Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2079/17 (N. H.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2079/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2079/17, rješavajući apelaciju Nedžada Hasanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Hasanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 148421 14 Gž od 10. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 148421 14 Gž od 10. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) da mu isplati određeni novčani iznos po određenoj polici osiguranja.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant tužbeni zahtjev za isplatu dijela osigurane sume zasnivao na zaključenom ugovoru o osiguranju, polisi osiguranja od nezgode koja je zaključena 23. februara 2012. godine između sindikata Ureda za zajedničke poslove TK kao osiguranika i tuženog kao osiguravatelja. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud (imajući u vidu ugovorene uvjete osiguranja, te odredbu člana 5. stav 3. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja koje su sastavni dio ugovora), suprotno rezonovanju apelantove žalbe, pravilno utvrdio da u vrijeme nastanka nesretnog slučaja 17. februara 2012. godine, nije postojalo osiguravajuće pokriće po navedenoj polisi, s obzirom da je po istoj ugovoreno da obaveza tuženog kao osiguravatelja počinje istekom 24,00 tog sata, dana, kada je plaćena prva premija, osim ako je u polisi ili dopunskim uvjetima drugačije ugovoreno (što nije konkretan slučaj). S obzirom da je prva rata premije osiguranja u konkretnom slučaju plaćena 1. maja 2012. godine. Kantonalni sud je ukazao da je s tim u vezi prvostepeni sud imao u vidu da je u konkretnom slučaju ugovoreno plaćanje premije osiguranja prilikom zaključivanja ugovora, pa da je pravilno, pozivajući se na odredbu člana 913. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je obaveza tuženog u konkretnom slučaju tekla od 2. maja 2012. godine, s obzirom da je premija uplaćena 1. maja 2012. godine, pa se ponovljeni navodi žalbe, da se trebala primijeniti odredba člana 913. stav 2. ZOO, ukazuju neosnovanim, jer nemaju uporišta u ugovoru o osiguranju, kao ni ugovoru o plaćanju premije osiguranja. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud zaključio, da ni činjenica o kontinuiranom osiguranju uposlenika sindikata Ureda za ZP TK, kao i uredno plaćanje po istom, nisu od uticaja na drugačije odlučivanje suda. Kantonalni sud je naglasio da je ranija polisa osiguranja važila do 1. februara 2012. godine, 24,00 sati, pa da u situaciji kada je prethodna polisa imala tačno ugovoreni rok trajanja osiguranja, suprotno ponovljenim navodima žalbe, ne može se raditi o dugoročnom kontinuiranom osiguranju, u smislu povezivanja perioda isteka jedne polise sa početkom perioda slijedeće polise i time početka osiguravajućeg pokrića, kako se to neutemeljeno nastoji predstaviti apelantovim žalbenim prigovorima. Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud kod donošenja pobijane odluke imao u vidu i odredbu člana 8. stav 2. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), kojom je propisano, da je ugovor o osiguranju ništavan, ako je u trenutku njegovog sklapanja već nastao osigurani slučaj, pa kako je u predmetnoj pravnoj stvari upravo apelant kao predstavnik sindikata Ureda za ZP TK Tuzla potpisao polisu osiguranja u momentu kada je osigurani slučaj već nastao, da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je i u tom smislu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a što je regulisano i odredbom člana 898. ZOO. Kantonalni sud je naglasio da ni pozivanje žalbe na pokušaj vansudskog dogovora o isplati naknade povodom predmetnog nesretnog slučaja, nije od uticaja na pravilnost pobijane odluke, jer se u konkretnom slučaju upravo radi o ugovorenom osiguranju, pa to što je tuženi vansudski apelantu ponudio naknadu, a on na istu nije pristao, po ocjeni Kantonalnog suda, ne znači da je time tuženi u predmetnom sudskom postupku priznao osnov tužbenog zahtjeva tj, postojanje osiguranog pokrića. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman