Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1063/17 ("Austrotherm BH" d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1063/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1063/17, rješavajući apelaciju "Austrotherm BH" d.o.o. Bihać, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Austrotherm BH" d.o.o. Bihać protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 013597 16 Rsž 3 od 29. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Austrotherm BH" d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 20. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 013597 16 Rsž 3 od 29. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonita odluka direktora apelanta kao tuženog o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 22. juna 2009. godine te je ista poništena i apelantu naloženo da tužiteljicu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove koje je obavljala prije nego joj je nezakonito prestao radni odnos ili na druge poslove u skladu sa njenom stručnom spremom, te je apelant obavezan da isplati tužiteljici određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete zbog neostvarene plaće za precizarni period i da na iznos plaće od 1.200,00 KM uplati tužiteljici doprinose za PIO/MIO te doprinose za zdravstveno osiguranje i nadoknadi troškove postupka sve na način kako je to bliže precizirano u izreci prvostepene presude.
2. U obrazloženju osporene odluke se navodi, između ostalog, da je predmet tužbenog zahtjeva prije svega, da li je predmetna odluka direktora apelanta o otkazu ugovora o radu nezakonita. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći utvrđene činjenice, pravilno odlučio kada je poništio predmetnu odluku direktora o otkazu ugovora o radu. Kantonalni sud je naveo da odredba člana 88. st. 1. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR FBiH) daje mogućnost otkazivanja ugovora o radu bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radne dužnosti iz ugovora o radu, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca nastavak radnog odnosa. Dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužiteljici onemogućeno da izvrši povjereni joj zadatak odnosno da izradi MISS izvještaj za maj 2009. godine, da se tužiteljica savjesno i odgovorno odnosila prema poslu, te da se netačan izvještaj za jedan mjesec ne može okarakterisati kao teža povreda radne dužnosti. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant 24. februara 2009. godine donio odluku kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih i tehničkih razloga ali da je 10. aprila 2009. godine odluku stavio van snage i pozvao tužiteljicu na posao. Kantonalni sud navodi da, kada se u kontekst dovede sadržina navedenih dokaza, jasno slijedi zaključak da je apelant nastojao tužiteljici otkazati ugovor o radu, pa kada mu to nije uspjelo ranijom odlukom, da je tužiteljici naložio izradu izvještaja za maj mjesec 2009. godine znajući da ga neće znati uraditi s obzirom da te poslove samostalno nije ranije obavljala i ne omogućavajući istoj pristup umreženim računarima kontinuirano obzirom da je dokazano da je računare drugih radnih kolega povremeno koristila. Osim toga je navedeno da je tužiteljica nastojala da izvrši dati joj zadatak, a što je potvrđeno i sadržinom poslatih više e-mailova na ime direktora apelanta, sa adrese-računara Maide Komić, tražeći pomoć i obavještavajući ga o nemogućnosti unosa MISS izvještaja. Dalje je navedeno da je ocjenu iskaza parničnih stranaka, svjedoka i materijalnih dokaza prvostepeni sud cijenio upravo onako kako to nalaže odredba člana 8. ZPP-a. S tim u vezi je navedeno da za ocjenu iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke, direktora apelanta i svjedoka, prvostepeni sud je naveo razloge u kom dijelu su iskazi prihvaćeni i zašto, a pri tom ih je doveo u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima i takvu ocjenu dokaza prihvatio i drugostepeni sud. Naime, u obrazloženju prvostepene presude je navedeno da se osim iskaza svjedoka Stevana Mrenice i Afana Muharemovića, iskazi ostalih saslušanih svjedoka, kao i iskazi stranaka uglavnom podudaraju u činjenicama bitnih za predmetni spor, pa im je sud poklonio vjeru. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da žalbeni navod koji se odnosi na ocjenu iskaz saslušanog svjedoka Muharemović Afana je neosnovan s obzirom da isti nije potvrđen materijalnim dokazima kako je to zaključio i prvostepeni sud jer da je tužiteljica radila mjesečne izvještaje i prije šest mjeseci kako to žalba tvrdi i kako je to potvrdio imenovani svjedok onda zasigurno apelant (tuženi) ne bi imao potrebu da donese odluku 28. maja 2009. godine kojom tužiteljici nalaže sačinjavanja izvještaja za maj 2009. godine. Dalje je navedeno da žalbeni navod kojim se ukazuje na pogrešnu ocjenu iskaza Stevana Mrenica je neosnovan. Naime, navedeno je da tužiteljica nije osporavala činjenicu da joj je ovaj svjedok predao na korištenje laptop, a to je dokazala i sadržinom potvrde od 22. aprila 2009. godine, međutim relevantna činjenica je da li je laptop bio priključen na mrežu wan-program, a da to nije bilo tako potvrđuje sadržina potvrde o primopredaji laptopa Skopljak Rihadu u kojem je navedeno da tužiteljica laptop ne koristi jer isti nije priključen na mrežu wan-program. Na kraju obrazloženja osporene presude je navedeno da je neosnovan žalbeni navod kojim se ukazuje na povredu člana 107. ZPP, jer iz sadržine zapisnika od 16. decembra 2010. godine prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica saslušana kako je to zakonom propisano odnosno postavljeno pitanje nije sadržavalo odgovor.
Apelacioni navodi
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili član 8. ZPP prilikom ocijene izvedenih dokaza, te na taj način pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant, između ostalog, ponavlja navode iz žalbe protiv prvostepene presude pred Kantonalnim sudom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman