Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/17 (Ratar a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1039/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1039/17, rješavajući apelaciju Ratar a.d. Prnjavor, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratar a.d. Prnjavor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013897 16 Rev 2 od 21. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratar a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojana Duka-Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 013897 16 Rev 2 od 21. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom u cjelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade.

2. U obrazloženju osporene odluke se navodi, između ostalog, da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanta kao tužitelja za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade, zbog toga što je tužena (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske) jednostrano raskinula ugovor o koncesiji zaključen sa apelantom. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant i prije zaključivanja ugovora o koncesiji od 27. februara 2006. godine držao u posjedu i obrađivao zemljište koje je bilo predmet toga ugovora, tako da je ugovorna obaveza tužene koja se odnosila na predaju toga zemljišta apelantu u potpunosti izvršena. Dalje je navedeno da je nesporno i da je tuženi izvršio obavezu plaćanja jednokratne naknade za koncesiono pravo u iznosu od 27.500,00 KM, ali da nije plaćao godišnju koncesionu naknadu na način kako je to ugovoreno. Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je tužena 17. marta 2006. godine donijela odluku o privremenom obustavljanju od izvršenja odluke o dodjeli koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta i proglašavanju ništavim ugovora o koncesiji i u odnosu na zemljište koje je dodjeljeno apelantu. Međutim, po apelantovoj tužbi u upravnom sporu poništena je kao nezakonita pomenuta odluka tužene. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužena dopisima od 13. septembra 2006. i 27. avgusta 2007. godine obavijestila apelanta kao korisnika zemljišta da radi pravilnog okončanja postupka dodjele koncesija i nesmetanog uvođenja u posjed budućih koncesionara ne preduzima radnje na novoj obradi, korištenju i stavljanju pod odgovarajuće usjeve onih zemljišnih parcela sa kojih su trenutno skinuti usjevi ili koje su od ranije ostale neobrađene, na kojima je u toku postupak dodjele koncesije. Vrhovni sud je naveo da je tužena 8. avgusta 2007. godine pismenim obavještenjem upućenim apelantu izjavila da jednostrano raskida ugovor o koncesiji od 27. februara 2006. godine zbog neispunjenja obaveze apelanta da plati dospjele obaveze godišnje koncesione naknade. Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom postupka, a ni u reviziji, nije osporavao činjenicu da tuženoj nije plaćao ugovorenu godišnju koncesionu naknadu, iako je prva rata te naknade dospijevala 12. jula 2006. godine. Osim toga, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant 2006. i do 27. avgusta 2007. godine (dan kada mu je tužena uputila drugu obavijest da ne preduzima radnje na novoj obradi zemljišta) bio u posjedu i koristio sporno zemljište. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su odredbom člana 31. alineja 2. ugovora o koncesiji apelant i tužena ugovorili da se ugovor o koncesiji može raskinuti ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze. Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu naprijed navedeno tužena je 8. avgusta 2007. godine osnovano jednostrano raskinula ugovor o koncesiji zbog neispunjenja obaveze tužitelja da plati dospjele obaveze godišnje koncesione naknade iz čega proizlazi da je do raskida ugovora došlo apelantovom krivicom. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 132. stav 1. ZOO raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze za naknadu štete. Vrhovni sud napominje da prema ovoj zakonskoj odredbi, raskid ugovora ne podrazumijeva automatsku obavezu naknade štete, već strana koja zahtijeva naknadu štete mora dokazati da je štetu pretrpjela i da je šteta nastala krivicom suprotne strane. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju, kako je do raskida ugovora o koncesiji došlo zbog neispunjenja ugovornih obaveze apelanta (tužitelja), dakle njegovom krivicom, on u smislu naprijed navedene zakonske odredbe nema pravo na naknadu štete nakon raskida ugovora koju zahtjeva u ovoj parnici u traženom iznosu, iz razloga što nije dokazao da je ta šteta nastala krivicom tužene. Vrhovni sud je ukazao da kod činjeničnog utvrđenja da je apelant do raskida ugovora bio u posjedu i koristio sporno zemljište, neosnovan je apelantov prigovor da u smislu odredbe člana 122. stav 1. ZOO nije bio dužan da plaća dospjelu godišnju koncesionu naknadu za period kada je to zemljište koristio, samo zbog toga što je tužena donijela odluku o poništenju odluke o dodjeli koncesije apelantu, iz razloga što je prema odredbi člana 132. stav 1. ZOO tek od raskida ugovora apelant je oslobođen ugovorne obaveze da plaća godišnju koncesionu naknadu.

Apelacioni navodi

3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u suštini, argumentira tvrdnjama da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je prvostepeni sud, za razlike od drugostepenog suda i Vrhovnog suda, pravilno odlučio da je tužena svojim radnjama spriječila povećanje imovine apelanta i da on ima pravo na naknadu štete u skladu sa odredbama člana 132. stav 1., te čl. 154. i 155. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/17 (Ratar a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio