Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1517/15 (AD „Čajevec-Mega“ Banjaluka)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1517/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1517/15, rješavajući apelaciju AD „Čajevec-Mega“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija AD „Čajevec-Mega“ Banja Luka podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 106637 14 Pž od 28. januara 2015.
godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 106637 13 Ps od 7. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. AD „Čajevec-Mega“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 106637 14 Pž od 28. januara 2015. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 106637 13 Ps od 7. oktobra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca Nedeljka Regodića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 22. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tužiocu vratilo s naznakom pošte „nepoznat“ Ustavni sud je dostavu pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 6. septembra 2017. godine u smislu člana 75 Pravila Ustavnog suda.
3. Viši Privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovore na apelaciju 31. maja i 5. juna 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumirajui na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 106637 13 Ps od 7. oktobra 2014. godine usvojena je sudska mjera obezbjeđenja i tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je apelant smetao tužioca u posljednjem mirnom i savjesnom posjedu poslovnog prostora koji se nalazi u Banjoj Luci, bliže određen u dispozitivu rješenja, na način što je 22/23. novembra 2013. godine samostalno provalio u poslovni prostor tužioca, na ulaznim vratima zamijenio bravu i ispraznio poslovni prostor. Naloženo je apelantu da u roku od 48 sati računajući od dana prijema ovog rješenja vrati tužioca u mirnu i nesmetanu državinu poslovnog prostora odnosno uspostavi stanje kakvo je bilo prije čina smetanja. Dalje je apelantu naloženo da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda. Apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.597,05 KM dok je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant u pismenom odgovoru na tužbu ujedno podnio i protivtužbu radi utvrđivanja prestanka važenja ugovora o zakupu i utvrđivanja prava na posjed. Istaknuto je da je sud procesnim rješenjem odbacio protivtužbu u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što spor radi smetanja posjeda spada u posebnu vrstu postupaka u kojem se može raspravljati samo o smetanju posjeda odnosno raspravljanje je ograničeno na dokazivanje dvije činjenice: posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, svjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete (član 425. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome je ukazano da navedeno ne isključuje pravo apelanta da podnese posebnu tužbu radi raskida ugovora o zakupu i utvrđivanja prava na posjed.
7. Dalje je navedeno da je predmet spora zahtjev tužioca da je apelant smetao njegov posjed te da se apelantu naloži uspostava stanja kako je bilo prije čina smetanja kao i uzdržavanje od budućeg smetanja. Uvidom u ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15. juna 2010. godine utvrđeno je da su navedeni ugovor zaključili apelant kao zakupodavac i tužilac kao zakupac, te da je predmet ugovora predmetni poslovni prostor po cijeni od 30,00 KM/1m2 koju je zakupninu zakupac dužan plaćati najkasnije do 10-og u mjesecu kao i utrošak grijanja, vode i električne energije. Istaknuto je da je ugovor zaključen na 10 mjeseci počevši od 1. juna 2010. godine sa mogućnošću produženja. Uvidom u aneks II ugovora utvrđeno je da je navedeni zakup produžen i traje do 30. aprila 2015. godine. Takođe je utvrđeno da je apelant 12. juna 2013. godine tužiocu dostavio opomenu zbog dugovanja po osnovu ugovora o zakupu u iznosu od 4.690,38 KM. Uvidom u izjavu od odustanka ugovora o zakupu poslovnog prostora utvrđeno je da je apelant obavijestio tužioca da odustaje od ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora zbog neplaćanja obaveza u ugovorenom roku.
8. Istaknuto je da je uvidom u zapisnik o preuzimanju stvari od 26. novembra 2013. godine utvrđeno da je tužilac tog dana preuzeo svoje stvari iseljene iz predmetnog poslovnog prostora. Navedeno je da je u svom iskazu tužilac izjavio da je zakupac predmetnog poslovnog prostora od samog početka 2000. godine, skoro 23 do 24 godine, sve do navedenog događaja, te da je imao ugovor o zakupu sa apelantom, da je plaćao zakupninu, da zadnje zakupnine nije mogao platiti jer su mu blokirani račun. Dalje je naveo da ga je pozvala njegova radnica 23. novembra 2013. godine budući da nije mogla ući u radnju jer je brava na poslovnom prostoru bila polomljena.
9. Okružni privredni sud se pozvao na odredbe čl. 303 i 313 Zakona o stvarnim pravima. Istaknuto je da prema podacima iz spisa i provedenim dokazima proizlazi da je apelant 22/23. novembra 2013. godine samovlasno ušao u poslovni prostor tužioca, promijenio bravu, te ga onemogućio u daljnjoj nesmetanoj državini. Naglašeno je da je tužilac podnio tužbu 6. decembra 2013. godine iz čega proizlazi da je podnesena u roku propisnom Zakonom o stvarnim pravima.
10. Dalje je navedeno da svaki posjednik (držalac) ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine odnosno pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda osim ukoliko to nije učinjeno uz saglasnost posjednika. U tom smislu sud će pružiti zaštitu čak i nesavjesnom posjedniku i posjedniku koji drži stvar bez pravnog osnova izuzev prema licu od kojeg je na takav način došao do državine.
11. Ukazano je da je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant izvršio smetanje posjeda tužioca na način što je samovlasno ušao u predmetni lokal i izvršio njegovo pečačenje odnosno promijenio bravu smatrajući da se radi o dozvoljenoj samopomoći u cilju zaštite svog poslovnog prostora. Istaknuto je da na navedeno ukazuje sam apelant u odgovoru na tužbu i tokom postupka.
12. Okružni privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zakupu poslovnog prostora te da se na taj odnos primjenjuje Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Ukazano je da je navedenim zakonom propisano da ugovor o zakupu poslovnih prostorija prestaje istekom roka odnosno otkazom, a da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje preko nadležnog suda (član 29). Ako po isteku ugovorenog vremena (kod ugovora na određeno vrijeme) poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija. Po mišljenju prvostepenog suda odredbe citiranog zakona upućuju na to da u svakom slučaju kada zakupoprimac mirnim putem neće da oslobodi predmet zakupa zakupodavac je ovlašćen zahtijevati prinudno iseljenje samo putem nadležnog suda. Osim toga ukazano je da je odredbom člana 315 Zakona o stvarnim pravima propisano da je samovlast zabranjena. Dakle, bez obzira na to kakva je državina niko nema pravo samovlasno smetati čak i ako smatra da ima jače pravo na državinu pa lice koje držaocu bez njegove volje oduzme državinu samovlasno je smetao njegovu državinu.
13. Navedeno je da je sud tokom postupka utvrdio da je tužilac bio posljednji mirni posjednik predmetnog poslovnog prostora kao i da je apelant izvršio smetanje posjeda 22/23. novembra 2013. godine na način kako je navedeno zbog čega je sud odlučio kao u izreci rješenja odnosno utvrdio čin smetanja, naredio uspostavljanje stanja državine kakvo je bilo u času smetanja i zabranio takvo ili slično smetanje za ubuduće.
14. Istaknuto je da je tužilac tražio i određivanje sudske mjere obezbjeđenja koja se iscrpljuje njegovim tužbenim zahtjevom (a što je dozvoljeno u ovoj vrsti sporova) zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
15. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud rješenjem broj 57 0 Ps 106637 14 Pž od 28. januara 2015. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio u cijelosti.
16. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužilac imao posljednji mirni posjed predmetnog lokala, te da je apelant izvršio smetanje posjeda tužioca na način da je 22/23. novembra 2013. godine samovlasno ušao u lokal i izvršio njegovo pečačenje odnosno promijenio bravu smatrajući da se radi o dozvoljenoj samopomoći u cilju zaštite svog poslovnog interesa, a što nije osporio tokom postupka ni sam apelant.
17. Ukazano je da prvostepeni sud pravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija jer se radi o ugovoru o zakupu poslovnog prostora pa je tuženi kao zakupodavac mogao zahtijevati iseljenje tužioca samo putem nadležnog suda i pravilno se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 29 navedenog zakona, te odredbu člana 315 Zakona o stvarnim pravima.
18. Dalje je navedeno da je nesporno utvrđeno da je tužilac bio posljednji mirni posjednik predmetnog lokala, da je apelant izvršio smetanje posjeda 22/23. novembra 2013. godine i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio čin smetanja, naredio uspostavljanje stanja državine kakvo je bilo u času smetanja, te zabranio takvo i slično smetanje za ubuduće.
19. Ukazano je da je tužilac zahtijevao i određivanje sudske mjere obezbjeđenja koja se iscrpljuje tužbenim zahtjevom zbog čega je sud usvojio i tužbeni zahtjev i sudsku mjeru obezbjeđenja a što je dozvoljeno u ovoj vrsti sporova pa je i u ovom dijelu po mišljenju drugostepenog suda odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita.
20. Ukazano je da je odredbom člana 425 ZPP propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja a isključeno je raspravljanje o pravima na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnoti posjeda ili o zahtijevima za naknadu štete.
21. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud odbacio protivtužbu s obzirom da je u konkretnom slučaju podnesena tužba radi smetanja posjeda dok se protivtužbom zahtijeva utvrđivanje da je predmetni ugovor o zakupu prestao da važi. Stoga se po mišljenju drugostepenog suda pravilno prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 425 i 74 ZPP budući da nisu ispunjeni uslovi da se raspravlja o protivtužbi u ovom predmetu.
22. Po mišljenju Višeg privrednog suda žalbeni navodi apelanta nisu osnovani jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora i to apelant kao zakupodavac i tužilac kao zakupac, da je predmet zakupa predmetni lokal, da je apelant 22/23 novembra 2013. godine samovlasno ušao u predmetni poslovni prostor na način da je promijenio bravu, te tužioca onemogućio u daljoj nesmetanoj državini, da je tužilac podnio tužbu 6. decembra 2013. godine, kao i da je tužilac imao posljednji, mirni posjed lokala. Imajući u vidu navedeno po mišljenju drugostepenog suda pravilno je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i predložena sudska mjera obezbjeđenja.
23. Ukazano je da je prvostepeni sud u ovoj vrsti sporova (smetanje posjeda) mogao odlučiti o predloženoj sudskoj mjeri obezbjeđenja zajedno sa tužbenim zahtjevom pa su i u tom dijelu apelantovi navodi neosnovani.
24. Dalje po mišljenju drugostepenog suda neosnovani su i žalbeni navodi apelanta u pogledu protivtužbe jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se o ovakvoj protivtužbi kojom se zahtijeva da se utvrdi da je predmetni ugovor o zakupu prestao da važi ne može raspravljati zajedno sa tužbom zbog smetanja posjeda zbog čega nisu ispunjeni uslovi uz člana 74 ZPP, te je pravilno protivtužba odbačena.
25. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve prigovore apelanta, što je jasno vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijanih rješenja pa je uvjerenje ovog suda o neosnovanosti žalbenih prigovora zasnovano na valjanim razlozima koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju u kojem su detaljno raspravljena sva pitanja činjenične i pravne naravi. Takođe po mišljenju drugostepenog suda sve činjenice proizlaze iz izvedenih dokaza i imaju uporište u odredbama procesnog i materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Takođe, ukazuje na povredu prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. Smatra da drugostepeni sud nije dao valjan odgovor na žalbene prigovore apelanta. Ukazuje da redovni sudovi zanemaruju pravnu prirodu apelantove protivtužbe tj. da je protivtužba i po sadržaju i po formi isto što i tužba sa samostalnim tužbenim zahtjevom. Prema tome apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno kvalifikovali protivtužbu u ovom predmetu kao dio postupka za smetanje posjeda potpuno zanemarivši činjenicu da je protivtužba uvijek samostalna tužba za koju je bitno da je podnosi lice koje je već tuženo pred istim sudom i da zahtjev iz protivtužbe ispunjava uslove iz člana 75 stav 1 ZPP. Po mišljenju apelanta sporan je i način odbacivanja protivtužbe. Apelant nije saglasan sa stavom redovnog suda da je podnošenje protivtužbe u postupcima smetanja posjeda u potpunosti isključena.
b) Odgovor na apelaciju
27. Viši privredni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
28. Okružni privredni sud je naveo da je tačno da su prijedlogom za određivanje sudske mjere obezbjeđenja bio iscrpljen tužbeni zahtjev, te da su upravo parnice zbog smetanja posjeda izuzetak od pravila da se sudskom mjerom obezbjeđenja ne može iscrpiti tužbeni zahtjev. Ukazano je da je apelantu bilo omogućeno da se koristi svojim pravima pred sudom, te da je odluka prvostepenog suda donesena u skladu sa zakonom. Takođe je ukazano da je i odluka kojom je na pripremnom ročištu od 4. juna 2014. godine odbačena apelantova protivtužba donesena u skladu sa zakonom.
V. Relevantni propisi
29. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:
Član 303 (1)Državina je faktička vlast na stvari.
(2)Lice koje svoju faktičku vlast vrši osobno ili putem pomoćnika u držanju neposredni je držalac.
(3)Posrednu državinu stvari ima lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica, koje po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednoj državini.
(4)Ako je držalac, prije nego je stvar prepustio neposrednom držaocu, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposrednu državinu od trećeg lica, i to se lice smatra posrednim držaocem.
(5)Državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koja inače ne bi mogla biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.
(6)S državinom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih službenosti u pogledu neke ne-pokretnosti (državina prava); na državinu tog prava primjenjuju se odredbe ovog zakona o državini stvari, ako to nije suprotno prirodi prava.
(7)Više lica mogu imati državinu iste stvari ili prava stvarne službenosti (sudržavina).
Član 313 (1)Držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine.
(2)Pravo na zaštitu državine ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.
(3)Držalac ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja državine u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od godine dana od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja državine).
(4)Posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavu stanja državine kakvo je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
(5)Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.
(6)Držalac koji je državinu stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima takođe pravo na zaštitu od smetanja državine, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do državine, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.
Član 315 (1)Samovlast je zabranjena. Bez obzira na to kakva je državina, niko je nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na državinu.
(2)Lice koje držaocu bez njegove volje oduzme državinu ili ga u držanju uznemirava, samovlasno je smetalo njegovu državinu.
(3)Lice od kojeg je državina pribavljena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ne smije samovlasno oduzeti tu državinu nakon što mu prestane pravo na zaštitu državine.
(4)Nije samovlasno smetanje državine ako je čin oduzimanja ili smetanja državine dopušten zakonom, odlukom suda ili drugog organa.
30. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, br. 33/77, 12/87 i 30/90), relevantna odredba glasi:
Član 29 Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se putem nadležnog suda.
U otkazu mora se naznačiti i dan koga je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.
31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:
Član 74 Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Poslije održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.
Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu shodno se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 425 Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.
Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 106637 14 Pž od 28. januara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom .
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […]
39. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak smetanja posjeda koji je tužilac tužbom pokrenuo protiv apelanta, a u kojem je apelant podnio protivtužbu, radi utvrđivanja prestanka važenja ugovora o zakupu i utvrđivanja prava na posjed, koja je odbačena. Prema tome, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojena mjera obezbjeđenja i tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je apelant smetao tužioca u posljednjem mirnom i savjesnom posjedu predmetnog poslovnog prostora. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega se sudska mjera obezbjeđenja u konkretnom sporu (smetanje posjeda) iscrpljuje samim tužbenim zahtjevom i zbog čega je usvojen i tužbeni zahtjev i mjera obezbjeđenja. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje zbog čega u konkretnom slučaju imajući u vidu specifičnu pravnu prirodu predmetnog spora (smetanje posjeda) nije bilo moguće raspravljati o apelativom protivtužbenom zahtjevu (tužba radi prestanka važenja ugovora o zakupu i utvrđivanje prava na posjed). Naime, redovni sudovi jasno ukazuju da se u smislu odredbe člana 425 ZPP u sporu zbog smetanja posjeda utvrđuju samo dvije činjenice i to posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje pri čemu je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Zbog toga, a imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud suprotno navodima apelanta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u donošenju rješenja o odbacivanju apelantove protivtužbe na pripremnom ročištu od 4. juna 2014. godine
43. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi nesporno utvrdili da je tužilac bio posljednji mirni posjednik predmetnog poslovnog prostora te da je apelant izvršio smetanje posjeda na način što je samovlasno ušao u poslovni prostor, promijenio bravu, te na taj način onemogućio tužioca u nesmetanoj državini predmetnog poslovnog prostora. Pri tome su redovni sudovi utvrdili da je u smislu člana 313 stav 3 Zakona o stvarnim pravima tužilac podnio tužbu blagovremeno, kao i da je ukazano da je u smislu člana 315 stav 1 citiranog zakona samovlast zabranjena. Ustavni sud primjećuje da su relevantne činjenice u ovom postupku redovni sudovi utvrdili nakon provedenog dokaznog postupka, te da je odluka redovnih sudova povodom tužbenog zahtjeva tužioca zasnovana na relevantnim zakonskim propisima.
44. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku predmetnog postupka imao aktivnu ulogu, te je mogao u toku cijelog postupka da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane. Takođe on je koristio i raspoložive pravne lijekove odnosno žalbu o kojoj je odlučivao drugostepeni sud dajući jasne argumente zbog čega su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu. Navedeno se ne može zaključiti ni u odnosu na odbacivanje apelantove protivtužbe od strane redovnih sudova budući da je navedeno urađeno zbog specifične prirode predmetnog spora. Ovo iz razloga što navedeno ni u kojem slučaju ne onemogućava apelanta da podnese posebnu tužbu radi raskida ugovora o zakupu i utvrđivanja prava na posjed a što se nije moglo utvrđivati u predmetnom postupku u kojem je podnesena tužba radi smetanja posjeda. Stoga, Ustavni sud suprotno navodima apelanta ne može zaključiti da je odlukom redovnih sudova kojom je odbačena apelantova protivtužba povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu navedenog dali veoma jasno obrazloženje u osporenim odlukama koje ni u kojem slučaju ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih propisa.
45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne i jasne razloge koji ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman