Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1832/17 („AX TROPIC“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1832/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1832/17, rješavajući apelaciju „AX TROPIC“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „AX TROPIC“ d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019380 15 U od 13. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „AX TROPIC“ d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019380 15 U od 13. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „AX TROPIC“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. Mostar, podnio je 10. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019380 15 U od 13. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužbe podnesena radi poništenja rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim je odbijena apelantova žalba i potvrđeni nižestepeni upravni akti, kojima je apelantu za određeni period kontrole dodatno utvrđena PDV obaveza u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant u tužbi istakao, između ostalog, da je objekat u kojem obavlja djelatnost bio zahvaćen poplavom, kao i cijelo područje na kojem obavlja svoju djelatnost, za koje je bilo proglašeno i vanredno stanje. Sud BiH je ukazao da je apelant u tužbi naveo da je u svom objektu imao više od 30.000 artikala koje je trebalo popisati i utvrditi šta nedostaje, šta je djelomično ili potpuno oštećeno, a u što su se uposlenici tužene, prilikom vršenja kontrole, sami uvjerili da potpun popis oštećenja nije moguće utvrditi, te da su sami inspektori koristili termine „približno najtačniji i najprecizniji popis imajući u vidu broj artikala“, a da su utvrdili da na apelantovom lageru ima manjka robe na koji su manjak robe obračunali PDV, nigdje ne navodeći niti potkrepljujući odgovarajućim dokazima što se desilo s tom robom. Sud BiH je dalje naveo da je apelant istakao da je posebno čudno da uposlenici tužene ne žele prihvatiti iskaze sudionika u odvoženju otpada i robe i to tvrdnje svih da se radilo o 44 kamiona za koje postoje otpremnice, da je tužena prihvatila da je na zakonit način odvezeno i uništeno robe u određenoj vrijednosti i to za priznatih 13 kamiona. Sud BiH je konstatovao da iz stanja spisa proizlazi da su poreski organi izvršili popis zaliha robe u apelantovom maloprodajnom objektu u određenom periodu uz prisustvo njegovih zaposlenih radnika, a o čemu su sačinjene popisne liste. Sud BiH je ukazao da su poreski organi izvršili uvid i u apelantovu knjigovodstvenu dokumentaciju utvrdivši da knjigovodstveno stanje zaliha robe kod apelanta 15. maja 2014. godine iznosi 5.574.331,61 KM, te su nakon izvršenog uporedili popisane liste sa lager listom od 15. maja 2014. godine, te utvrdili da je apelant 15. maja 2014. godine na skladištu imao neoštećene robe u vrijednosti od 4.518.379,00 KM, te utvrdili i manjak robe u iznosu od 1.460.304,00 KM. Sud BiH je istakao da imajući u vidi činjenicu da je apelantov predmetni maloprodajni objekt bio obuhvaćen poplavom, da je tužena u cilju utvrđivanja stvarnog manjka odnosno vrijednost uništene robe, utvrdila koja je firma vršila prevoz uništene i oštećene robe, te gdje je otpad odlagan i koja je firma za njega zadužena, te da je ta firma po prijemu otpada izdavala vagarske liste na osnovu kojih je sačinjavala Izvještaj o obavljenim odvagama u kojem je evidentiran broj prijema i količina primljenog otpada, za koje usluge je ispostavljena faktura koja se odnosi na 13 odvaga. Sud BiH je ukazao da je kontrolom firme koja je vršila prevoz uništene i oštećene robe utvrđeno da kod iste postoji osam otpremnica koje glase na apelanta za određeni period, da po navedenim otpremnicama nije izvršeno fakturisanje pruženih usluga niti su iste evidentirane u knjigovodstvu. Sud BiH je naglasio da je pored navedenog utvrđeno da nema dokaza da je otpad zaprimljen na deponiji (za 31 „turu“), što je potvrdio svojom izjavom vlasnik tog pravnog subjekta koji je izjavio da ne posjeduje potvrdu deponije o prijemu otpada, iz kog razloga osnovano navedena izjava nije prihvaćena kao vjerodostojan dokaz. Sud BiH je zaključio da je pravilno tužena utvrdila da vrijednost manjka robe iznosi 1.460.304,00 KM, po maloprodajnim cijenama. Sud BiH je pojasnio da kako je na lager listi bila obuhvaćena i roba koja se nije mogla identifikovati prilikom popisa, a koja je uticala na manjak, tužena je pravilno postupila kada je izvršila umanjenje utvrđenog iznosa manjka za procjenjeni iznos oštećene robe, te je primjenom člana 20. stav 6. Zakona o PDV-u utvrdila osnovicu za obračun PDV-a u određenom novčanom iznosu. Sud BiH je istakao da se upotrebom dobara u vanposlovne svrhe, navedenih članom 5. stav 1. Zakona o PDV-u, smatra i manjak dobara koji se ne može pravdati višom silom, a da za manjak dobara za koji se ne tereti odgovorna osoba smatra vlastitom potrošnjom u vanposlovne svrhe poreskog obveznika i podliježe oporezivanju saglasno članu 11. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Sud BiH je naglasio da je bez uticaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari apelantov navod, kojim se zahtjeva da se izvrši specifikacija robe za koju je utvrđen manjak, to i stoga što je uz prvostepeno rješenje o razrezu poreza apelantu dostavljena popisna lista roba na kojoj je utvrđen manjak, a koji je priznat u toku kontrole kao manjak uzrokovan višom silom.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
5. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman