Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1660/17 (D. S.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1660/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1660/17, rješavajući apelaciju Dušanke Savkić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dušanka Savkić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 025389 14 Rev od 24. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Savkić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pelagićeva, koju zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnijela je 27. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 Rs 025389 14 Rev od 24. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 025389 14 Rsž od 27. januara 2014. godine kojom je odbijena apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Rs 025389 12 Rs od 19. jula 2013. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tuženog (Centar za socijalni rad Pelagićevo) od 18. aprila 2012. godine kao nezakonito, što je tuženi dužan priznati i trpjeti, da se po pravosnažnosti presude apelantkinja vrati na radno mjesto socijalnog radnika i da joj se uspostave sva prava iz radnog odnosa, kao i da joj tuženi po osnovu neisplaćenih plata za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je tokom postupka utvrđeno da je apelantkinja 2009. godine diplomirala ne ekonomskom fakultetu, te da je 22. oktobra 2011. godine stekla diplomu o zvanju magistar socijalnog rada usmjerenje porodice i društva, kao i da je položila stručni ispit za rad u organima uprave. Dalje je navedeno da je tuženi raspisao javni konkurs od 18. januara 2012. godine za radno mjesto socijalnog radnika na neodređeno vrijeme (kao posebni uslovi navedeni završen studij I ili II ciklusa (VII ili VIII stepen) iz oblasti socijalnog rada i položen stručni ispit), kao i da je konkursna komisija tuženog sačinila zapisnik od 1. februara 2012. godine u kome je konstatovano da se na raspisani konkurs javila samo apelantkinja. Takođe je navedeno da je rješenjem od 1. februara 2012. godine tuženi odlučio da zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme sa apelantkinjom (ugovor o radu zaključen 1. februara 2012. godine), da bi inspekcija rada odjeljenja u Doboju rješenjem od 18. marta 2012. godine naložila tuženom da preduzme potrebne mjere kojima se otklanjaju povrede zakonskih i drugih propisa koje se odnose na navedenu odluku o izboru apelantkinje, tako da se ponovo raspiše konkurs za isto radno mjesto u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti. Vrhovni sud je naveo da je tuženi donio rješenje od 18. aprila 2012. godine o prestanku radnog odnosa za apelantkinju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 8. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti propisano da poslove i zadatke socijalne zaštite vrše stručni saradnici: socijalni radnici, pravnici, psiholozi, defektolozi, pedagozi, sociolozi, ljekari i drugo medicinsko osoblje. Vrhovni sud je ukazao da su pravilno nižestepeni sudovi konstatovali da citiranom zakonskom odredbom nije predviđena mogućnost da poslove socijalnog radnika obavlja diplomirani ekonomista. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je rješenjem od 18. marta 2012. godine utvrđeno da konkurs nije objavljen u skladu sa Odlukom o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka koja je usvojena na sjednici Upravnog odbora od 24. oktobra 2011. godine, kojom je za radno mjesto socijalnog radnika propisan uslov završenog studija prvog ili drugog ciklusa iz oblasti socijalnog rada i položen stručni ispit. Vrhovni sud je naveo da je zakonitost navedene Odluke osporio tadašnji direktor tuženog u žalbi protiv pomenutog rješenja, ali da je rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 25. maja 2012. godine žalba odbijena. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da nije u pitanju „nepostojeći“ Pravilnik, na šta neosnovano ukazuje apelantkinja, već se radi o odluci kojom je postojeći Pravilnik izmijenjen i koja odluka je bila osporena, ali bezuspješno. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, iz razloga što su nižestepeni sudovi na pravilan način primijenili odredbe člana 20. Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka koji je izmjenjen i dopunjen na sjednici Upravnog odbora od 24. oktobra 2011. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava, te da ostaje kod tvrdnje da Pravilnik o sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog od 24. oktobra 2011. godine ne postoji, zbog čega se nisu ni mogle primijeniti odredbe tog Pravilnika. Apelantkinja smatra da je sa aspekta primjene materijalnog prava bilo bitno baviti se pitanjem da li je raspisani javni konkurs u skladu sa važećim Pravilnikom o sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog od 14. aprila 2005. godine, koji je izmijenjen i dopunjen odlukom od 26. januara 2010. godine, te da li su Pravilnik i konkurs u sladu sa odredbama člana 8. Zakona o socijalnoj zaštiti. Apelantkinja u suštini smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1660/17 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio