Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/17 (L. M.-B.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1770/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1770/17, rješavajući apelaciju Leonele Magaš-Baković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Leonela Magaš-Baković protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 021120 16 Kž od 7. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Leonela Magaš-Baković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Aida Haznadarević i Dina Memić – Turkmanović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 021120 16 Kž od 7. februara 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, između ostalog, apelantica je oglašena krivom da je počinila krivično djelo pronevjera u službi iz člana 221. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, te je obavezana da oštećenom Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine, na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da najprije primjećuje da u apelantičinoj žalbi nije posebno navedena niti jedna bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. Zakon o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), niti su u tom smislu dati jasni i konkretni razlozi, izuzev u dijelu u kojem se osporava odluka prvostepenog suda da ne prihvati prijedlog odbrane za provođenjem finansijskog vještačenja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud detaljno obrazložio kojim razlozima se rukovodio pri odbijanju prijedloga za provođenje finasijskog vještačenja (prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je s obzirom na nespornu činjenicu koja se tiče utvrđivanja manjka u blagajni, te cijeneći ostale činjenice i okolnosti o kojima se, prema prijedlogu odbrane, vještak trebao izjasniti a koje se odnose na to da li je formiranje Komisije za brojanje novca bilo nezakonito i da li je apelantica bila ovlaštena za obavljanje poslova blagajnika, spadaju u pravna pitanja o kojima odluku može donijeti samo sud), koji razlozi, po ocjeni Suda BiH, nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima. Sud BiH je naveo da je apelantičina odbrana nezadovoljna sadržinom iskaza pojedinih svjedoka, pa tako i svjedoka F. M., te da ističe da su isti nezakoniti, iako se pri tome ne navodi niti jedan razlog koji bi doveo u sumnju zakonitost iskaza tog svjedoka. Sud BiH je naglasio da osporavanje kredibiliteta svjedoka, sadržaja iskaza i ukazivanje na nelogičnosti i neistine u iskazima svjedoka vežu se za pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, te sama ta činjenica da obrana sumnja u istinitost nekog svjedočenje ne dovodi u pitanje pravilnost provedenog postupka. Sud BiH je ukazao da jednako tako, zakonitost dokaza - zapisnika o saslušanju apelantice u tužilaštvu, ne može biti dovedena u pitanje samom činjenicom da je uviđaj na licu mjesta izvršen nekoliko dana kasnije, a ne odmah, kako se to u žalbi navodi. Sud BiH je naglasio da se radi o dvije potpuno odvojene procesne radnje, koje se provode u skladu sa odredbama ZKP BiH, gdje se u konkretnom slučaju žalbom ne ukazuje na povredu niti jedne relevantne odredbe zakona, koja bi imala utjecaja na zakonitost. Sud BiH je pojasnio da se prigovorom zakonitosti dokaza ukazuje na povrede nastale u vezi sa određenim dokazom, a koje se tiču samog postupka prikupljanja ili izvođenja dokaza, da se navedenim prigovorom ne zadire u sadržinu dokaza, već samo na procesni aspekt konkretnog dokaza, pri čemu je neophodno jasno odrediti koje su odredbe zakona povrijeđene i kako. S obzirom na sve navedeno, Sud BiH je našao da su istaknuti prigovori zakonitosti dokaza u cijelosti neosnovani te ih je kao takve i odbio. Sud BiH je primijetio da se u apelantičinoj žalbi na povrede načela pretpostavke nevinosti, načela in dubio pro reo i jednakosti u postupku ukazuje uopšteno, bez konkretizacije i ukazivanja na određene zaključke prvostepenog vijeća, kojima bi ta načela krivičnog postupka bila povrijeđena. Nadalje, Sud BiH je naveo da navodi odbrane da u konkretnom slučaju nisu prezentovani neposredni dokazi, već da se prvostepena presuda temelji na indicijama i posrednim dokazima, su po ocjeni Suda BiH neosnovani. Naime, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud dao jasne i iscrpne razloge, u odnosu na svaku odlučnu činjenicu, cijeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i sve u međusobnoj vezi. Sud BiH je istakao da su svjedoci F. M., E. K., E. S., M. M., S. S. i H. Č. iznijeli svoja saznanja o spornim činjenicama, koja su po prirodi neposredna, suprotno onome što se u žalbi tvrdi. Sud BiH je ukazao da su navedeni svjedoci ostvarivali direktnu komunikaciju sa apelanticom, prisustvovali vanrednoj reviziji i komunicirali sa apelanticom, kada im je ista gotovo priznala da je prisvojila novac iz blagajne. Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud izvršio iscrpnu analizu iskaza svih tih svjedoka, doveo ih u međusobnu vezu, te cijenio i u odnosu na uložene materijalne dokaze, te pravilno utvrdio da je apelantica počinila inkriminisane radnje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama koje je iznijela u žalbi na prvostepenu presudu o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te navodi da je u istoj pravnoj situaciji optuženoj A. Dž., u drugom predmetu pred Sudom BiH, izrečena uvjetna osuda što po apelantici ukazuje na nepravično suđenje i nejednak tretman pred sudom u odnosu na apelanticu i u odnosu na osuđenu A. Dž.. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnilo zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U pogledu apelantičinih navoda da su redovni sudovi, odnosno Sud BiH povodom identičnog pitanja donio drugačiju odluku tj. da je u drugom predmetu prilikom donošenja odluke o visini sankcije izrekao blažu sankciju, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/17 (L. M.-B.) | Sudska praksa | Aktio