Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-896/15 (V. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-896/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 896/15, rješavajući apelaciju Veljka Marića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Veljka Marića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030905 14 Rev od 22. januara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Veljku Mariću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Veljku Mariću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Veljka Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030905 14 Rev od 22. januara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030905 14 Gž 3 od 30.

aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Veljko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 25. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030905 14 Rev od 22. januara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030905 14 Gž 3 od 30. aprila 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2004. godine. Apelant je istovremeno istakao zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporene presude Osnovnog suda do okončanja postupka po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odbio zahtjev (vidi Odluku o privremenoj mjeri broj AP 896/15 od 17. juna 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te tuženih Mahe Džigumovića, Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Banjoj Luci, i Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 14. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, prvotuženi, kojeg zastupa advokat Vanja V. Lakić iz Banje Luke, i drugotužena su dostavili odgovore ma apelaciju u periodu od 21. do 28. juna 2017. godine, a Osnovni sud i trećetuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelant je 26. maja 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotuženog i drugotužene RS radi utvrđenja.

7. Iz činjenica predmeta proizilazi da je Osnovni sud u navedenom predmetu donio privremenu mjeru 11. juna 2003. godine.

8. Apelant je 7. oktobra 2008. godine precizirao tužbeni zahtjev.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 0 0309 05 P od 30. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravo svojine na stambenom objektu - porodičnoj kući u Banjoj Luci, u Kajmakčalanskoj ulici broj 29 (u daljnjem tekstu: predmetni objekat). Privremena mjera suda izdata 11. juna 2003. godine je ukinuta. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 0 030905 09 Gž od 30. novembra 2009. godine apelantova žalba je uvažena, pa je predmetna presuda Osnovnog suda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. Postupajući u ponovnom postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženih, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 030905 11 P 2 od 14. septembra 2012. godine kojom je udovoljio apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu - utvrdio je da je apelant građenjem stekao pravo svojine na predmetnom objektu i prvotuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Apelant je presudom obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Međutim, i navedena presuda Osnovnog suda je, nakon žalbe parničnih stranaka (apelanta i prvotuženog), ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 030905 12 Gž 2 od 17. maja 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Osporene presude

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženih radi utvrđenja i predaje u posjed, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na stambenom objektu – porodičnoj kući čvrste gradnje, dimenzija 6,80 x 8,35m, izgrađenoj u Banjoj Luci, u Kajmakčalanskoj ulici broj 29, na dijelovima parcela preciznije označenih u izreci presude prema skici vještaka Bose Stanić od 4. oktobra 2005. godine, koja čini sastavni dio presude, koju u prizemlju čine garaža, dvije sobe i jedna soba sa nišom, hodnik i trijem površine kao u izreci presude, i stan u potkrovlju sačinjen prema tlocrtu vještaka Jadranke Ivetić od 7. maja 2012. godine, što su tuženi dužni da priznaju, a prvotuženi da preda apelantu u posjed stan u prizemlju predmetne kuće i da se uzdrže od ometanja apelanta u njegovom mirnom korišćenju predmetne kuće, te da se tuženi obavežu da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da, shodno čl. 386 i 396 ZPP, prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.772,50 KM, a drugotuženoj u iznosu od 21.925,00 KM, pri tome imajući u vidu uspjeh prvotuženog i drugotužene u ovoj parnici, jer je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je apelant na adresi Kajmakčalanska broj 20 u toku 1997. godine počeo praviti predmetnu kuću u koju se uselio 1998. godine, da kada je navedenu kuću počeo praviti, na predmetnoj parceli nisu postojali nikakvi objekti, već su bili temelji značajno oštećeni, koje je morao popraviti i ponovo izliti ploču. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant predmetnu kuću izgradio bez ikakve dozvole, urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, na temeljima stana u kome je prije rata živio prvotuženi u montažnom objektu stanu (dupleksu barake, u daljnjem tekstu: predmetni stan), površine 46 m2, u Ulici Goce Delčeva broj 24 (sada Kajmakčalanska ulica broj 20A), na kome je prvotuženi bio nosilac stanarskog prava, u svojini Kombinata „Mladen Stojanović“ iz Banje Luke, koji je napustio tokom 1992. godine zbog ratnih dejstava. Apelant je predmetnu kuću sagradio na zemljištu koje ima karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kome je pravo korišćenja radi gradnje upisano u korist Stambenog preduzeća Banja Luka, dok je pravo raspolaganja upisano u korist društvene svojine. Pored navedenog, utvrđeno je da je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: OMI Banja Luka) broj 05-050-02-02- 2292/99 od 14. avgusta 2002. godine prvotuženom priznato pravo na povrat u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, te da je radi izvršenja navedenog rješenja, prvotuženi 10. aprila 2009. godine uveden u prizemlje apelantove predmetne kuće, gdje i živi sa svojom porodicom.

13. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno, a što proizilazi iz činjeničnog opisa tužbe, kao i apelantovog iskaza, da je predmetni stambeni objekat koji je predmet tužbenog zahtjeva apelant izgradio na predmetnim parcelama bez bilo kakve dozvole, tj. da je na osnovu usmenog prijedloga Centra za socijalni rad dobio usmenu saglasnost opštine, a da nema pismene saglasnosti. Dalje je utvrđeno da je apelant predmetni stambeni objekat gradio u periodu od 1997. do 1998. godine, a na temelju uvida u zemljišnoknjižni izvod i na osnovu nalaza vještaka geodetske struke je utvrđeno da je navedeni objekat apelant izgradio na parcelama koje su ranije bile društvena, a sada državna svojina sa dijelom 1/1, dok je u teretnom listu upisano pravo korišćenja navedenog zemljišta u korist drugotužene. Navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu i da su predmetne nekretnine građene u periodu od 1997. do 1998. godine, te da se, s obzirom na to, na njih primjenjuje Zakon o građevinskom zemljištu SRBiH („Službeni list SRBiH“ broj 34/86), koji je u vrijeme građenja predmetnog stambenog objekta bio na snazi. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je članom 17 navedenog zakona propisano da skupština opštine može neizgrađeno građevinsko zemljište, tj. zemljište kao u konkretnom slučaju na kojem su izgrađene predmetne nekretnine, dodijeliti fizičkim i pravnim licima na korišćenje radi izgradnje, između ostalog, trajnih građevina, dok je članom 18 propisano da takvo pravo korišćenja zemljišta ovlašćuje njegovog nosioca da izgradi građevinu prema uslovima određenim u odobrenju za građenje, u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju. Istaknuto je da je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno da apelantu Skupština opštine nije dodijelila pravo korišćenja radi izgradnje trajnih građevina, te apelant i nije ima pravni osnov za građenje navedenog objekta. Osnovni sud je, takođe, napomenuo da je članom 65 navedenog zakona propisano da zgrada, čija je izgradnja započeta poslije stupanja na snagu ovog zakona na gradskom građevinskom zemljištu bez prava korišćenja zemljišta radi građenja, prelazi u društvenu svojinu bez naknade. Nadalje je istaknuto da je članom 12 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini samo imalac prava korišćenja radi građenja stiče pravo svojine na zgradi i trajno pravo korišćenja na zemljištu, pa da je, shodno navedenom, građevinski objekat koji je izgrađen bez pravnog osnova na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini priraštaj zemljišta kojim raspolaže Skupština opštine. Osnovni sud je naveo da se odredbe ZOSPO koje propisuju sticanje prava svojine građenjem na tuđem zemljištu odnose na situaciju kada se gradi na zemljištu u svojini građana, a ne na zemljištu koje je u društvenoj, sada državnoj svojini kao u konkretnoj pravnoj stvari. Dakle, imajući u vidu navedeno, tj. da je apelant graditelj bespravno izgrađenog objekta na zemljištu u društvenoj svojini, Osnovni sud je istakao da apelant ne može steći pravo svojine na takvom objektu, jer mu zemljište, u smislu odredaba Zakona o građevinskom zemljište, nije na zakonit način dodijeljeno na korišćenje. Osnovni sud je dalje odbio prigovor drugotužene i trećetuženog da nisu pasivno legitimisani s obzirom na to da su oni upisani kao titulari određenog prava na tom zemljištu. U pogledu troškova postupka, Osnovni sud je postupio primjenom odredbe čl. 386 i 396 ZPP i troškove postupka prvotuženom i drugotuženoj dosudio u iznosima kao u obrazloženju presude, ocjenjujući da je tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti odbijen kao neosnovan, odnosno prema uspjesima u predmetnoj parnici prvotuženog i drugotužene.

14. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 030905 14 Gž 3 od 30. aprila 2014. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 900,00 KM, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.050,00 KM.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te pravni stav prvostepenog suda utemeljen na članu 12 ZOSPO prema kojem građenjem na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini samo imalac prava korišćenja radi građenja stiče pravo svojine na zgradi i trajno pravo korišćenja na zemljištu, a da apelant ne može steći pravo svojine na predmetnom objektu zbog toga što mu zemljište nije dodijeljeno na korišćenje na zakonom propisan način, zbog čega je prvostepeni sud primjenom čl. 17 i 18 Zakona o građevinskom zemljištu SRBiH i člana 12 ZOSPO odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda, da apelant građenjem nije stekao pravo svojine na predmetnoj kući, a time ni trajno pravo korišćenja na zemljištu ispod navedenog objekta, kao i onome oko nje, jer je navedenu kuću apelant sagradio na zemljištu u društvenoj svojini, i da bez utvrđenog prava korišćenja radi gradnje nije mogao steći trajno pravo svojine i korišćenja, jer je apelant predmetnu kuću izgradio bez prethodnog odobrenja opštine koja raspolaže zemljištem na kojem je izgrađena navedena kuća. Okružni sud je odbio apelantove žalbene navode da je građenjem stvorio novu stvar, te da je, saglasno odredbama ZOSPO, stekao pravo svojine građenjem zbog toga što je apelant, saglasno odredbama navedenog zakona, po ocjeni Okružnog suda, pravo svojine građenjem mogao steći samo u situaciji kada se objekat gradi na zemljištu u svojini građana. Stoga, Okružni sud je primjenom čl. 226 i 235 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Pošto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, Okružni sud je odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi člana 386 stav 1 ZPP u vezi sa članom 396 st. 1 i 2 i članom 387 ZPP zbog toga što su tuženim troškovi postupka dosuđeni prema uspjehu u parnici, koji su bili potrebni za vođenje parnice, a troškovi zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05). Osim toga, imajući u vidu da apelant nije uspio sa žalbom, Okružni sud je, na osnovu člana 397 stav 1 ZPP a u vezi sa članom 386 stav 1 navedenog zakona, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe. Takođe, s obzirom na to da, u smislu člana 214 stav 1 ZPP, prvotuženi nije bio obavezan da podnese odgovor na žalbu, zbog čega je zahtjev prvotuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu odbio kao neosnovan.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 030905 14 Rev od 22. januara 2015. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 30. aprila 2014. godine.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova, ukazujući da je tokom postupka nesporno dokazano da je apelant predmetnu kuću sagradio na zemljištu koje ima karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta na kome je pravo korišćenja radi gradnje upisano u korist Stambenog preduzeća Banja Luka, a pravo raspolaganja je upisano u korist društvene svojine. Dalje je navedeno da je apelant revizijom ukazao da je prvotuženi u postupku izvršenja rješenja OMI Banja Luka od 14. avgusta 2002. godine, kojim mu je priznato pravo na povrat stana - barake na kojem je bio prijeratni nosilac stanarskog prava, uveden u posjed apelantove kuće, konkretno u prizemlje predmetne kuće, iako njegov stan faktički ne postoji. Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi revizioni navodi neosnovani, jer iz sprovedenih dokaza proizilazi da se radi o objektu koji je apelant bespravno izgradio, koji je sagrađen na zemljištu u društvenoj svojini, koje ima karakter građevinskog zemljišta. Međutim, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je u vrijeme nastanka spora (vrijeme građenja) bio na snazi ZGZ i da se revizijom pravilno ukazuje da je osnovni tekst ZGZ od momenta stupanja na snagu (1986. godine) do momenta gradnje objekta (1997/1998. godine) pretrpio više izmjena i dopuna koje su objavljene u „Službenom listu SRBiH“ br. 1/90 i 29/90, te u „Službenom glasniku RS“ br. 29/94, 23/998 i 5/99). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17 stav 1 ZGZ utvrđeno pravo skupštine opštine da dodjeljuje neizgrađeno građevinsko zemljište fizičkim i pravnim licima na korišćenje radi izgradnje trajnih građevina, ili u zakup radi izgradnje privremenih građevina, dok je, saglasno odredbi člana 18 stav 1 citiranog zakona, propisao da pravo korišćenja zemljišta radi građenja ovlašćuje njegovog nosioca da na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevinu prema uslovima određenim u odobrenju za građenje u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju-prečišćeni tekst („Službei list SRBiH“ br. 9/87, 23/88 i 24/89).

18. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude (str. 10, pasus 1) interpretirao odredbu člana 65 ZGZ, u smislu da zgrada čija je izgradnja započeta poslije stupanja na snagu ovog zakona na gradskom građevinskom zemljištu, bez prava korišćenja zemljišta radi građenja, prelazi u društvenu svojinu bez naknade. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da apelant revizijom pravilno ukazuje da je ova odredba pogrešno interpretirana zbog toga što je član 65 ZGZ brisan Zakonom o izmjenama i dopunama ZGZ („Sužbeni list SRBiH“ broj 1/90). Navedeno je da je istim zakonom izmijenjena i odredba člana 66, tako da ona nakon tih izmjena glasi: „Na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju skupština opštine će utvrditi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknada za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta.“ Takođe je navedeno da je slično propisivala i odredba člana 47 stav 1 ranije važećeg ZGZ („Službeni glasnik RS“ broj 112/06), odnosno odredba čl. 151 do 153 sada važećeg Zakona o prostornom uređenju („Službeni glasnik RS“ broj 40/13). Međutim, Vrhovni sud je istakao da su odredba člana 66 ZGZ, kao i odredbe navedenih zakona od značaja samo za vođenje upravnog postupka u vezi sa mogućom realizacijom bespravno sagrađenog objekta, ali ne mogu predstavljati zakonski osnov za utvrđivaje sticanja prava svojine na sagrađenom objektu.

19. Vrhovni sud je dalje ukazao da je za rješenje konkretnog spora mjerodavna odredba člana 24 stav 1 ZOSPO, koji se primjenjivao za vrijeme gradnje, kojom je propisano da „lice koje može imati pravo svojine izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo, niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio“. Iz navedene odredbe, prema ocjeni Vrhovnog suda, proizilazi da se građenjem ne može steći pravo svojine na objektu ako je (kao u konkretnom slučaju) izgrađen na zemljištu u društvenoj svojini, već samo ako je građenje izvršeno na zemljištu na kome drugo lice ima pravo svojine. Dakle, samo pod uslovima da je graditelj imao pravo korišćenja gradskog građevinskog zemljišta radi gradnje i ako je pribavio potrebna odobrenja za gradnju, stiče pravo svojine na objektu sagrađenom na društvenom zemljištu, odnosno pravo korišćenja na zemljištu koje se nalazi ispod objekta i zemljištu koje mu je planom parcelizacije određeno za redovnu upotrebu. Iz navedenog slijedi da je apelant bio nesavjesni graditelj, jer je znao da gradi na zemljištu koje nije njegovo i koje mu nije dodijeljeno na korišćenje radi gradnje, zbog čega nije ni mogao pribaviti urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, a što je uslov da bi se uopšte moglo pristupiti gradnji građevinskog objekta. Stoga, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u veoma opširnoj apelaciji opisao hronologiju postupanja redovnih sudova, te dao svoje tumačenje odredaba Zakona o građevinskom zemljištu i ZOSPO, ističući da se radi o tužbi iz člana 37 ZOSPO prema kojoj vlasnik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari, te je istakao da ne traži svojinu, niti bilo kakvo pravo na građevinskom zemljištu. Smatra da je, u smislu ZOSPO, građenjem stvorio novu stvar bez odobrenja za građenje i time je postao vlasnik kuće, pa ima pravo na zaštitu svoje imovine. Svoje navode o povredi ustavnih prava apelant je sumirao na način da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su sudovi odstupili od ustaljene sudske prakse i povrijedili njegovo pravo na pristup sudu, te „jer su utvrdili da nema pravo na zaštitu svoje imovine u sudskom postupku“. Apelant, takođe, smatra da je lišen svoje imovine bez pravnog i zakonskog osnova, te da mu je uskraćeno pravo na sudsku zaštitu stavom revizionog, kao i nižestepenih sudova da „kuća izrađena bez odobrenja za građenje na gradskom građevinskom zemljištu ne uživa sudsku zaštitu“. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer drugostepeni sud nije odlučio o bitnim navodima žalbe, da je član 65 ZGZ brisan još 1990. godine, da predmet spora nije utvrđivanje prava na gradskom građevinskom zemljištu, već utvrđivanje prava svojine na apelantovoj kući i predaja u posjed prizemlja kuće apelantu. Dalje, smatra da sud nije obrazložio zašto je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, drugotuženu, kao i činjenicu da nije odlučio o troškovima postupka. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na suđenje u razumom roku, jer je postupak trajao 13 godina bez posebnih opravdanih razloga.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o reviziji tužioca, te da u svemu ostaje kod obrazloženja datog u navedenoj odluci, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.

22. Okružni sud smatra apelantove navode neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Drugotužena smatra da su stavovi sudova utemeljeni na pozitivnopravnim propisima, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.

24. Prvotuženi smatra da su odluke suda na koje se apelant poziva pravilne i zakonite i da tim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Skupština opštine može neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište dodjeljivati fizičkim i pravnim licima na korištenje radi izgradnje trajnih građevina (u daljnjem tekstu: pravo korištenja zemljišta radi građenja) ili zakup radi izgradnje privremenih građevina.

Član 18.

Pravo korištenja zemljišta radi građenja ovlašćuje njegovog nosioca da na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevinu prema uslovima određenim u odobrenju za građenje, u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju („Službeni list SR BiH“, broj 13/74, 21/81 i 34/86).

Član 65.

Zgrada čija je izgradnja započela prije stupanja na snagu ovog zakona na gradskom građevinskom zemljištu bez prava korištenja zemljišta radi građenja prelazi u društvenu svojinu bez naknade.

Graditelj završene stambene zgrade iz prethodog stava koji nema stan ili nema odgovarajući stan, nadležni organ skupštine opštine dodijelit će na korištenje stan u toj zgradi ako je odgovarajućim planom predviđeno da zgrada može ostati na tom zemljištu.

26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantom dijelu glasi:

Član 65. briše se Član 66.

Na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, skupština opštine će utvrditi trajno pravo korišćenja zemljišta u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta.

27. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47 stav 1.

(1) Ako je do dana stupanja na snagu ovog zakona na građevinskom zemljištu u državnoj svojini izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, odnosno bez odobrenja za građenje, za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje prema odredbama Zakona o uređenju prostora, skupština jedinice lokalne samouprave utvrdiće pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog nasljednika, uz obavezu plaćanja naknade za prodato zemljište po tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta, troškova uređenja građevinskog zemljišta i naknade za prirodne pogodnosti tog zemljišta (renta).

28. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 6/80, 36/90 i 38/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24. stav 1.

Lice koje može izgraditi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 396. stav 1.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 030905 14 Rev od 22. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 5. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

35. Apelant smatra da su sudovi osporenim presudama proizvoljno primijenili materijalno pravo - odredbe Zakona o ZGZ a u vezi sa odredbama ZOSPO, jer je njegov zahtjev za sticanje prava svojine građenjem odbijen kao neosnovan. Takođe, apelant ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka.

36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

U odnosu na osporene odluke

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama na osnovu izvedenih dokaza i primjenom relevantnih odredaba zakona odbijen apelantov tužbeni zahtjev na sve tri sudske instance da je građenjem stekao pravo svojine na predmetnoj kući i zahtjev za predaju u posjed prizemlja predmetnog stambenog objekta apelanta koje koristi prvotuženi. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke utemeljili na odredbama čl. 17 i 18 ZGZ u vezi sa članom 24 stav 1 ZOSPO, te su u obrazloženju osporenih odluka jasno i argumentovano obrazložili zašto smatraju da je tužbeni zahtjev neosnovan. Data obrazloženja se, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim, naročito imajući u vidu da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je apelant bio nesavjesni graditelj, jer je znao da je predmetni stambeni objekat izgradio na zemljištu koje ima karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kome je pravo korišćenja radi gradnje upisano u korist Stambenog preduzeća Banja Luka, dok je pravo raspolaganja upisano u korist društvene svojine, koje mu nije dodijeljeno radi gradnje tog objekta, dakle, zato što nije bio ni privremeni, ni trajni korisnik tog zemljišta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da apelant nije imao potrebno odobrenje (urbanističku i građevinsku dozvolu) za gradnju, pa kao bespravni graditelj apelant nije mogao steći pravo svojine na predmetnom objektu mimo procedure koja proizilazi iz relevantnih odredaba ZGZ a kojim je propisano da opština raspolaže gradskim građevinskim zemljištem. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant navedeni stambeni objekat izgradio na temeljima stana u kome je prije rata živio prvotuženi na kojem je bio nosilac stanarskog prava i koji je napustio tokom 1992. godine zbog ratnih dejstava, te kome je rješenjem Odsjeka Banja Luka od 14. avgusta 2002. godine priznato pravo na povrat u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, na temelju kog rješenja je prvotuženi 10. aprila 2009. godine uveden u prizemlje apelantove predmetne kuće. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u svojim odlukama dali veoma jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe, zbog čega se pokazuje neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbu člana 37 ZOSPO, budući da je nesporno da apelant nije dokazao da na predmetnom stambenom objektu ima pravo svojine, zbog čega je, zapravo, i odbijen njegov tužbeni zahtjev. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode u vezi sa (brisanim) članom 65 ZGZ, te dao razloge zašto apelantovi navodi izneseni u tom pravcu, iako su tačni, ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Takođe, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u vezi sa odlukom o troškovima postupka budući da je ona utemeljena na relevantnim odredbama ZPP, te da je nesporno da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, pa Ustavni sud ni u tom segmentu ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP.

41. U odnosu na apelantove navode da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu, ističući pri tome „da su sudovi utvrdili da nema pravo na zaštitu svoje imovine“, Ustavni sud ukazuje na svoje stanovište: „Sama činjenica da je apelant izdejstvovao da nižestepeni sudovi donesu osporene odluke nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Ovo zato što su nižestepeni sudovi o apelantovom tužbenom zahtjevu raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Jer, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj“ (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica apelantovog predmeta evidentno da je u konkretnom slučaju pred redovnim sudovima raspravljano i odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu da je građenjem stekao pravo svojine na predmetnom stambenom objektu, da je postupak meritorno okončan presudom Vrhovnog suda kojom je apelantova revizija izjavljena protiv presude drugostepenog suda odbijena. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pristup sudu.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

43. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant 26. maja 2003. godine podnio tužbu kojom je pokrenuo predmetni parnični postupak, koji je meritorno okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 22. januara 2015. godine, tako da ukupan relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste 11 godina, sedam mjeseci i 26 dana, te da je dužina tog postupka a priori van razumnog roka, te da bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu.

44. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, te obim dokaznog postupka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

45. U predmetnom periodu redovni sudovi su na tri instance donijeli pet presuda i dva rješenja. Konkretno, prvostepeni sud je donio tri presude od kojih su dvije presude dva puta ukidane rješenjima Okružnog suda, a drugostepena presuda (od 30. aprila 2014. godine) je potvrđena konačnom presudom Vrhovnog suda od 22. januara 2015. godine. Iz spisa predmeta proizilazi da je postupak po apelantovoj tužbi pred prvostepenim sudom ukupno trajao duže od devet godina u kom periodu su donesene tri presude, a da su Okružni i Vrhovni sud o izjavljenim pravnim lijekovima odlučili u relativno kratkom roku od skoro dvije godine u kom periodu su donesene dvije presude i dva rješenja. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju postupka. Dakle, Ustavni sud zapaža da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud, dok je postupak pred drugostepenim i revizionim sudom okončan u relativno kratkom vremenskom periodu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu u vezi sa utvrđivanjem prava svojine apelanta, koji je relativno složene prirode, ali koji po zakonskoj odrednici nije hitan.

46. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje postupka, vraćanje na ponovni postupak često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva trajao ukupno 11 godina, sedam mjeseci i 26 dana, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može u cijelosti pripisati prvostepenom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.

47. S obzirom na navedeno i standarde koje je Ustavni sud ocijenio prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, posebno ocjenjujući postupak pred prvostepenim sudom za šta taj redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

48. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , st. 24 do 33). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

49. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Zbog istih razloga, i ova odluka se, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

52. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima (…).

54. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da iz apelantovih navoda proizilazi da apelant povredu tog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, jer smatra da drugostepeni sud nije odlučio o njegovim navodima „da je član 65 ZGZ brisan još 1990. godine“ i da mu je, stoga, uskraćeno pravo na sudsku zaštitu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, te revizije protiv drugostepene presude o kojima su odlučivali Okružni sud (žalba) i Vrhovni sud (revizija), koji su razmotrili navode iz apelantove žalbe i revizije, te dali razloge zašto su ti navodi neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda eksplicitno nevedeno da je odredba člana 65 ZGZ brisana 1990. godine i da je izmijenjena i odredba člana 66 ZGZ, te je dato jasno i razložno obrazloženje da je navedena odredba zakona od značaja samo za vođenje upravnog postupka u vezi sa mogućom realizacijom bespravno sagrađenog objekta, ali da ne može da predstavlja zakonski osnov za utvrđivanje sticanja prava svojine na sagrađenom objektu, što je predmet konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud nalazi da činjenica da žalba kao redovan pravni lijek koji je apelant koristio, te revizija kao vanredan pravni lijek (koji je efektivan, u skladu s praksom Ustavnog suda) nisu rezultirale apelantovim uspjehom ne može da vodi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek.

55. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

56. Apelant, takođe, tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na djelotvoran pravni lijek, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak trajao više od 11 godina i sedam mjeseci.

58. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava s obzirom na to da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

59. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, budući da je apelant imao i da je koristio raspoložive pravne lijekove (žalbu i reviziju) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek.

60. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-896/15 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio