Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1498/15 („Hercegovina-Gradnja“ d.o.o. iz Posušja)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Cesija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1498/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1498/15, rješavajući apelaciju „Hercegovina-gradnje“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Hercegovina-gradnje“ d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014047 14 Rev od 15. januara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014047 13 Pž od 18. februara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hercegovina-gradnja“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Nikica Grižić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014047 14 Rev od 15. januara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014047 13 Pž od 18. februara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su u periodu od 17. do 25. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 014047 12 Ps 2 od 19. juna 2013. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da joj isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, i to na pojedine iznose počevši od datuma pobliže preciziranih u izreci presude kao dana dospijeća potraživanja po ugovorima o ustupanju potraživanja - cesiji (u daljnjem tekstu: cesija) i kao dana dospijeća potraživanja po okončanoj situaciji, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica u tužbi, između ostalog, navela da je s tuženim sklopila ugovore o cesiji, kojima se tuženi kao cesus-dužnik obavezao umjesto cedentu, osobi koja ustupa potraživanja, platiti dužni iznos cesionaru, osobi koja preuzima potraživanja, tj. apelantici. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je tuženom ispostavila okončanu situaciju za izvedene radove na građevini „skladište UBS Bačevići“ na osnovu sklopljenog ugovora o građenju. Općinski sud je također naveo da je tuženi platio dio po navedenoj situaciji, a dio, pobliže naveden u obrazloženju presude, nije platio do dana podnošenja tužbe.

7. Tuženi je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva istakavši da je apelantica dostavila dokumentaciju iz koje nije moguće utvrditi kako je nastao pravni posao i sporni dug, budući da se radi o neovjerenim fotokopijama koje nisu podobne za vođenje parničnog postupka. Nadalje je istakao da apelantica nije dostavila dokumentaciju koja je prethodila i uslijedila stvaranju obaveza na njegovoj strani ni u jednoj od navedenih cesija, odnosno da nije poznato na osnovu kojih pravnih poslova je nastao navedeni dug. Također, tuženi je u odgovoru na tužbu naveo da je apelantica kao izvođač radova na skladišnim prostorima UBS Bačevići dostavila okončanu situaciju bez bilo kakve dokumentacije kojom bi potvrdila postojanje pravnog posla, te da je taj posao apelantica kao izvođač radova uistinu i izvela budući da nije dostavila ugovor o građenju niti projektnu dokumentaciju vezano za adaptaciju skladišta u Bačevićima.

8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, ugovore o cesiji zaključene između cedenta „Betacomm“ Čitluk, „Union Foods“ Čitluk, „Neretva promet“ Čapljina i „Eurobemm“ Čitluk, tuženog kao cesusa i apelantice kao cesionara, koji su ovjereni i koje su potpisala ovlaštena lica, i okončane situacije koje su sačinili apelantica kao izvođač i tuženi kao naručitelj, na osnovu kojih je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014047 13 Pz od 18. februara 2014. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao da apelantica svoj tužbeni zahtjev zasniva na pravnim poslovima koje je u 2000. godini zaključila s tuženim, te da je u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bila dužna u konkretnom postupku dokazati da je predmetne ugovore zaključilo ovlašteno lice tuženog, odnosno da je tuženi preuzeo obavezu plaćanja duga iz okončane situacije koja se odnosi na izvedene građevinske radove na objektu „skladište UBS“ u Bačevićima, kao i da je tuženi bio dužnik „Betacomm“ iz Čitluka, „Union Foods“ iz Čitluka, „Neretva promet“ iz Čapljine i „Eurobemm“ iz Čitluka, koji su svoja potraživanja ugovorima o cesiji ustupili apelantici.

11. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave i Zakonom o odbrani, koji su bili na snazi u spornom periodu, regulirana organizacija i nadležnost federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su danom početka rada Federalnog ministarstva odbrane u 1997. godini prestala s radom tijela uprave pod kontrolom Armije BiH i Hrvatskog vijeće odbrane, a da se na spornim ugovorima o cesiji, na kojima se nalazi pečat s oznakom Hrvatskog vijeća odbrane 2, jasno ne navodi koje je lice i u kojem svojstvu te ugovore potpisalo. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantica u konkretnom postupku morala dokazati da je predmetne ugovore o cesiji, kao i okončanu građevinsku situaciju ovjerilo ovlašteno lice Federalnog ministarstva odbrane ili da je tuženi predmetne ugovore naknadno priznao kao svoje.

12. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 88. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je zaključio da su apelanticina potraživanja zasnovana na pravno valjanim ugovorima, te da apelantica zbog toga ne mora dokazivati postojanje potraživanja svog pravnog prednika, zbog čega je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantica zaključila predmetne ugovore o cesiji i ispostavila okončanu situaciju u kojima je kao dužnik označen tuženi, ali se iz priloženih isprava ne može sa sigurnošću utvrditi niti ko ih je potpisao u ime tuženog, niti da je to bilo lice koje je za to bilo ovlašteno, budući da nijedan potpis na ugovorima i okončanoj situaciji nije čitljiv, a pečat koji je korišten pripadao je Hrvatskom vijeću odbrane, čije je ovlaštenje da zaključuje ugovore u ime i za račun tuženog u to vrijeme već bilo prestalo. U takvom slučaju, apelantica je bila dužna dokazati i da su njezini pravni prednici, tj. ustupitelji potraživanja iz spornih ugovora o cesiji zaista i imali potraživanja prema tuženom, odnosno da je ovlašteno lice tuženog naknadno odobrilo spornu građevinsku situaciju.

13. Nezadovoljna navedenom presudom, apelantica je izjavila reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014047 14 Rev od 15. januara 2015. godine.

14. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora apelanticin zahtjev za isplatu duga koji se sastoji od duga nastalog iz osnova četiri ugovora o cesiji i duga nastalog iz osnova izvedenih građevinskih radova po okončanoj situaciji. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao na zaključcima da apelantica tokom postupka nije dokazala da je predmetne ugovore o cesiji zaključilo ovlašteno lice tuženog, da je tuženi preuzeo obavezu plaćanja duga iz okončane situacije, odnosno da apelantica nije dokazala da je tuženi bio dužnik povjeriteljima iz četiri ugovora o cesiji.

15. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 436. stav 1. ZOO kojom je propisano da je cesija pravni posao odnosno ugovor između starog povjeritelja (cedent) i novog povjeritelja (cesionar), kojim dosadašnji povjeritelj prenosi svoje potraživanje koje on ima prema dužniku (cesus) na novog povjeritelja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tačna apelanticina tvrdnja da za valjanost cesije nije potrebna saglasnost dužnika jer on i nije ugovorna strana, tako da za rješenje konkretnog spora nije od odlučnog značenja činjenica da se na ugovorima o cesiji nalazi pečat s oznakom Hrvatskog vijeća odbrane 2.

16. Međutim, da bi se zaštitio dužnik, u članu 440. stav 2. ZOO propisano je da on cesionaru može istaći prigovore koje ima prema njemu, kao i one prigovore koje je mogao istaći cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Dužniku stoje na raspolaganju različiti prigovori, tako da on može osporavati bilo valjanost samog ugovora o cesiji bilo postojanje cedirane tražbine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi osporio postojanje cediranih tražbina kao i zaključenje ugovora o građenju, pa je na apelantici bio teret dokazivanja postojanja i valjanosti tih tražbina, odnosno ugovora, što je ona u konkretnoj parnici propustila učiniti, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi o povredi navedenog prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica je, između ostalog, navela da je u postupku kod redovnih sudova došlo do nesrazmjere uplitanja državne vlasti na njezinu štetu, što je dovelo u pitanje zakonitost osporenih presuda. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenog prava i ukine presude Vrhovnog i Kantonalnog suda.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinom stavu, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti je primjena prava u revizionoj presudi bila proizvoljna.

19. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i ne nalazi da je njome povrijeđeno ustavno pravo na koje apelantica ukazuje u apelaciji.

20. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud pravilno postupio i donio sasvim utemeljenu i na važećim zakonskim propisima zasnovanu odluku i da nije došlo do kršenja apelanticinih prava ni u kojem smislu.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

USTUPANJE POTRAŽIVANJA UGOVOROM (CESIJA)

Odsjek 1.

OPŠTE ODREDBE

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom Član 436. stav 1.

(1) Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. Član 440. stav 2.

(2) Dužnik može istaći prijemniku pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014047 14 Rev od 15. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica pobija osporene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njezino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila isplatu duga nastalog na osnovu zaključenih ugovora o cesiji, odnosno duga iz okončane situacije, koja se odnosi na izvedene građevinske radove, te da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelantica smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da joj isplati dug proizišao iz četiri ugovora o cesiji i dug iz okončane situacije koja se odnosi na izvedene građevinske radove. Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelantica tokom postupka nije dokazala da je predmetne ugovore o cesiji zaključilo ovlašteno lice tuženog, te da je tuženi preuzeo obavezu plaćanja duga iz okončane situacije, odnosno da apelantica nije dokazala da je tuženi bio dužnik povjeriteljima iz četiri ugovora o cesiji. Budući da je tuženi osporio postojanje cediranih tražbina, kao i zaključenje ugovora o građenju, u smislu člana 440. stav 2. ZOO, na apelantici je bio teret dokazivanja postojanja i valjanosti tih tražbina, odnosno ugovora, što je ona u konkretnoj parnici propustila učiniti. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili na kojim dokazima su zasnovali činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman