Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1851/17 (M. D., S. R., R. L., J. S., A. M., D. J., D. Š. i S. P.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1851/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1851/17, rješavajući apelaciju M. D. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.
D., S. R., R. L., J. S., A. M., D. J., D. Š. i S. P. protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 017958 16 Gž 2 od 2.
februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D., S. R., R. L., J. S., A. M., D. J., D. Š. i S. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 11. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 017958 16 Gž 2 od 2. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, je utvrđeno da su tužioci (G. P. i N. P.) po osnovu održaja stekli pravo suvlasništva na predmetnim nepokretnostima (bliže opisanim u izreci osporene odluke) i to suvlasnički dio B. S.-a (prednik apelanata) sa 34/64 dijela što su apelanti (kao tuženi, zajedno sa tuženim S. T. i G. M.) dužni priznati i trpjeti da se tužioci na osnovu te presude upišu u katastarskom operatu, kao suposjednici, na jednake dijelove, na navedenom suvlasničkom dijelu B. S.-a, koji je sad upisan na imenu apelanata (i ostalih tuženih).
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da za sticanje prava svojine održajem na nepokretnoj stvari koja je u svojini druge osobe nužno je da se ispune dva uslova samostalna i savjesna državina i zakonom određeno vrijeme takve državine od 20 godina, a saglasno odredbi člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Okružni sud je ukazao da se idealni dio stvari u pravnom prometu smatra samostalnom stvari (čl. 26. st. 2. ZSP), te da se, shodno tome, na suvlasnički dio stvari primjenjuju sve odredbe koje važe za svojinu, pa se pravo svojine održajem može steći i na suvlasničkom dijelu nepokretnosti. Okružni sud je dalje naveo da je samostalan držalac lice koje stvar drži kao da je njen vlasnik (čl. 304. st. 1. ZSP), te da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu (čl. 312. st. 4. ZSP), a da se savjesnost državine pretpostavlja (čl. 312. st. 5. ZSP). Okružni sud je istakao da prihvatajući iskaze tužilaca, tuženih S. T., G. M., M. D.(apelantica) i D. J.(apelantica), te iskaze svjedoka saslušanih po prijedlogu tužilaca, nalazi da su u konkretnom postupku dokazane relevantne činjenice za sticanje prava svojine održajem na suvlasničkom dijelu B. S. (prednika apelanata). Okružni sud je pojasnio da iz navedenih iskaza nalazi utvrđenim da su tužioci, odnosno njihov prednik u posjedu spornog suvlasničkog dijela nepokretnosti B. S. od 1987. godine. Okružni sud je ukazao da je do podnošenja predmetne tužbe protekao rok od 23 godine, te da taj posjed ima karakter samostalnog posjeda, jer je prednik tužilaca, a nakon toga tužioci držao nekretnine kao vlasnik istih. Okružni sud je naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je prednik tužilaca ugovorio kupoprodaju predmetnih nekretnina, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i da je po osnovu te kupoprodaje stupio u posjed nepokretnosti. Okružni sud je istakao da tužioci nisu dokazivali postojanje pismenog ugovora o kupoprodaji, odnosno zakonom propisanog osnova za sticanje prava svojine. Međutim, Okružni sud je pojasnio da su tužene (S. T. i G. M), kćerke N. S.-a (brat B. S. prednika apelanata) izričite u tvrdnji da je njihov otac imao punomoć i da je kao punomoćnik B. S.- a ugovorio kupoprodaju, te da isto tvrdi i tužilac saslušan u svojstvu parnične stranke, a da su iskazi navedenih stranaka potvrđeni iskazima svjedoka saslušanih po prijedlogu tužilaca. Okružni sud je zaključio da je utvrđeno da je kupoprodaja realizovana, odnosno isplaćena kupoprodajna cijena i prednik tužilaca stupio u posjed nepokretnosti, te da je B. S. znao da je prednik tužilaca stupio u posjed nepokretnosti i tome se nije protivio. Okružni sud je naglasio da je B. S. umro 1999. godine, a da je prednik tužilaca, odnosno tužioci i dalje bili u posjedu predmetnih nepokretnosti, a da se tome nisu protivili apelanti kao zakonski nasljednici B. S.-a. Okružni sud je ocijenio da navedene okolnosti predstavljaju osnov za zaključak o savjesnom posjedu na strani prednika tužilaca, odnosno tužilaca, a na spornom suvlasničkom dijelu nepokretnosti B. S.-a.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom predmetu zasnivajući svoju odluku na potpuno proizvoljnom i selektivnom prihvatanju izjava tužilaca i njihovih svjedoka. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman