Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1038/17 (M. L.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1038/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1038/17, rješavajući apelaciju Milanka Lazića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milanko Lazić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034737 16 Rev od 12. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milanko Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnio je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034737 16 Rev od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu isplati razlike plate za vremenski period od 1. novembra 2006. do 10. marta 2009. godine sa zakonskim zateznim kamatama i uplati doprinose penzijskog i invalidskog osiguranja na ime razlike plata za navedeni period, te da mu isplati traženi iznos na ime naknade troškova upravnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da iz stanja spisa proizilazi da predmet spora po tužbi u ovoj parnici je zahtjev apelanta kao tužitelja za naknadu štete nastale donošenjem upravnog akta kojim je apelant smjenjen sa dužnosti direktora JP "Lutrija Republike Srpske" Banja Luka, a koji upravni akt je po apelantovoj tužbi poništen u upravnom sporu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant traži naknadu štete u iznosu razlike u plati za navedeni vremenski period, jer je raspoređen na drugo (manje plaćeno) radno mjesto. Vrhovni sud je dalje naveo da štetna radnja tužene se po apelantovoj tvrdnji sastoji iz činjenja, odnosno donošenja rješenja broj: 04/1-012-1749/06 od 24. avgusta 2006. godine, kojim je smjenjen sa funkcije direktora. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda sama činjenica da je pomenuto rješenje stavljeno van snage u upravnom sporu isto ne čini nezakonitim u smislu odredaba člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tako da je predmetni zahtjev neosnovan. Naime, odredbama člana 172. stav 1. ZOO-a je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ, u ovom slučaju Vlada Republike Srpske, prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Vrhovni sud je ukazao da iz ove zakonske odredbe proizlazi da bi tužena, u slučaju ispunjenja pretpostavki za njenu odgovornost po ovom osnovu, primarno odgovarala za štetu koju službeno lice u vezi sa vršenjem službe pričini građaninu u vršenju javnih ovlaštenja po principu pretpostavljene krivice, što ne isključuje primjenu propisa o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti, s tim da je na odgovornom licu da dokaže da je šteta nastala bez krivice njenih radnika ili organa (odredbe člana 154. stav 1., čl. 173. i 174., a u vezi sa članom 177. citiranog zakona). Vrhovni sud je naveo da je pravilno pobijanom drugostepenom presudom ukazano da je naknadu razlike plate apelant mogao da traži od poslodavca, ali bi se u tom slučaju radilo o ostvarivanju prava iz radnog odnosa, a ne o sporu za naknadu štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ostvarenjem svoga prava iz radnog odnosa apelant bi i sprečio umanjenje svoje imovine koje kao naknadu štete traži u predmetnom parničnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da ni pomenutom presudom koja je donesena u upravnom sporu apelant nije upućen da ostvaruje naknadu štete, već razliku u plati, što može ostvarivati samo protiv poslodavca, a ne tužene u ovome sporu.

Apelacioni navodi

3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi u suštini, argumentira tvrdnjama da su Vrhovni sud i Okružni sud, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana 154. stav 1., te čl. 172., 173., 174. i 177. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1038/17 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio