Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/17 (Lj. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ostavina
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2142/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2142/17, rješavajući apelaciju Lj. T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lj. T.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 021641 15 Rev od 6. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dušan Ristić, advokat iz Gradiške, podnijela je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 021641 15 Rev od 6. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene odluke, te je utvrđeno da je apelantica po osnovu sticanja u braku sa pokojnim J. T. stekla pravo suvlasništva sa 1/3 dijela (u nižestepenim odlukama je utvrđeno ½ djela) na određenim nekretninama (bliže opisanim u izreci osporene odluke), pa da te nekretnine ne predstavljaju ostavinsku masu iza pokojnog J. T. što su tužene (Z. L., N. V., G. D. i D. L.) dužne priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu te presude upiše u odgovarajućim evidencijama kao suvlasnik na navedenim nekretninama, kao i pravo suvlasništva sa 1/3 dijela na određenim pokretnim stvarima (bliže opisanim u izreci osporene odluke, dok je u nižestepenim odlukama utvrđeno ½ djela na nekim pokretnim stvarima, bliže opisanim u izreci prvostepene odluke).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je na nekretninama i pokretnim stvarima bliže označenim u izreci prvostepene presude stekla pravo suvlasništva sa 1/2 dijela po osnovu sticanja u braku sa sada pokojnim J. T., te da se utvrdi da te stvari ne predstavljaju ostavinsku masu iza njenog pokojnog supruga. Vrhovni sud je dalje naveo da u smislu odredbi člana 273. stav 1. i 2. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u njenom sticanju očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. Vrhovni sud je istakao da u tom slučaju sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Vrhovni sud je konstatovao da među strankama nije sporno, a da to proizlazi i iz izjava saslušanih svjedoka da je apelantica u braku sa pokojnim J. T. bila 27 godina (od 1983. do 2010. godine), da nisu imali zajedničke djece, da su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa njegovom majkom V. T. (majkom J. T., drugotužene, trećetužene i četvrtotužene, a bakom prvotužene) do njene smrti (2000. godine), da su tokom trajanja te zajednice obrađivali oko 63 duluma zemlje, uzgajali i prodavali povrće, i na taj način sticali prihode, kao i uzgojom i prodajom stoke, kao i da su tokom trajanja bračne zajednice izgrađeni određeni pomoćni objekti, te kupljena određene vozila i poljoprivredne mašine. Vrhovni sud je naveo da su sporne nekretnine (koje su predmet tužbenog zahtjeva, a bile su i predmet ugovora o poklonu zaključenog između V. T. i J. T.) upisane kao posjed J. T. sa 1/1 dijela, a da su prije toga su bili upisane kao posjed V. T. sa istim dijelom. Vrhovni sud je ocijenio da imajući u vidu sve okolnosti iz člana 273. PZ koje utiču na visinu udjela bračnog supružnika u zajednički stečenoj imovini, te cijeneći da su apelantica i njen suprug J. T. živjeli u porodičnoj zajednici sa V. T., da je ta zajednica trajala duži vremenski period, da su prije zasnivanja bračne zajednice bili izgrađeni određeni objekti i da njihova vrijednost prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke iznosila ukupno 75.903,00 KM (oko jedne trećine ukupne vrijednosti svih objekata koji su postojali u momentu prestanka bračne zajednice), i pored činjenice da je predmetni poklon učinjen u korist oba supružnika i da je apelantica unijela u bračnu zajednicu i svoju posebnu imovinu, po ocjeni Vrhovnog suda doprinos apelantice u sticanju zajedničke imovine koja je predmet konkretnog spora, nekretnine i pokretne stvari, iznosi 1/3 dijela. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da proizlazi da su nižestepene presude u tom dijelu zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz člana 272. stav 1. i 273. Zakona o obligacionim odnosima, radi čega je iste valjalo preinačiti djelimičnim usvajanjem revizije tuženih.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica ne obrazlaže, nego samo navodi da je Vrhovni sud osporenom odlukom povrijedio odredbe PZ-a i pravo na pravično suđenje na štetu apelantice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman