Podnošenje tužbe sudu je djelotvoran domaći pravni lijek koji se mora iscrpiti u slučaju kada apelant nema u posjedu valjan kupoprodajni ugovor nego se mora utvrditi da li je on vlasnik.

11. Apelanti u toku cijelog postupka pred organima uprave i redovnim sudom, nisu argumentovano opravdavali činjenicu da bi podnošenje tužbe nadležnom sudu, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njih zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu njihovih ustavnih prava. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo pitanje povrata stana u posjed, uključujući i u postupku pred Ustavnim sudom, apelanti su morali podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost podnošenja tužbe. Apelanti, dakle, nisu ispoštovali formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporavaju u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju zahtjeva apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1968/06 od 20. marta 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne pokrenu postupak pred nadležnim sudom radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke u predmetnom upravnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reaguje, odnosno naloži organima uprave, redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, apelanti nisu u ostavljenom roku pokrenuli postupak pred nadležnim sudom za utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora za predmetni stan, što je za posljedicu imalo donošenje zaključka o obustavi predmetnog postupka. Dakle, apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nisu ishodili konačnu odluku u predmetnom postupku (koji su pokrenuli zbog povrata u posjed predmetnog stana), a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da se stoga apelacija ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3843/15 (D. G. i T. G.) | Sudska praksa | Aktio