Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-992/17 (R.E.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-992/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-992/17, rješavajući apelaciju R.E., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R.E.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 092976 16 Rev 2 od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 092976 16 Rev 2 od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kojom je žalba tuženog (JP BH Pošta d.o.o. Sarajevo) uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se odluke o otkazu Ugovora o radu tuženog ponište, kao nezakoniti akti, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad, rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu, da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade plaća i u korist apelanta nadležnim javnim ustanovama izvrši uplatu zakonom propisanih doprinosa na iznos naknade plaće.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi, ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi, utvrdili da je odlukom tužene 4. novembra 2008. godine apelantu, zbog počinjene lakše povrede radne obaveze, izrečena disciplinska mjera pismenog upozorenja i navedeno da će mu se, ukoliko ponovi utvrđene povrede radne obaveze, izreći disciplinska mjera otkaza ugovora o radu bez davanja otkaznog roka (član 33. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu). Vrhovni sud je naveo da je navedenom odlukom utvrđeno da je apelant neopravdano napuštao posao u toku rada na način i u vrijeme kako je bliže navedeno u dispozitivu odluke. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant odluku lično primio 5. novembra 2008. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tuženi 18. marta 2009. godine podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka zbog lakše povrede radne obaveze zbog toga što je apelant i dalje izlazio sa posla ranije, te da je tuženi nakon održane rasprave 24. marta 2009. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka. Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je naveo da smatra da je drugostepeni sud, nakon održane rasprave, pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu i odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant zahtjev za poništenje osporenih odluka tuženog nije zasnivao na činjenici da je tuženi neblagovremeno donio odluku o otkazu ugovora o radu, već na zdravstvenom stanju zbog koga nije mogao predvidjeti posljedice neopravdanog odsustva sa rada. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da se presuda može zasnovati samo na činjenicama koje su stranke iznijele u tužbi ili najkasnije na pripremnom ročištu (član 7. stav 1. ZPP), tako da se revident ne može sa uspjehom pozvati u reviziji na neblagovremeno donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman