Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-530/15 (K.H.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-530/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 530/15, rješavajući apelaciju K. H. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija K. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031913 13 Rev od 11. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. K. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031913 13 Rev od 11. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Cvijete Pantić kao učesnika u postupku, te Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Cvijeta Pantić su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. aprila do 4. maja 2017. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Cvijeta Pantić i apelant su 14. maja 2008. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 031913 12 P od 13. decembra 2012. godine kojom je odbio kao neosnovane sve tužbene zahtjeve tužiteljice Cvijete Pantić i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime razlike plaća za period od augusta 2007. godine do augusta 2012. godine isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz obavezivanje tužiteljice Cvijete Pantić i apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u tačkama od I do VIII izreke presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, istakao da je predmet spora apelantovog tužbenog zahtjeva isplata naknade na ime razlike plaća koja mu je kao stručnom saradniku Osnovnog suda u Doboju isplaćivana u periodu od augusta 2007. godine do augusta 2012. godine u odnosu na plaće koje su u spornom periodu isplaćene „stručnim saradnicima u okružnim sudovima i okružnim tužilaštvima, kao i stručnim saradnicima u Specijalnom tužilaštvu, koji ispunjavaju iste uvjete i obavljaju iste poslove kao apelant“. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da apelant radi na poslovima stručnog saradnika u Osnovnom sudu u Doboju, da je imenovan za stručnog saradnika tog suda odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) od 6. jula 2007. godine na period od šest godina s danom stupanja na dužnost 1. augusta 2007. godine. Također je utvrđeno da je rješenjem predsjednika Osnovnog suda u Doboju od 22. augusta 2007. godine apelantu utvrđena osnovna mjesečna plaća u iznosu od 1.200,00 KM s uvećanjem za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina shodno odredbama čl. 4. i 5. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Pored toga, utvrđeno je da je apelant stupanjem na dužnost, 1. augusta 2007. godine, raspoređen da samostalno radi na predmetima „O“ referata (postupci raspravljanja zaostavštine) i predmetima ,,Mal“ referata (sporovi male vrijednosti).

7. Dalje je Osnovni sud ukazao da su obaveze i dužnosti stručnih saradnika propisane članom

71. Zakona o sudovima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima). Također, imajući u vidu da je odredbama Zakona o plaćama utvrđena visina mjesečne plaće stručnim saradnicima u osnovnim sudovima u iznosu od 1.200,00 KM (član 4. stav 1), te da je istim zakonom (član 4. st. 2. i 4) utvrđena mjesečna plaća stručnim saradnicima na nivou Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u iznosu od 1.600,00 KM, dok je odredbom člana 25. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala utvrđena plaća stručnim saradnicima u Specijalnom tužilaštvu, također u iznosu od 1.600,00 KM, a cijeneći pri tome da su apelantu (rješenje od 22. augusta 2007. godine) i Cvijeti Pantić kao stručnim saradnicima u Osnovnom sudu utvrđene i isplaćene plaće u skladu s odredbama člana 4. stav 1. Zakona o plaćama kojima je i propisana visina plaća stručnim saradnicima u osnovnim sudovima, a koja rješenja apelant i Cvijeta Pantić nisu u predmetnom parničnom postupku pobijali, Osnovni sud je, pozivajući se konkretno na odredbe člana 90. Zakona o radu, odredbe čl. 68, 70. i 71. Zakona o sudovima, te čl. 4, 5. i 6. Zakona o plaćama, kao i na odredbu člana 25. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, u cijelosti odbio tužbene zahtjeve tužiteljice Cvijete Pantić i apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovane.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 031913 11 Gž od 7. juna 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da apelant i tužiteljica Cvijeta Pantić kao stručni saradnici u Osnovnom sudu ne obavljaju isti rad u odnosu na stručne saradnike u okružnim sudovima i stručne saradnike u okružnim tužilaštvima i specijalnim tužilaštvima, te da je prvostepena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 90. Zakona o radu, čl. 68, 70. i 71. Zakona o sudovima, te čl. 4, 5. i 6. Zakona o plaćama, kao i člana 25. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, slijedom čega je u skladu s odredbama člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Okružni sud odlučio kao u izreci presude.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 031913 13 Rev od 11. decembra 2014. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatirao da protiv drugostepene odluke od strane tužiteljice Cvijete Panić revizija nije izjavljena, pa odluka drugostepenog suda o tužbenom zahtjevu tužiteljice ne može ni biti predmet revizionog ispitivanja. Zatim je Vrhovni sud istakao da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio da se tužena obaveže da mu isplati razliku plaća za period od augusta 2007. godine do augusta 2012. godine s kamatom, uz uplatu doprinosa na označenu razliku plaća, kao i da mu nadoknadi nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 10.000,00 KM, od čega na ime povrede prava na jednako postupanje iznos od 6.000,00 KM i na ime povrede dostojanstva, integriteta, časti i ugleda iznos od 4.000,00 KM. Vrhovni sud je također ukazao da je apelantov zahtjev zasnovan na tvrdnjama da je on kao stručni saradnik u Osnovnom sudu u Doboju u pogledu plaće doveden u neravnopravan položaj u odnosu na stručne saradnike u okružnim sudovima i okružnim tužilaštvima, kao i stručnog saradnika u Specijalnom tužilaštvu jer su, prema njegovom mišljenju, za sve stručne saradnike u pogledu zahtijevane stručne spreme za obavljanje tih poslova predviđeni isti uvjeti (diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom), pa smatra da se radi o istom radu i radu jednake vrijednosti, za koji se ima odrediti ista naknada.

10. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog i drugostepenog suda, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda, u dijelu koji je predmet ispitivanja u ovom revizionom postupku, pravilna i zakonita. Obrazlažući neosnovanost apelantovih revizionih prigovora kojima je ukazano na povredu odredaba materijalnog prava, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da prema odredbi člana 90. stav 2. Zakona o radu, koja je relevantna u konkretnom slučaju shodno odredbi člana 68. stav 2. Zakona o sudovima, „radnicima se garantira jednaka plaća za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca. Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad (stav 3)“. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prema postavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu razlike plaća, apelantov zahtjev je postavljen u odnosu na plaću stručnog saradnika u Okružnom sudu i Okružnom tužilaštvu, kao i stručnog saradnika u Specijalnom tužilaštvu za period od augusta 2007. do augusta 2012. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je, polazeći od ustavne nadležnosti sudova i tužilaštava Republike Srpske (član 121. stav 1. i član 128. Ustava RS), zaključio da sudovi i tužilaštva ne obavljaju istu vrstu poslova, slijedom čega ni stručni saradnici u sudovima i tužilaštvima ne obavljaju isti posao da bi u skladu sa članom 90. stav 2. Zakona o radu imali pravo na istu plaću. Isto tako, imajući u vidu da je stvarna nadležnost svih sudova propisana Zakonom o sudovima, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda koji je, pozivajući se na odredbu člana 71. Zakona o sudovima, zaključio da poslovi stručnih saradnika u sudovima zavise od poslova koji se obavljaju u sudu u kojem su zaposleni, te da stručni saradnici u osnovnim sudovima u odnosu na stručne saradnike u okružnim sudovima, te okružnim i specijalnim tužilaštvima ne obavljaju istu vrstu poslova shodno odredbama člana 71. Zakona o sudovima, niti poslove iste odgovornosti, pa samim tim ni poslove iste vrijednosti, zbog čega im i ne pripada ista plaća shodno odredbama člana 4. Zakona o plaćama i člana 25. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala.

11. Vrhovni sud je također zaključio da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi da se za sve stručne saradnike traži ista stručna sprema (diplomirani pravnik s pravosudnim ispitom) jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeni uvjeti predviđeni za obavljanje poslova stručnog saradnika nisu isključivi kriterij jednakog rada s obzirom na to da se kod vrednovanja rada cijeni vrsta poslova i njihova složenost (član 71. Zakona o sudovima). Cijeneći da apelant svojim revizionim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost drugostepene odluke, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju shodno odredbama člana 248. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje u konkretnom slučaju povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, načela ravnopravnosti strana u postupku, kao i prava na suđenje pred nepristrasnim sudom kao segmenata prava na pravično suđenje. Apelant je, između ostalog, istakao da je odlukom VSTV-a od 6. jula 2007. godine imenovan za stručnog saradnika u Osnovnom sudu u Doboju, te da mu je rješenjem predsjednika tog suda od 22. augusta 2007. godine „utvrđena osnovna mjesečna plaća u iznosu od 1.200,00 KM“. Budući da je za stručne saradnike u okružnim sudovima i tužilaštvima, kao i u Specijalnom tužilaštvu „utvrđena osnovna mjesečna plaća u iznosu od 1.600,00 KM“, apelant smatra da je on u pogledu plaće kao stručnog saradnika u Osnovnom sudu doveden u neravnopravan položaj u odnosu na stručne saradnike u okružnim sudovima i okružnim tužilaštvima, kao i u Specijalnom tužilaštvu s obzirom na to da su za sve stručne saradnike predviđeni isti uvjeti u pogledu zahtijevane stručne spreme, te da se radi o istim poslovima i radu jednake vrijednosti, zbog čega i smatra da mu pripada ista plaća kao stručnim saradnicima u Okružnom sudu i Specijalnom tužilaštvu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda tog suda u skladu s materijalno-pravnim propisima, kao i Evropskom konvencijom, te da su stoga apelantovi navodi neosnovani. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni i Osnovni sud su naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka i da u toku postupka pred tim sudovima nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Cvijeta Pantić kao učesnik u postupku je navela da se pridružuje činjeničnim navodima iz apelacije i navodima o povredi apelantovih ustavnih prava.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o sudovima u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 37/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

(2) Radnici suda su, u smislu ovog zakona, sva uposlena lica osim sudija.

Član 69.

(1) U osnovni sud i okružni privredni sud, za stručnog saradnika može se imenovati lice koje je diplomirani pravnik i ima položen pravosudni ispit.

(2) U okružni sud i Viši privredni sud, za stručnog saradnika može biti imenovan diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i iskustvom na radu na pravnim poslovima sa najmanje tri godine.

[…] Član 70.

(1) Stručne saradnike i više stručne saradnike po okončanju postupka javne konkurencije imenuje predsjednik suda na neodređeno vrijeme.

(2) Ministar utvrđuje kriterijume za određivanje broja stručnih saradnika i viših stručnih saradnika.

Član 71.

(1) Stručni saradnik može, po ovlaštenju i pod neposrednim nadzorom sudije, sprovoditi određene radnje u sudskom postupku.

(2) Nakon sprovedenih radnji iz stava 1. ovog člana, stručni saradnik izrađuje i dostavlja sudiji nacrt sudske odluke.

[…]

18. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 115/05, 30/07, 118/07 i 116/12), koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2006. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Okvir zakona Ovim zakonom uređuju se plate, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca i stručnih saradnika u Republici Srpskoj.

Član 4.

Osnovna mjesečna plata stručnih saradnika

1. Osnovna mjesečna plata stručnih saradnika koji obavljaju sudsku funkciju u skladu sa članom 50. stav 2. Zakona o sudovima Republike Srpske iznosi 1.200 KM.

2. Osnovna mjesečna plata stručnih saradnika zaposlenih u okružnim sudovima iznosi 1.400,00 KM.

3. Osnovna mjesečna plata viših stručnih saradnika zaposlenih u Vrhovnom sudu iznosi 1.800,00 KM.

4. Broj stručnih saradnika iz stava 1. ovog člana određuje Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine. Stručne saradnike iz stava 1. ovog člana imenuje Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine u skladu sa Poslovnikom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta i na tom radnom mjestu stručni saradnik ne može provesti više od šest godina.

Član 5.

Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plata svakog sudije i tužioca iz člana 2., odnosno 3. ovog zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

Član 6.

Regulisanje osnovne mjesečne plate

1. Plate propisane čl. 2, 3. i 4. ovog zakona neće se povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne pređe iznos od 800 KM.

2. Počevši od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu po prvi put dostigne ili pređe iznos od 800 KM, osnovna mjesečna plata sudija i tužilaca i stručnih saradnika propisana čl. 2, 3., odnosno 4. će se godišnje korigovati za procenat povećanja prosječne mjesečne neto plate u Bosni i Hercegovini.

3. Procenat povećanja iz stava 2. ovog člana izračunaće se tako što će se uporediti prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini za kalendarsku godinu sa prosječnom mjesečnom neto platom u Bosni i Hercegovini iz prethodne kalendarske godine.

19. Zakon o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 114//07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Mjesečna plata stručnih saradnika u Specijalnom tužilaštvu iznosi 1.600 KM .

Član 26.

(1) Plate i ostala prava po osnovu rada za stručne savjetnike, šefa tužilačkih istražilaca, tužilačke istražioce i ostalo osoblje, uređuju se posebnim pravilnikom koji donosi glavni specijalni tužilac na prijedlog Kolegijuma Specijalnog tužilaštva, a odobrava glavni republički tužilac i Ministarstvo pravde Republike Srpske.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 031913 13 Rev od 11. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda od 11. decembra 2014. godine, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na potraživanje naknade na ime plaće, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

28. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

29. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u vezi sa suštinskim apelantovim zahtjevom, a to je zahtjev kojim je apelant tražio naknadu razlike plaća koje je primio kao stručni saradnik u Osnovnom sudu u Doboju za period od augusta 2007. godine do augusta 2012. godine u odnosu na plaću stručnog saradnika u okružnim sudovima i Specijalnom tužilaštvu, potvrđujući u tom dijelu presude nižestepenih sudova, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od ustavne nadležnosti sudova i tužilaštava (član 121. stav 1. i član 128. Ustava Republike Srpske), zaključio da sudovi i tužilaštva ne obavljaju istu vrstu posla da bi u skladu sa članom 90. stav 2. Zakona o radu imali pravo na istu plaću. Isto tako, imajući u vidu stvarnu nadležnost sudova propisanu Zakonom o sudovima, Vrhovni sud je, prihvaćajući razloge nižestepenih sudova, zaključio da poslovi stručnih saradnika zavise od poslova koji se obavljaju u sudu u kojem su zaposleni i da stručni saradnici u osnovnim sudovima u odnosu na stručne saradnike u okružnim sudovima, te okružnim tužilaštvima i specijalnim tužilaštvima ne obavljaju istu vrstu poslova, te da im shodno odredbama člana 50. stav 2. Zakona o sudovima, člana 4. Zakona o plaćama i člana 25. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala ne pripada pravo na istu plaću (član 90. stav 2. Zakona o radu).

32. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o radu, Zakona o sudovima, Zakona o plaćama, te Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika kriminala na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude u pogledu primjene relevantnih odredaba navedenih materijalno-pravnih propisa ne vidi proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

33. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant kršenje ovog načela vidi u tome što Vrhovni sud nije uzeo u obzir njegove tužbene navode i argumente. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u ranijim tačkama ove odluke zaključeno da osporene odluke zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom u konkretnom postupku.

34. U odnosu na apelantove navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zapravo veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da osporene odluke zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije i imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je redovni sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bio pristrasan, pa su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.

35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

37. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s navedenim pravima, tj. neosnovanost tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim jer u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koja su u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-530/15 (K.H.) | Sudska praksa | Aktio