Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-716/15 (S. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-716/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 716/15, rješavajući apelaciju Selima Mrkaljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Selima Mrkaljevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004186 13 Gž 2 od 26.
novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004186 11 P 2 od 18. juna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Selim Mrkaljević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004186 13 Gž 2 od 26. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004186 11 P 2 od 18. juna 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Vojislava Draškovića, advokata iz Bijeljine, kao punomoćnika tuženih Sadika Muratovića, Jasne Krasnići i Amira Muratovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetužena, četvrtotuženi ili tuženi) zatraženo je 19. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su u periodu od 26. maja do 1. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelant je tužbom koju je podnio Osnovnom sudu u avgustu 2005. godine protiv tuženih zatražio uklanjanje betonskog temelja i predaju u posjed nepokretnosti. Osnovni sud je 16. februara 2010. godine donio presudu koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda 29. aprila 2011. godine.
6. U ponovnom postupku, apelant je precizirao tužbeni zahtjev i zatražio utvrđenje prava svojine i prava na posjed građevinskog zemljišta, a tuženi su postavili protivtužbeni zahtjev za utvrđenje prava korišćenja zemljišta i predaje u posjed.
7. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 004186 11 P 2 od 18. juna 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda, apelantov tužbeni zahtjev odbio. Naime, izrekom presude je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje da je vlasnik izgrađenog građevinskog zemljišta prema oznakama i u površini iz skice vještaka geodetske struke Zorana Gajića (bliže oznake i površina zemljišta navedene su u izreci presude) i zahtjev za utvrđenje da ima pravo na posjed građevinskog zemljišta čija površina predstavlja razliku apelantove parcele koju je kupio 1971. godine i urbanističke parcele (površina 101 m ) prema važećem Regulacionom planu Grada Bijeljina, pa da se shodno tome uspostavi obaveza tuženim da mu navedenu parcelu vrate u posjed. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev i apelantu naloženo da drugotuženom, trećetuženoj i četvrtotuženom preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele prema nalazu i mišljenju vještaka Zorana Gajića (bliža oznaka i površina navedene su u izreci).
8. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom slučaju sproveden obiman dokazni postupak, između ostalog, uvidom u dokumentaciju pribavljenu u prethodnom postupku iz kojeg je proizašla prvostepena presuda koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda, a u ponovnom postupku su nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane apelanta 31. januara 2013. godine provedeni novi dokazi - geodetskim vještačenjem, uvidom u skice lica mjesta, uviđajem na licu mjesta, saslušanjem apelanta i tuženih u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanjem većeg broja svjedoka na okolnost korišćenja spornog zemljišta. Takođe su po preciziranom protivtužbenom zahtjevu izvedeni predloženi dokazi.
9. Na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da je suprotno tome, protivtužbeni zahtjev osnovan. Svoje uvjerenje za takav zaključak, Osnovni sud je zasnovao na sljedećim činjenicama: da je apelant u prvobitno postavljenom zahtjevu od tuženih tražio uklanjanje betonskog temelja i predaju u posjed dijela parcele; da je nakon toga tražio predaju u posjed parcele površine 22 m ; zatim je tražio da se utvrdi da je vlasnik izgrađenog građevinskog zemljišta po važećem Regulacionom planu Grada Bijeljina i da se utvrdi da ima pravo na posjed parcele koja predstavlja razliku između parcele koju je kupio od prednika tuženih i urbanističke parcele. Iz navedenog je Osnovni sud zaključio da apelant praktično sve do nalaza vještaka geodetske struke nije znao šta obuhvata zemljišno-knjižna parcela koju je kupio 1971. godine od prednika tuženih, a tužbeni zahtjev je opredijelio tek 2005. godine. S tim u vezi Osnovni sud je, kako je navedeno u obrazloženju, na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant od prednika tuženih u svojstvu prodavca kupio parcelu na kojoj se i dalje nalaze objekti koji su u apelantovom posjedu, da je dio te parcele korišćen kao prolaz za vlasnike susjednih nepokretnosti, da apelant nikada nije bio u posjedu dijela nepokretnosti koje konkretnom tužbom zahtijeva i da je kupio zemljište na kojem je i u vrijeme kupovine, a i u vrijeme podnošenja tužbe postojao put koji je apelantu postao sporan 2005. godine, pa je ocijenjeno da njegov tužbeni zahtjev nije osnovan. S druge strane je u pogledu protivtužbenog zahtjeva tuženih za predaju u posjed dijela parcele koju koristi apelant zaključeno da je osnovan, pa je kao takav i usvojen, iz razloga, kako je navedeno u obrazloženju, što su tuženi svoj zahtjev zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka i premjeru iz 1980. godine koji je sačinjen devet godina po završenoj kupoprodaji između apelanta i prednika tuženih.
10. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 004186 13 Gž 2 od 26. novembra 2013. godine žalbe apelanta i prvotužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U pogledu neosnovanosti apelantove žalbe, Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem apelant ne može tražiti utvrđenje prava svojine prema međnim linijama koje su prikazane u Regulacionom planu iz 2005. godine s obzirom na činjenicu da je zemljište od prednika apelanata kupio 1971. godine, i to u granicama koje mu je prodavac u vrijeme kupovine pokazao. Iz spisa prvostepenog suda i osporene presude proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da sporni put postoji od 1930. godine. Tu činjenicu su potvrdili saslušani svjedoci, a iz nalaza vještaka proizlazi da je sporni put otcijepljen šezdesetih godina, dakle prije izvršene kupoprodaje 1971. godine. Sve to, prema mišljenju Okružnog suda, ide u prilog činjenici da je sporni put postojao prije zaključenja kupoprodajnog ugovora 1971. godine, a to dalje znači da prednik tuženih kao prodavac na apelanta kao kupca nije mogao prenijeti više prava nego ga je i sam imao. Dalje je navedeno da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem apelant ne može na osnovu Regulacionog plana steći pravo na posjed traženih dijelova parcela jer se urbanističkim aktima ne stiče pravo posjeda, niti ga je prednik tuženih odnosno prodavac ikad uveo u isključivi posjed traženih parcela. Takođe je navedeno da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe prema kojima je apelant po sili zakona postao vlasnik urbanističke parcele koja služi upotrebi njegovih građevinskih objekata po važećem Regulacionom planu jer apelant na osnovu važećeg geodetskog elaborata ne može zahtijevati pravo svojine na način koji je ustanovljen u Regulacionom planu.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu u osporenom dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu preinačio tako što je protivtužbeni zahtjev, prihvatanjem žalbe u tom dijelu odbijen (da se apelantu naloži da tuženim preda u posjed i slobodno raspolaganje dio nepokretnosti bliže označenih u izreci presude), da ukloni ogradu i druge prepreke. U preostalom odbijajućem dijelu (o apelantovom tužbenom zahtjevu) revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio sadržaj utvrđenja prvostepenog suda koje je kao pravilno potvrdio drugostepeni sud, te je, cijeneći drugostepenu odluku kao djelimično pravilnu, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je vlasnik izgrađenog građevinskog zemljišta jer regulacioni plan na kojem je apelant zasnovao taj dio tužbenog zahtjeva nije osnov za sticanje prava svojine, kako je pravilno navedeno u pobijanoj drugostepenoj presudi. S tim u vezi je ponovljeno stanovište iz drugostepene presude kojom je potvrđena pravilnost drugostepene presude u smislu važećih propisa, konkretno člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu, kojima je data mogućnost za pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine, koje se ostvaruje u upravnom postupku. Imajući u vidu da apelant konkretnom tužbom traži utvrđenje prava svojine na zemljištu u granicama predviđenim novim regulacionim planom koji nije sproveden, a koji, između ostalog, obuhvata i dio puta, Vrhovni sud je takođe potvrđujući pravilnost drugostepene presude u tom dijelu naveo da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao ono što mu je na terenu prilikom kupovine pokazano, da se temelj koji je izgradio prednik tuženih na zemljištu (putu) koje apelant tužbenim zahtjevom traži i dalje nalazi na istom mjestu, te da je stoga neosnovan i njegov zahtjev kojim traži vraćanje u posjed spornog dijela puta. To dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuje na pravilan zaključak nižestepenih presuda u kojima je jasno obrazloženo činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen primjenom člana 81 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio da drugostepena presuda u usvajajućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženih nije pravilna. S tim u vezi je istaknuto da je drugostepeni sud izgubio iz vida da je apelant kao nosilac prava korišćenja na izgrađenom građevinskom zemljištu u odnosu na parcelu kojoj pripada sporni dio zemljišta, za koje je platio naknadu 1971. godine i koju drži u posjedu, dužan da trpi izmjene granica građevinske parcele u slučaju promjene urbanističkog plana ili promjene parcelacije, ali uz ograničenje da mu se ostavi onoliko zemljišta koliko je neophodno za normalnu upotrebu postojećeg objekta trajnog karaktera. Imajući u vidu činjenično utvrđenje prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke iz kojeg proizlazi obim neophodne površine zemljišta za normalnu upotrebu apelantovih nepokretnosti, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev tuženih prema kojem bi apelant bio u obavezi tuženim predati u posjed 18 m dijela parcele koju drži u posjedu. S tim u vezi je napomenuto da apelant u posjedu drži sporni dio parcele, te da u konkretnom slučaju nije vođen upravni postupak vezan za sporni dio zemljišta, što u konačnici apelantu daje jače pravo na posjed u smislu odredbe člana 41 ZOSPO u odnosu na tužene, zbog čega je u tom dijelu drugostepena presuda preinačena i protivtužbeni zahtjev odbijen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijena njegova revizija, te presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u iscrpnoj apelaciji u kojoj je hronološki opisao tok postupka pred redovnim sudovima ukazao na sudsku ocjenu dokaza za koju smatra da je pogrešna i nepotpuna, kao i na zaključke koje su izveli redovni sudovi, iznoseći svoje sopstveno viđenje povodom izvedenih dokaza. Smatra da su sudovi napravili „propuste“ u ocjeni dokaza, a stoga i pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je naveo da su u drugostepenom postupku drugačije cijenjeni dokazi i činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, da je na navedeni propust ukazao u reviziji, ali Vrhovni sud u tom kontekstu u pobijanoj presudi nije naveo bilo kakvo obrazloženje. Apelant dalje, u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, smatra da je potpuno pogrešan stav sudova na svim instancama koji su odlučivali o njegovom tužbenom zahtjevu i zaključak prema kojem nije mogao po sili zakona postati vlasnik urbanističke parcele. Ta činjenica, prema apelantovom mišljenju, proizlazi iz odredaba Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine prema kojem je stekao kako pravo svojine pod zgradom tako i onog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, pa ne vidi niti jedan valjan razlog zbog kojeg je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Površina koju je jasno precizirao u svom tužbenom zahtjevu utvrđena je, kako je u apelaciji navedeno, važećim Regulacionim planom i nalazom vještaka, a sudovi su potpuno pogrešno, i pored činjenice da je svojinu na traženoj parceli stekao „ex lege“, njegov zahtjev odbili uz obrazloženje da taj dio zemljišta nije kupio. Smatra da su razlozi presuda u suprotnosti s izvedenim dokazima, a stoga i s primijenjenim materijalnim pravom. Sudovi, naime, nisu primijenili odredbe materijalnog prava koje je trebalo primijeniti. Sve naprijed navedene okolnosti je isticao u žalbi i reviziji (koja je samo djelimično usvojena) i bez stvarnog razmatranja drugostepena presuda je konačnom presudom potvrđena u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu. Predloženo je da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da navodi apelacije nisu osnovani i da su u obrazloženju pobijane presude dati razlozi kojima se sud rukovodio prilikom odlučivanja o reviziji, pri kojima je u cijelosti ostao jer donošenjem pobijane presude nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao. Slijedom navedenog, predloženo je da se apelacija odbije.
14. Okružni sud apelaciju smatra neosnovanom, te je u svemu ostao pri razlozima iz svoje presude.
15. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana, da u postupku nisu prekršena prava na koja je apelant u apelaciji ukazao, te je takođe napomenuto da je predmetna prvostepena presuda bila predmet ispitivanja u žalbenom i revizionom postupku, te da shodno tome nisu učinjene povrede prava navedene u apelaciji.
16. Prvotužena je navela da je apelacija neosnovana i da su osporene presude koje je apelant osporio pravilne i zakonite, te da njima nisu povrijeđena Ustavom zaštićena apelantova prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi su posredstvom punomoćnika u odgovoru istakli da su apelacijom ponovljene žalbene i revizione tvrdnje koje su redovni sudovi cijenili i o njima zauzeli pravilan stav koji apelacija ne dovodi u pitanje. Smatraju da je pobijana presuda donesena na njihovu štetu u kontekstu odbijanja protivtužbenog zahtjeva.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 246.
O reviziji, revizijski sud odlučuje bez rasprave Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
19. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 44.
(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo prešlo je na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.
(4) Rješenje iz stava 2. ovog člana može se osporavati žalbom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
(5) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.
20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 6/80, 36/90 i 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo posjeda stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 81.
Nezavisno od spora zbog smetanja posjeda (član 77) može se tražiti sudska zaštita posjeda po osnovu prava na posjed.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine (u dijelu u kojem je apelantova revizija odbijena), protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio putem punomoćnika 29. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je njegova revizija odbijena, kao i obje nižestepene presude, ukazujući da su navedenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude (u kojem je apelant imao pravnu poziciju tužioca i protivtuženog) odnosio na utvrđenje prava svojine i prava na posjed, dakle na postupak građansko-pravne prirode čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
29. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedostatku obrazloženja (u postupku o reviziji) u vezi s ocjenom dokaza koja je, prema apelantovom mišljenju, proizvoljna.
30. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog u pogledu ocjene dokazne građe, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, a navedeno korespondira i relevantnim odredbama člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27 i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelacije odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prilikom ocjene dokazne građe, zaključaka koji su iz te dokazne građe proizašli, a stoga i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
33. Osnovni sud je povodom apelantove tužbe, kako proizlazi iz pobijane presude, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva (za utvrđenje prava svojine i utvrđenje prava na posjed) i protivtužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koje su predložili i izveli kako apelant tako i tuženi, te je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i iz kojih razloga, kao i koji dokazi nisu prihvaćeni i razloge za takav stav. Drugostepenom presudom je, nasuprot apelacionim navodima o drugačijoj ocjeni dokaza u žalbenom postupku, u cjelini kao pravilna i zakonita potvrđena prvostepena presuda, uz obrazloženje kojim je, između ostalog, odgovoreno i na apelantove žalbene navode, a ne, kako apelant pogrešno smatra, izvršena drugačija ocjena dokaza i stoga izveden drugačiji zaključak. Vrhovni sud je zatim u osporenoj presudi, koja je u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva identična presudama iz drugostepenog i prvostepenog postupka i zasnovana na istim materijalnopravnim propisima – relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i relevantnim odredbama ZOSPO, imajući pri tome u vidu granice ispitivanja drugostepene presude po izjavljenoj reviziji (osim razloga iz revizije po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje) i činjenicu da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, naveo jasne i precizne razloge u pogledu prihvaćenih činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka nižestepenih sudova koji su odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, cijeneći apelantovu reviziju osnovanom samo u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, u pogledu njegovog tužbenog zahtjeva ponovio stavove i pravne zaključke iz drugostepene presude, prihvatajući ih kao svoje, iz kojih suštinski proizlazi da je apelant svoj zahtjev za utvrđenje prava svojine, pored postojanja kupoprodajnog ugovora koji je nesporno zaključio i ovjerio s prednikom tuženih 1971. godine, te proveo u zemljišnim knjigama, zasnovao na važećem Regulacionom planu iz 2005. godine kojim su izmijenjene međne linije u odnosu na period izvršene kupovine. Vrhovni sud je u vezi s tim i neosnovanošću revizionih navoda kojima je ukazano na sticanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima ex lege ponovio da je regulacioni plan akt urbanističke regulative i da ne predstavlja osnov za sticanje prava svojine prema relevantnim odredbama ZOSPO. Takođe je u obrazloženju presude napomenuto da ni prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu kojim je data mogućnost za pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine, apelant svoj zahtjev nije mogao ostvariti u parničnom postupku jer se takvo pravo ostvaruje u upravnom postupku koji u konkretnom slučaju među parničnim strankama nesporno nije proveden.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku, kojom je (u pobijanom dijelu) odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, naveo jasne i argumentovane razloge za svoju odluku. Naime, Vrhovni sud je primjenom relevantnih odredaba ZOSPO, Zakona o građevinskom zemljištu i ZPP kojima su regulisani proceduralni i materijalnopravni aspekti u postupku pred redovnim sudom, u osporenoj presudi dao obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da dato obrazloženje u cijelosti zadovoljava zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava takođe dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, ocjene dokaza i nedostatka obrazloženja u postupku o reviziji, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, primjenom relevantnih odredaba ZOSPO, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o parničnom postupku kojima su regulisani proceduralni i materijalnopravni aspekti u postupku pred redovnim sudom, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i potpuni razlozi u vezi s primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman