Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1451/17 (G. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1451/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1451/17, rješavajući apelaciju Gorana Kerezovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Kerezović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 033114 16 Gž od 18. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Kerezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 033114 16 Gž od 18. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužioca (“Partner mikrokreditna fondacija” Tuzla) je uvažena, prvostepena presuda preinačena, tako što su obavezani apelant, V.T. i P.V. da tužiocu solidarno na ime duga isplate iznos od 5.186,16 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku utvrđeno da je tužilac, kao tražilac izvršenja, protiv apelanta, V.T. i P.V. kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu vjerodostojne isprave-vlastite mjenice, koja je dospjela na naplatu. Okružni sud je naveo da nije sporno da su tužilac i apelant zaključili sporazum o vansudskom poravnanju i na drugačiji način uredili svoj, već postojeći, materijalnopravni odnos. Naime, Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno, da je apelant, ispunjavao obavezu iz zaključenog sporazuma o vansudskom poravnanju, te da je isplatio kamate, a ostao dužan glavni dug od 5.186,16 KM. Okružni sud je naveo da navodi žalbe osnovano ukazuju na to da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je zaključenjem vansudskog poravnanja došlo do gašenja, odnosno prestanka obaveze po zaključenom ugovoru o kreditu. Naime, odredbom člana 348. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamjene novom, ili ako nova obaveza ima različit predmet, ili različit pravni osnov. Članom 1095. stav 1. ZOO propisano je da ako je poravnanjem izvršena novacija obaveze, jemac se oslobađa odgovornosti za njeno ispunjenje, a prestaje i zaloga koju je dao neko treći. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju, nije došlo do novacije obaveze, jer to u smislu navedene odredbe nije navedeno u poravnanju, odnosno zaključenjem vansudskog poravnanja između tužioca i apelanta, nije se ugasila obaveza po zaključenom ugovoru o kreditu. Okružni sud je naveo da ako iz nagodbe između vjerovnika i jednog od solidarnih dužnika nedvosmisleno proizlazi da je ono ograničeno samo na njega, pa ostali nisu u prilici prihvatiti tu nagodbu jer su zapravo isključeni iz nagodbe, tada se nagodba odnosi samo na dio obaveze koja otpada na solidarnog dužnika u nagodbi. Nadalje, Okružni sud je naveo da solidarna obaveza smanjuje se za dio u kojem je nagodba postignuta, a svi dužnici, uključujući i onoga koji je sklopio nagodbu i dalje solidarno odgovaraju za tako smanjenu obavezu. Dakle, Okružni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da su apelant, V.T. i P.V. u obavezi solidarno platiti tužiocu dug, odnosno smanjenu obavezu koja iznosi 5.186,16 KM.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman