Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1673/15 („NM Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1673/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1673/15, rješavajući apelaciju „NM Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „NM Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 100958 14 Pž od 12. februara 2015. godine u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjaluci koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „NM Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banjaluke, podnio je 21. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 100958 14 Pž od 12. februara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i „Drina osiguranja“ a.d. Milići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 8. i 13. juna 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 570 Ps 100 958 12 Ps od 27. avgusta 2014. godine tužena je obavezana da apelantu plati po osnovu materijalne štete na vozilu iznos od 27.353,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. februara 2007. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 16.717,00 KM. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je apelant u tužbi naveo da je u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 23. februara 2007. godine, na magistralnom putu M5 u mjestu Babin Potok, opština Donji Vakuf, u kojoj su učestvovala dva vozila, od kojih je jedno vozilo apelantovo vlasništvo marke Mercedes, dok je drugo vozilo-teretno vozilo marke Scania s prikolicom vlasništvo preduzeća „Sam Kornere” Banjaluka, koje je osigurano kod tužene od autoodgovornosti, pretrpio štetu u iznosu od 29.700,00 KM. Također je navedeno da se apelant 29. juna 2007. godine obratio tuženoj za isplatu štete, ali da tužena nije odgovorila na njegov zahtjev, niti je isplatila štetu.

7. Dalje je navedeno da na osnovu zapisnika o oštećenju vozila proizlazi da je tužena 28. februara 2007. godine utvrdila oštećenja na vozilu Mercedes kojom prilikom je konstatovala 19 dijelova za zamjenu i četiri dijela za popravku.

8. Prvostepeni sud je naveo da iz svih provedenih dokaza kako materijalnih tako i izjava učesnika saobraćajne nezgode jasno proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda desila na način u mjestu i vremenu kako je to navedeno u zapisniku o uviđaju, te da je tom prilikom na prikolici teretnog kamiona Scania nastala manja šteta, dok je na putničkom vozilu Mercedes nastala znatna šteta, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je riječ o vozilu visoke luksuzne klase koje je u momentu saobraćajne nezgode bilo staro svega osam mjeseci i koje je u tom momentu bilo pod garancijom.

9. Utvrđeno je da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao vozač teretnog vozila. Dalje je utvrđeno da je u ovoj nezgodi oštećeno apelantovo vozilo, da je na osnovu velikog broja izvedenih dokaza kako pismenih tako i neposredno izvedenih, te posebno nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne i mašinske struke, te cjelokupne pismene dokumentacije, utvrđen način nastanka saobraćajne nezgode, vrsta i obim oštećenja apelantovog vozila.

10. Ukazano je na to da je tužena odbila da štetu na vozilu likvidira u vansudskom postupku zbog sumnje u način nastanka saobraćajne nezgode osporavajući i osnov i visinu štete. Stoga je apelantu po osnovu materijalne štete na vozilu dosuđen iznos od 27.353,00 KM, za koji iznos su se saglasali vještaci mašinske struke. Također, prvostepeni sud je apelantu dosudio i zateznu kamatu u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 186. ZOO-a počevši od dana nastanka saobraćajne nezgode kao dana nastanka štete pa do konačne isplate.

11. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Viši privredni sud Presudom broj 57 0 Ps 100958 14 Pž od 12. februara 2015. godine uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o kamatama tako da se tužena obavezuje da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos počevši od 27. avgusta 2014. godine kao dana donošenja odluke pa do isplate, a u preostalom dijelu (koji se odnosi na glavni dug i troškove postupka) žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je odluka prvostepenog suda pravilna, izuzev u dijelu koji se odnosi na period od kada teku zakonske zatezne kamate. U tom kontekstu je navedeno da, iako je odredbom člana 186. ZOO-a propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, u konkretnom slučaju, po mišljenju drugostepenog suda, nema mjesta primjeni ove zakonske odredbe jer apelant nije dokazao kada je materijalna šteta otklonjena. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, kako je visina štete utvrđena tek danom donošenja prvostepene presude (27. avgusta 2014. godine), od tog dana tužena je u obavezi da na utvrđeni iznos isplati i kamatu u smislu odredbe iz člana 277. ZOO-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na zakonsku zateznu kamatu. Smatra da nije ispravan stav Višeg privrednog suda o dosuđivanju zakonske zatezne kamate, te da apelantu navedene kamate pripadaju od 23. februara 2007. godine, odnosno od momenta kada se desio štetni događaj. Ukazuje da je navedeno u skladu s praksom Ustavnog suda u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate za materijalnu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Viši privredni sud je naveo da je tom sudu poznata praksa Ustavnog suda u pogledu dosuđivanja zakonskih zateznih kamata kod materijalne štete. S tim u vezi je ukazano da dospijeće obaveze na naknadu štete i docnja dužnika nije isto i da se obaveza naknade štete prema odredbi člana 186. ZOO-a smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Međutim, u momentu nastanka štete obveznik plaćanja naknade ne zna visinu štete niti je mogao na taj isti dan pasti u docnju, a samo se za docnju u ispunjenju novčane obaveze dosuđuje zakonska zatezna kamata prema odredbi člana

277. ZOO-a. Pored navedenog, istaknuto je da naknada štete ne mora da bude u novcu nego se može raditi o naturalnoj restituciji, a tek u sudskom postupku kada se utvrdi visina štete izražena u novcu, kako traži oštećeni (apelant), visina štete je poznata. Ukazano je da se visina štete utvrđuje sudskom odlukom i docnja dužnika za koju se vezuje i njegova obaveza plaćanja zakonske kamate može biti sankcionisana samo zakonskom kamatom od dana donošenja sudske odluke. Također je ukazano da bi dosuđivanje zakonske zatezne kamate od vremena nastanka štete na iznos štete koji se utvrđuje u vrijeme donošenja sudske odluke oštećeni (apelant) bio dvostruko nagrađen i takva odluka suda značila bi da je oštećeni izvukao korist na račun odgovornog lica jer mu se dosuđuje visina štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a kamata od dana nastanka štetnog događaja. Nadalje je ukazano da je općepoznato da sudski postupci traju dugo te da bi to značilo i dug za period za koji bi tekla zakonska kamata koja bi zbog toga mogla dostići i visinu štete, što bi bilo protivno odštetnom načelu da visina dosuđene štete ne može prelaziti iznos pretrpljene štete.

15. Tuženi je naveo da zbog specifičnosti pravne situacije, nastalih oštećenja i samog štetnog događaja apelant nema osnova da potražuje zateznu kamatu od dana štetnog događaja. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100958 14 Pž od 12. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 21. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje dosuđivanje zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru Višeg privrednog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku prvostepeni sud na dosuđeni iznos materijalne štete apelantu dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana kada se dogodila saobraćajna nezgoda kao dana nastanka štete pa do konačne isplate. Međutim, rješavajući po žalbi tužene, Viši privredni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu zakonske zatezne kamate na način što je apelantu navedenu kamatu dosudio od dana donošenja prvostepene presude. S tim u vezi, drugostepeni sud je ukazao na odredbu člana 186. ZOO-a, koja se, po mišljenju tog suda, ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući da apelant nije dokazao kada je materijalna šteta otklonjena zbog čega je visina štete utvrđena tek danom donošenja prvostepene presude.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na svoju vlastitu praksu prema kojoj se zatezna kamata kod materijalne štete dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana presuđenja. To pitanje Ustavni sud je raspravljao u nizu svojih odluka u kojima je zauzeo jedinstveni stav o tome da se radi o proizvoljnosti u odlučivanju redovnih sudova kada su zakonsku zateznu kamatu kod materijalne štete dosuđivali od dana presuđenja, a ne od dana nastanka štete (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, AP 2564/11 od 25. juna 2014. godine, st. 25. i 26, AP 624/10 od 13. marta 2013. godine, stav 35, AP 1177/07 od 14. oktobra 2009. godine, stav 35. i AP 2770/11 od 10. juna 2014. godine, st. 30. i 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud je u navedenim odlukama, rješavajući pitanje koje se odnosilo na početak toka zatezne kamate kod naknade materijalne štete, zaključio da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a kada su utvrdili da apelantima u tim predmetima pripada zatezna kamata od dana presuđivanja. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu odredbe čl. 186. i 277. ZOO-a kojima, iako eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje kod materijalne štete, ipak, uzimajući u obzir navedene odredbe, proizlazi da bi zateznu kamatu trebalo dosuditi od dana nastanka štete. Pri tome je Ustavni sud u Odluci AP 1177/07 naglasio da je vrijeme nastanka štete faktičko pitanje koje redovni sud treba da utvrdi u svakom konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1177/07, već citirana, stav 35).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant tražio da mu se zakonska zatezna kamata dosudi od nastanka štete za koju je u tužbi tvrdio da je nastala u momentu kada se desio štetni događaj. Stoga je u toku cijelog predmetnog postupka apelant dokazivao da mu je šteta nastala u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode, a što je nesporno provedenim dokazima i utvrđeno. Navedeno, uostalom, po mišljenju Ustavnog sud, upravo proizilazi iz zapisnika tužene o oštećenju vozila od 28. februara 2007. godine, koji je kao dokaz proveden pred prvostepenim sudom, u kojem je i sama tužena utvrdila oštećenja na apelantovom vozilu, te je konstatovala da je potrebno zamijeniti 19 dijelova i popraviti četiri dijela. Zbog toga je prvostepeni sud, kada je odlučivao o zakonskim zateznim kamatama, imajući u vidu odredbe čl. 186. i 277. ZOO-a, zatezne kamate apelantu dosudio od dana nastanka saobraćajne nezgode kao dana nastanka štete, a što je u suštini apelant i dokazao u predmetnom postupku. Navedena odluka prvostepenog suda korespondira s citiranom praksom Ustavnog suda, kao i s relevantnim činjenicama utvrđenim u predmetnom postupku.

30. Suprotno navedenom, proizlazi da je proizvoljna odluka drugostepenog suda kada zakonsku zateznu kamatu za materijalnu štetu dosuđuje apelantu od momenta presuđenja smatrajući da apelant u predmetnom postupku nije dokazao kada je otklonio materijalnu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku zakonsku zateznu kamatu nije tražio od momenta otklanjanja štete, kao što je to bilo u predmetu AP 1433/06, zbog čega je trebalo postupiti po apelantovom zahtjevu i od tada dosuditi zatezne kamate, već od dana štetnog događaja kao dana nastanka štete. Imajući u vidu navedeno, apelant u predmetnom postupku nije dokazivao moment otklanjanja predmetne štete, kao što to pogrešno zaključuje drugostepeni sud, već činjenicu da je ona nastala na dan štetnog događaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da se konkretizovanje visine materijalne štete na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ne može dovoditi u vezu sa danom njenog nastanka. Stoga, imajući u vidu navedeno, proizlazi da je proizvoljan stav drugostepenog suda kada odlučuje da zakonsku zateznu kamatu kod materijalne štete u konkretnom slučaju dosudi od momenta presuđenja. Navedeno iz razloga što takav stav drugostepenog suda ne korespondira s praksom Ustavnog suda, pri kojoj ovaj sud ostaje i u ovom predmetu, kao ni s relevantnim činjenicama utvrđenim u predmetnom postupku.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu početka toka zatezne kamate.

Pravo na imovinu

32. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1673/15 („NM Komerc“ d.o.o. Mrkonjić Grad) | Sudska praksa | Aktio