Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1704/17 (A. H.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1704/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1704/17, rješavajući apelaciju Almedine Hasović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Almedina Hasović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400505 15 Rsž od 22. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almedina Hasović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 400505 15 Rsž od 22. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužene (OŠ „Zajko Delić“ Vogošća) i preinačena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 400505 13 Rs od 13. aprila 2015. godine u dijelu odluke o isplati razlike plaća po osnovu povećanja troškova života na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, dok je prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća sa naknadom za minuli rad i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je preko dosuđenih iznosa apelantkinjin zahtjev odbijen.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za primjenu Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo, a ne Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 111. i 112. Zakona o radu propisano da se kolektivni ugovor može zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, te jednog ili više poslodavaca, pri čemu se na strani zaposlenika kao ugovorna strana pojavljuje sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca, s tim da ukoliko u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora učestvuje više sindikata ili poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati ili poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca, u skladu sa statutom. Takođe, prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 112. stav 2. navedenog zakona propisano da do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine ili Vlada Kantona, dok je odredbama člana 115. Zakona o radu propisano da je kolektivni ugovor obavezan za stranke koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 119. Zakona o radu propisano da se kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine, a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona. Shodno tome, prvostepeni sud je naveo da je osnovan prigovor tužene da Kolektivni ugovor za oblast osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine ne može obavezivati osnovne škole na teritoriji Kantona Sarajevo. Naime, prvostepeni sud je naveo da imajući u vidu ustavno uređenje naše zemlje, entiteta i kantona, podijeljenih ustavnih nadležnosti, te činjenicu da i Federacija Bosne i Hercegovine i Kanton Sarajevo imaju status pravnog lica i shodno tome svoja prava i obaveze, pa je Vlada Kantona Sarajevo morala izričito dati svoju saglasnost prilikom zaključenja, odnosno morala je navedenom kolektivnom ugovoru valjano naknadno pristupiti. Prvostepeni sud je ukazao da se djelatnost osnovnog obrazovanja isključivo finansira iz budžeta kantona, te da nema osnova da jedno pravno lice (Federacija Bosne i Hercegovine) bez izričitog i valjano izraženog pristanka stvara obaveze za drugo pravno lice (Kanton Sarajevo). S obzirom na navedeno i pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, a vezano za primjenu Kolektivnog ugovora na kojem apelantkinja temelji svoj tužbeni zahtjev, prvostepeni sud je istakao da je u konkretnom slučaju bilo potrebno dokazati da li je Vlada Kantona Sarajevo učestvovala u zaključenju Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno da li je valjano tom ugovoru pristupila, a da je teret dokazivanja ovih činjenica bio na apelantkinji koja je svoje pravo i crpila po tom osnovu. Prvostepeni sud je istakao da apelantkinja ove činjenice nije dokazala tokom postupka, pa uzimajući u obzir da Kolektivni ugovor za oblast osnovnog obrazovanja Federacije Bosne i Hercegovine nije objavljen u Službenim novinama Kantona Sarajevo, iz kog razloga je apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu navedenih razlika cijenio prema odredbama Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3490/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman