Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1403/17 (A. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1403/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1403/17, rješavajući apelaciju Adnana Kavgića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Kavgić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Rs 152364 15 Rsž od 10. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Kavgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Rs 152364 15 Rsž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda je djelimično preinačena u dosuđujućem dijelu stava prvog izreke, te se dosuđena naknada apelantu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, sa iznosa od 285,00 KM povećava na iznos od 1.200,00 KM, kao i troškovi parničnog postupka, sa iznosa od 2.650,40 KM povećavaju na iznos od 2.704,13 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da tokom postupka nije bilo sporno da je između tuženog (Global Ispat Koksna Industrija doo Lukavac), kao ugovarača i “Sarajevo osiguranja” dd Sarajevo, kao osiguranika, zaključen ugovor o kolektivnom osiguranju zaposlenika od posljedica nesretnog slučaja, te da je navedeno osiguravajuće društvo, povodom predmetnog štetnog događaja zbog utvrđene invalidnosti, isplatilo apelantu premiju osiguranja u iznosu od 1.465,00 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da činjenica isplate premije osiguranja nije bila osnov za umanjenje utvrđenog iznosa nematerijalne štete za duševne bolove radi umanjenja životne aktivnosti od 1.750,00 KM, matematičkim oduzimanjem isplaćenog iznosa od 1.465,00 KM, a ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radilo o kolektivnom osiguranju zaposlenika od nesretnog slučaja, a ne o osiguranju od odgovornosti tuženog. Kantonalni sud je naveo da ovaj sud smatra da prilikom odmjeravanja visine novčane naknade, treba cijeniti isplaćeni iznos na ime kolektivnog osiguranja zbog utvrđene invalidnosti u iznosu od 1.465,00 KM kao činjenicu kojom je djelimično reparirana nematerijalna šteta apelanta za njegove duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, tako da bi pravična novčana naknada za ovaj vid štete, po mišljenju ovog suda, bio iznos od 1.200,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelantu umanjena životna aktivnost u procentu od 3,5%, te da se zbog toga, po mišljenju vještaka, u budućem životu neće moći normalno kretati, a što mu je neophodano za obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti. Kantonalni sud je naveo da s obzirom da je prvostepena presuda dijelimično preinačena, to je u smislu odredbe člana 386. stav 2. ZPP bilo od uticaja i na odluku suda o troškovima parničnog postupka, tako da je ovaj sud, na osnovu odredbe člana 397. stav 2. ZPP, preinačio i odluku o troškovima prvostepenog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je cijeneći da uspjeh apelanta u postupku iznosi 78,70 %, proizlazi da pripadajući troškovi postupka apelanta sada iznose 2.704,13 KM.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da se redovni sudovi nisu pridržavali Orijentacionog kriterijuma Vrhovnog suda FBiH, da se za umanjenje životne aktivnosti od 3% isplaćuje naknada u iznosu od 1.750,00 KM, te da su sudovi dosudili ovu naknadu uspjeh u sporu bi bio veći tako da bi i sami troškovi bili u većem iznosu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman