Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/17 (Općina Žepče)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1712/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1712/17, rješavajući apelaciju Općine Žepče, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Žepče protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 006858 15 Uvp od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Žepče (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinski pravobranitelj Tomislav Batarilo iz Žepča, podnijela je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 006858 15 Uvp od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je, između ostalog, poništeno apelantičino rješenje (kao prvostepenog upravnog organa), te je utvrđeno da je tužitelj (M. R.) bio korisnik gradskog građevinskog zemljišta (bliže opisanog u osporenoj odluci) i da je na toj parceli imao lociran kiosk za obavljanje prodaje i prometa predmeta kućne radinosti, te je naloženo apelantici da u određenom roku oslobodi od lica i stvari predmetno zemljište i uvede u posjed tužitelja.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 5. novembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat, odnosno utvrđenje prava korištenja predmetnog gradskog građevinskog zemljišta, radi obavljanja zanatske djelatnosti koje pravo je ostvarivao u periodu od 1982. do 1993. godine u kiosku u Žepču (koje je napustio uslijed ratnih okolnosti), a primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelantičinim rješenjem odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za povrat predmetnog zemljišta i privremenog pokretnog objekta-kioska, s obzirom da, po nalaženju apelantice (kao prvostepenog organa), Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana reguliše prava vlasnika i posjednika nekretnina koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te da tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju građevinskog zemljišta, niti je pribavio odobrenje za građenje nadstrešnice, a ni za kiosk, radi čega je bio bespravni korisnik (uzurpant) predmetnog zemljišta, a kiosk je dislociran, vraćen tužitelju o čemu je obavješten putem oglasne ploče. Vrhovni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, između ostalog, poništio apelantičino rješenje i konkretnu upravnu stvar sam riješio (na način bliže opisan u izreci prvostepene presude), jer je, u smislu člana 12. i 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, pravilno zaključio da je tužitelj 30. aprila 1991. godine, odnosno 6. aprila 1992. godine, imao lociran kiosk na djelu predmetne parcele, te da je posjedovao potrebna odobrenja kako za obavljanje registrovane djelatnosti u navedenom kiosku, tako i odobrenja za lociranje navedenog kioska kao i nastrešnice pored tog kioska, za koje korištenje zemljišta je uredno plaćao zakupninu i da je izgradnjom Društvenog doma svoj kiosk sa ranije odobrene lokacije prebacio na predmetnu lokaciju, ali uz odobrenje nadležnih organa. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno našao da je apelantica (kao prvostepeni organ) u svom rješenju počinila povredu načela ocjene izvedenih dokaza iz člana 9. Zakona o upravnom postupku, jer je propustila pribavljene i izvedene dokaze cijeniti kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, odnosno propustila da ocjeni izjave svih svjedoka, kao i ostale materijalne dokaze koji idu u korist tužitelja. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica u potpunosti zanemarila da prema izjavama saslušanih svjedoka jasno proizlazi da je tužitelj imao lociran kiosk prvobitno na drugoj parceli, ali da je zbog izgradnje Društvenog doma isti prebacio i locirao na predmetnoj parceli, gdje je nastavio obavljati odobrenu djelatnost sve do napuštanja Žepča. Vrhovni sud je naglasio da je apelantica pogrešno interpretirala rješenje od 1. decembra 1989. godine, u kojem je decidno navedeno da se tužitelju izdaje urbanistička suglasnost za lokaciju nadstrešnice uz postojeći objekat kiosk na predmetnoj parceli, što jasno ukazuje da je na dan izdavanja tog rješenja tužitelj imao lociran kiosk na predmetnoj parceli. Vrhovni sud je konstatovao da prvostepeni sud pravilno poprima da je konkretnu upravnu stvar valjalo riješiti primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, a ne sukladno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, koji u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja nije bio ni donesen. Vrhovni sud je zaključio da je stoga prvostepeni sud (uzimajući u obzir i da je u konkretnom upravnom postupku donio više presuda sa jasnom uputom u kom pravcu je dužna apelantica – kao prvostepeni organ provesti postupak koji traje više od 17 godina) pravilno i zakonito postupio kada je, primjenom člana 36. stav 2. u vezi sa članom 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, uvažio prijedlog tužitelja, te sam riješio konkretnu upravnu stvar na način da je na osnovu predmetnog činjeničnog stanja utvrdio da je tužitelj 30. aprila 1991. godine, odnosno 6. aprila 1992. godine, bio korisnik predmetnog zemljišta i da je na istom uz odobrenje imao lociran kiosk u kojem je obavljao registrovanu djelatnost, radi čega mu je pripadalo pravo na vraćanje dijela navedene parcele u posjed radi obavljanja registrovane djelatnosti.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud, odnosno prvostepeni sud, utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman