Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/17 (S. Š.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1937/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1937/17, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Š.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 022781 16 Rev od 19. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 022781 16 Rev od 19. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepene odluke) i da je tužena (N. B.) dužna trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je suprotno apelantovom prigovoru prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa odredbom člana 8. Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovom revizionom prigovoru, pravilno primijenio odredbu člana 385. stav 2. ZPP kada je odustao od izvođenja dokaza uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geodetske struke jer apelant nije na poziv suda u ostavljenom roku uplatio iznos sredstava potrebnih za provođenje tih dokaza. Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja, te da je drugostepeni sud, postupajući u skladu sa tom zakonskom odredbom, u obrazloženju svoje presude dao ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja. Vrhovni sud je istakao da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tužena, njezina braća i sestra naslijedili svako sa po ¼ dijela određene nekretnine, da su oni bili i upisani na osnovu rješenja o nasljeđivanju kao suposjednici te nekretnine, da je apelant tokom 1989. godine nekretnine koje su oni naslijedili kupio od tužene, njezine braće i sestre. Vrhovni sud je dalje naveo da je Odlukom Skupštine Opštine Bosanska Krupa od 30. jula 1986. godine sporna nekretnina (koja je bliže opisana u izreci prvostepene presude) nacionalizovana, da sporna nekretnina nije ni bila utvrđena kao zaostavština koju su naslijedili tužena i njena braća i sestra, da je rješenjem Opštine Bosanska Krupa 16. maja 2003. godine prestalo društveno - državno vlasništvo na spornoj nekretnini, da je nakon toga ta nekretnina upisana kao posjed Đ. B. (stric kojeg je naslijedila tužena i njena braća i sestra), da je apelant saznao već 2002. godine, kada je počeo graditi kuću u Bihaću i namjeravao prodati spornu nekretninu, da on nije upisan kao posjednik sporne nekretnine, niti je bio uknjižen kao vlasnik. Vrhovni sud je također naveo da je apelantu tada tužena saopštila da mu nije prodala i spornu nekretninu 1989. godine, niti kasnije, da je, nakon što je uspjela povratiti spornu nekretninu u upravnom postupku tužena 2007. godine, izdejstvovala i uknjižbu predmetne nekretnine na svoje ime, te tražila od apelanta da joj vrati spornu nekretninu. Vrhovni sud je konstatovao da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno nižestepeni sudovi primijenili pravilo o teretu dokazivanja (član 123. i član 126. ZPP) kada su odbili tužbeni zahtjev jer usvajanje istog, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava, te da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je pojasnio da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji između apelanta kao kupca i tužene i njenih braće i sestre kao prodavača 1989. godine sporna nekretnina bila u državnom vlasništvu pa i nije mogla biti predmetom ugovora o kupoprodaji zaključenog između tih lica. Vrhovni sud je naglasio da je sporna nekretnina nakon što je na istoj 2003. godine prestalo državno vlasništvo ponovo upisana kao posjed umrlog strica tužene (kojeg je naslijedila), što sve upućuje na pravilnost zaključka nižestepenih sudova, suprotno revizijskim prigovorima, da ista nekretnina nije 1988. godine ušla u ostavinsku masu iza umrlog strica tužene, da je tužena i njena braća i sestra nisu naslijedili iza strica, niti prodali apelantu 1989. godine. Vrhovni sud je ocijenio da kada se i uzme u obzir da je apelant stupio u posjed sporne nekretnine 1989. godine (mada to nije utvrđeno iz razloga što apelant nije predujmio-troškove vještačenja po vještaku geometru, pa ta nekretnina nije identifikovana, a saslušani svjedoci se nisu mogli izjasniti o upisima nekretnine o kojoj su svjedočili u javnim knjigama), s obzirom na nespornu činjenicu da je apelant 2002. godine saznao da nije kupio i tu nekretninu, da je ista u periodu od 1986. godine do 2003. godine bila u državnom vlasništvu, a da se pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu moglo sticati dosjelošću tek od 1995. godine, da je pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u skladu sa odredbom člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nije protekao dvadesetogodišnji rok savjesnog posjeda apelanta na toj nekretnini, računajući taj rok od 1995. do 2002. godine, pa da samima tim nije ni stekao pravo vlasništva dosjelošću.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da osporena odluka Vrhovnog suda, kao i drugostepenog suda ne zadovoljava standarde obrazložene odluke, te da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno, odnosno pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek i princip vladavine prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose uglavnom na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nisu dali valjano obrazloženje za svoje odlučenje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom postupka saslušao predložene svjedoke, parnične stranke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Za naprijed navedeno utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti su potvrdili drugostepeni sud i Vrhovni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/17 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio