Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-205/15 (Z. M., S. D. i B. T.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-205/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 205/15, rješavajući apelaciju Zdravke Matović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Zdravke Matović, Stane Drakulić i Biljane Tešović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002220 14 U od 2. decembra 2014. godine, broj 15 0 U 002234 14 U od 16. decembra 2014. godine i broj 15 0 U 002222 14 U od 2.

februara 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravka Matović (u daljnjem tekstu: apelantkinja Matović), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002220 14 U od 2. decembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08.030/059-4384/14 od 14. jula 2014. godine i Rješenja Kazneno-popravnog zavoda Foča (u daljnjem tekstu: KPZ) broj 01-432/14 od 25. juna 2014. godine. Predmet je registrovan pod brojem AP 205/15.

2. Stana Drakulić (u daljnjem tekstu: apelantkinja Drakulić), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 15 0 U 002234 14 U od 16. decembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva broj 08.030/059-4260/14 od 14. jula 2014. godine i Rješenja KPZ-a broj 01-430/14 od 25. juna 2014. godine. Predmet je registrovan pod brojem AP 206/15.

3. Biljana Tešović (u daljnjem tekstu: apelantkinja Tešović), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 15 0 U 002222 14 U od 2. decembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva broj 08.030/059-4383/14 od 14. jula 2014. godine i Rješenja KPZ-a broj 01-429/14 od 25. juna 2014. godine. Predmet je registrovan pod brojem AP 211/15. II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 205/15, AP 206/15 i AP 211/15 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 205/15.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i KPZ-a zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovore na sve tri apelacije.

6. Okružni sud, Ministarstvo i KPZ su odgovore na sve tri apelacije dostavili 17. odnosno 18. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Predmet broj AP 205/15

8. Apelantkinja Matović, koja je po zanimanju kvalifikovani muški krojač – III stepen stručne spreme, bila je zaposlena u KPZ-u na poslovima trgovca u prodavnici prehrambenih proizvoda u Privredno-instruktorskoj službi KPZ-a.

9. Rješenjem KPZ-a broj 01-432/14 od 25. juna 2014. godine apelantkinji je 15. jula 2014. godine prestao radni odnos na poslovima trgovca u prodavnici prehrambenih proizvoda u Privredno- instruktorskoj službi KPZ-a jer je ispunila uslove za ostvarivanje prava na penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja 15. jula 2014. godine navršila 59 godina, četiri mjeseca i sedam dana života i 36 godina, dva mjeseca i 12 dana staža osiguranja. Polazeći od odredbi člana 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKS) u vezi s članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a i na osnovu člana 42 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), direktor KPZ-a donio je navedeno rješenje kojim apelantkinji prestaje radni odnos.

10. Apelantkinja se protiv rješenja KPZ-a žalila Ministarstvu koje je Rješenjem broj 08.030/059-4384/14 od 14. jula 2014. godine apelantkinjinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donoseći osporeno rješenje pravilno primijenio pozitivnopravne propise.

11. Odlučujući o tužbi kojom je apelantkinja pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 002220 14 U od 2. decembra 2014. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.

12. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantkinja u tužbi istakla da je donošenjem prvostepenog i drugostepenog upravnog akta postala žrtva diskriminacije zabranjene članom 10 Ustava Republike Srpske i drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, s obzirom na to da je odredbama člana 42 stav 2 Zakona o PIO u vezi s članom 7 Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a kao žena dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Navedeno je da je apelantkinja u tužbi istakla da joj u konkretnom slučaju prestanak radnog odnosa zavisi direktno od volje poslodavca, koji svojom voljom bira i odlučuje da li će, kada, kojoj od radnica i po kom osnovu donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno da li će donijeti rješenje po kojem radnici prestaje radni odnos kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja (član 42 stav 2 Zakona o PIO) ili će ostaviti radnicu u radnom odnosu dok ne navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža (po članu 42 stav 1 Zakona o PIO). Dalje je navedeno da apelantkinja smatra da su muškarci zaposleni u KPZ-u stavljeni u povoljniji (privilegovani) položaj u odnosu na žene, jer muškarcima radni odnos prestaje ispunjenjem zakonskih uslova, odnosno nezavisno od volje poslodavca, što znači da mogu raditi do ostvarivanja prava na ,,punu“ penziju.

13. Okružni sud je utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni upravni akti, koji čine pravno jedinstvo, pravilni i zakoniti. Utvrđeno je da je direktor KPZ-a u skladu s odredbama ZIKS-a odlučivao o apelantkinjinom radnopravnom statusu i na osnovu izmijenjene odredbe člana 35 stav 1 tačka g) ZIKS-a donio rješenje o prestanku radnog odnosa za apelantkinju, jer je ispunila uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Takođe je utvrđeno da je drugostepeni organ odlučujući o apelantkinjinoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja pravilno postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu, smatrajući da je prvostepeno rješenje produkt potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona. U odnosu na navode tužbe da je prvostepena i drugostepena odluka tuženog prouzrokovala apelantkinjinu diskriminaciju po osnovu pola, te da je kao žena dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce, jer joj radni odnos u navedenom slučaju zavisi direktno od volje poslodavca, što može dovesti u situaciju proizvoljnosti u primjeni propisa i dovesti jednu grupu radnika u povoljniji položaj u odnosu na drugu, Okružni sud je zaključio da istaknuti navodi nisu osnovani. Navedeno je da su odredbom člana 35 ZIKS-a propisani uslovi pod kojima zaposlenom u ustanovi prestaje radni odnos, pa je jedan od uslova i ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Tačno je, kako je dalje istaknuto, da je Zakon o PIO predvidio različitu mogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju po osnovu pola na način što je odredio prava na starosnu penziju sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja (član 41) ili 60 godina života i 40 godina penzijskog staža (član 42 stav 1), a pri tom je propisao da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.

14. Okružni sud je istakao da diskriminacija u suštini predstavlja neopravdanu povredu principa jednakih prava i obaveza, međutim, da postoje slučajevi opravdane i dozvoljene povrede tog principa, a što se postiže kako propisima tako i mjerama i praksom kojom se određene grupe stavljaju u drugačiji položaj, tako što im se omogućava lakše ostvarivanje nekih prava. Radi se o mjerama koje imaju opravdan cilj i njihova suština je da nisu nepravedne. Istaknuto je da Zakon o zabrani diskriminacije predviđa izuzetke od principa jednakog postupanja, pa propisuje da se zakonske mjere i radnje neće smatrati diskriminacionim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Radi se o posebnim mjerama koje se sprovode radi poticanja stvarne jednakosti, odnosno posebnim pozitivnim mjerama koje podrazumijevaju namjerno davanje prednosti nekoj grupi radi otklanjanja stvarne nejednakosti, odnosno o smanjenju postojeće nejednakosti u društvu. Zaključeno je da propisivanje povoljnijih uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene predstavlja pozitivnu odnosno obrnutu diskriminaciju, odnosno afirmativnu akciju koja u suštini ne predstavlja diskriminaciju već upravo dozvoljen izuzetak od principa jednakog postupanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je smatrao da nisu osnovane tvrdnje iz tužbe da je donošenjem osporenog rješenja apelantkinja postala žrtvom diskriminacije.

15. Kod takvog stanja stvari, prema ocjeni Okružnog suda, nisu ostvareni razlozi iz člana 10 Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog akta, te je apelantkinjina tužba odbijena kao neosnovana, shodno članu 31 st. 1 i 2 istog zakona.

Predmet broj AP 206/15

16. Apelantkinja Drakulić, koja je po zanimanju diplomirani pravnik – VSS, bila je zaposlena u KPZ-u na poslovima referenta za radne odnose u Službi za pravne, finansijske i opšte poslove KPZ-a.

17. Rješenjem KPZ-a broj 01-430/14 od 25. juna 2014. godine apelantkinji je 15. jula 2014. godine prestao radni odnos na poslovima referenta za radne odnose u Službi za pravne, finansijske i opšte poslove KPZ-a jer je ispunila uslove za ostvarivanje prava na penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja 15. jula 2014. godine navršila 60 godina, tri mjeseca i 26 dana života i 38 godina, tri mjeseca i 16 dana penzijskog staža. Polazeći od odredbi člana 35 stav 1 tačka g) ZIKS-a u vezi s članom 7 Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a i na osnovu člana 42 stav 2 Zakona o PIO, direktor KPZ-a donio je navedeno rješenje kojim apelantkinji prestaje radni odnos.

18. Apelantkinja se protiv rješenja KPZ-a žalila Ministarstvu koje je Rješenjem broj 08.030/059-4260/14 od 14. jula 2014. godine apelantkinjinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donoseći osporeno rješenje pravilno primijenio pozitivnopravne propise.

19. Odlučujući o tužbi kojom je apelantkinja pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 002234 14 U od 16. decembra 2014. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.

20. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo identične razloge kao i u predmetu apelantkinje Matović broj AP 205/15.

Predmet broj AP 211/15

21. Apelantkinja Tešović, koja je po zanimanju socijalni radnik – VŠS, bila je zaposlena u KPZ-u na poslovima likvidatora u Službi za pravne, finansijske i opšte poslove KPZ-a.

22. Rješenjem KPZ-a broj 01-429/14 od 25. juna 2014. godine apelantkinji je 15. jula 2014. godine prestao radni odnos na poslovima likvidatora u Službi za pravne, finansijske i opšte poslove KPZ-a jer je ispunila uslove za ostvarivanje prava na penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantkinja 15. jula 2014. godine navršila 62 godine i četiri mjeseca života i 39 godina, dva mjeseca i četiri dana staža osiguranja. Polazeći od odredbi člana 35 stav 1 tačka g) ZIKS-a u vezi s članom 7 Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a i na osnovu člana 42 stav 2 Zakona o PIO, direktor KPZ-a donio je navedeno rješenje kojim apelantkinji prestaje radni odnos.

23. Apelantkinja se protiv rješenja KPZ-a žalila Ministarstvu koje je Rješenjem broj 08.030/059-4383/14 od 14. jula 2014. godine apelantkinjinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donoseći osporeno rješenje pravilno primijenio pozitivnopravne propise.

24. Odlučujući o tužbi kojom je apelantkinja pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 002222 14 U od 2. decembra 2014. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.

25. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo identične razloge kao i u predmetu apelantkinje Matović broj AP 205/15.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelantkinje smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, zatim člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz čl. 6 i 7 (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i prava iz člana 5 (e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Istakle su da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava uključujući i povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti kao aspekata prava na pravično suđenje. Nadalje je istaknuto da im je pravo na imovinu povrijeđeno jer „umanjena ili nepuna penzija“ koju su apelantkinje ostvarile je znatno niža od plate koju bi apelantkinje primale da su ostale u radnom odnosu, a plata je nesumnjivo imovina koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zatim apelantkinje smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije po osnovu polne pripadnosti, a u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, kao i pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Takođe, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano Međunarodnim paktom zbog diskriminacije na polnoj osnovi.

27. U iscrpnoj apelaciji apelantkinje su istakle da je članom 42 stav 2 Zakona o PIO propisano da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja, te da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na žene. Međutim, kada se ta zakonska odredba dovede u kontekst sa citiranom odredbom ZIKS-a, po mišljenju apelantkinja, jasno je da su apelantkinje kao žene stavljene u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju KPZ kao poslodavac apelantkinja proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantkinjama prestao radni odnos jer su ispunile uslove za penziju iz člana 42 stav 2 Zakona o PIO. Za razliku od žena, muškarcima zaposlenim u KPZ-u radni odnos prestaje ispunjenjem zakonskih uslova za odlazak u starosnu penziju (60 godina života i 40 godina penzijskog staža iz člana 42 stav 1 Zakona o PIO), dakle, kako smatraju apelantkinje, nezavisno od volje poslodavca. To, prema mišljenju apelantkinja, znači da oni mogu raditi do ostvarivanja prava na ,,punu“ penziju, za razliku od zaposlenih žena kojim prestanak radnog odnosa, a samim tim i pravo na ostvarivanje ,,pune“ penzije, zavisi od volje poslodavca. Kako se u konkretnom slučaju obje grupe lica, i muškarci i žene, nalaze u istoj činjenično pravnoj situaciji, između ostalog i zbog toga što su svi zaposleni u istoj javnoj ustanovi, apelantkinje zaključuju da su one kao žene žrtve zabranjene diskriminacije po polnom osnovu, jer su stavljene u neravnopravan diskriminirajući položaj u odnosu na muškarce. U odnosu na tvrdnje Okružnog suda date u obrazloženju osporenih presuda da propisivanje povoljnijih uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene predstavlja pozitivnu odnosno afirmativnu akciju, apelantkinje navode da pravo žena da mogu ranije otići u starosnu penziju jeste njihova privilegija, ali samo pod uslovom ako je apelantkinjama kao ženama dato zakonsko pravo da one svojom voljom odlučuje da li će tu privilegiju koristiti ili ne, a ne da o njihovoj privilegiji svojom voljom odlučuje poslodavac. U suprotnom, povlastice apelantkinja postaju poslodavčevo pravo (a ne privilegija apelantkinja) koje on može iskoristiti i kada apelantkinjama i nije u interesu da priznatu povlasticu koriste, kao što se u konkretnom slučaju i desilo.

28. Apelantkinje su se pozvale i na čl. 2 i 6 stav 1 tačka a. Zakona o zabrani diskriminacije, kao i na čl. 2 stav 1 i 13 Zakona o ravnopravnosti polova u BiH.

b) Odgovor na apelaciju

29. Okružni sud je istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena ustavna prava apelantkinja na koja su se pozvale u apelaciji. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.

30. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da se taj organ prilikom donošenja osporenih odluka kretao u granicama ovlašćenja propisanih citiranim zakonima iz čega proizilazi da nisu osnovani navodi o povredi prava na koja su se apelantkinje pozvale u apelaciji.

31. KPZ je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da polna diskriminacija predviđena članom 42 stav 2 Zakona o PIO ima opravdan cilj i da njena suština nije nepravedna. Navedeno je da su žene kao radnici pored radnog odnosa predodređene rađanju i donošenju potomstva, te ih je zakonodavac stavio u drugačiji-povlašćeniji položaj koji im omogućava lakše ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Stoga propisivanje povoljnijih uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene predstavlja afirmativnu akciju, odnosno dozvoljen izuzetak od principa jednakog postupanja. Navedeno je, kako je dalje istaknuto, predviđeno i u Zakonu o zabrani diskriminacije BiH gdje je propisano da se određene mjere i radnje neće smatrati diskriminacijom osim ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane. V.Relevantni propisi

32. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10 i 117/11) relevantne odredbe glase:

Član 35. stav 1. tačka g i st. 2. i 3.

Prestanak radnog odnosa (1) Uposlenom u Ustanovi prestaje radni odnos:

g) ispunjavanjem zakonom propisanih uslova koji se odnose na godine staža osiguranja i starosnu dob za penzionisanje u skladu sa zakonom kojim se propisuje pitanje penzijsko-invalidskog osiguranja, (2) O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.

(3) Protiv rješenja o prestanku radnog odnosa može se izjaviti žalba ministru u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

33. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

U članu 35. u stavu 1. tačka g) mijenja se i glasi:

"g) kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kad navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja".

34. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Penzijski staž Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.

Starosna penzija Član 41.

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Član 42.

(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja. (3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

35. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

(1) Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatraće se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

Član 6. stav 1. tačka a.

Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, opštinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlašćenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima života:

a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla;

VI.Dopustivost

36. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Okružnog suda broj 15 0 U 002220 14 U od 2. decembra 2014. godine, broj 15 0 U 002234 14 U od 16. decembra 2014. godine i broj 15 0 U 002222 14 U od 2. februara 2014. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinje su osporene presude primile 19. i 24. decembra 2014. godine, a apelacije su podnesene 15. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, zatim člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz čl. 6 i 7 (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta i prava iz člana 5 (e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

43. Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 204/15 u kojem je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud u konačnici u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantkinjinu štetu zaključivši da se pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima ostvaruje ex lege iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizilazi da se radi o pravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 204/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 44).

44. U konkretnom slučaju apelantkinjama je na osnovu njihovog prava na povoljnije sticanje starosne penzije (zasnovanog na polnoj razlici) ali ne i po zahtjevu apelantkinja da koriste to pravo, primjenom navedenih odredbi ZIKS-a prestao radni odnos. Imajući u vidu autentično tumačenje zakona koje je dao sam zakonodavac, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom zakona, tj. Zakona o PIO na koji upućuje odredbe člana 35 stav 1 g) ZIKS-a prestanak radnog odnosa apelantkinja zavisio od njihovog zahtjeva da ostvare pravo na penziju pod povoljnijim uslovima, koji apelantkinje, kako proizilazi iz činjenica predmeta, nisu podnijele. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju poslodavac apelantkinja donoseći praktično ex lege osporena rješenja o prestanku radnog odnosa proizvoljno primijenio navedene odredbe ZIKS-a u vezi s odredbom člana 42 stav 2 Zakona o PIO, budući da iz sadržaja navedene odredbe i očitovanja Narodne skupštine i nadležnog ministarstva (koje je dostavljeno u predmetu broj AP 204/15) proizilazi da se radi o pravu a ne obavezi osiguranika, te primjena navedene odredbe, suprotno rezonovanju u osporenim odlukama, predstavlja dispoziciju osiguranika, a ne podrazumijeva prestanak radnog odnosa ex lege.

45. Budući da su u citiranom predmetu broj AP 204/15 razmotrena identična pravna pitanja koja pokreću i predmetne apelacije, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u konkretnoj odluci poziva na obrazloženje koje je dato u citiranom predmetu broj AP 204/15 (op. cit. AP 204/15, tačke 33-42).

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud u konačnici u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelantkinja.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud u konačnici u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu apelantkinja zaključivši da se pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima ostvaruje ex lege iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizilazi da se radi o pravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-205/15 (Z. M., S. D. i B. T.) | Sudska praksa | Aktio