Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2612/17 (S. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2612/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2612/17, rješavajući apelaciju Senada Trake, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Senada Trake.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Trake podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Trako (u daljnjem tekstu: apelant) iz Smršnice, općina Visoko, kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani dostavili su odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti da se apelantu i ostalim navedenim licima produži pritvor, i to apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) do 15. jula 2017. godine ili do druge odluke suda, te je apelantu pritvor produžio za naredna dva mjeseca. Istim rješenjem odbijen je prijedlog apelantove odbrane za ukidanje pritvora.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se protiv A. Z. i ostalih navedenih lica, uključujući apelanta, vodi postupak i da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelima primanje nagrade ili mita drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ i protivzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ u vezi sa članom 28, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZ. U obrazloženju je navedeno da je apelant posredstvom branioca podnio prijedlog za ukidanje pritvora zbog neispunjenosti razloga iz člana 146. ZKP-a i pozivajući se na međunarodne standarde. Također je navedeno da je pritvor, nakon potvrđivanja optužnice, apelantu produžen rješenjem od 15. marta 2017. godine.
7. Pozivajući se na član 151. ZKP-a vijeće je u postupku kontrole opravdanosti pritvora ocijenilo da i dalje postoje razlozi zbog kojih je optuženim, uključujući apelanta, određen pritvor. Pri tome je navedeno (na str. od 4. do 8. rješenja) za šta se apelant i ostali (A. Z., S. B., N. T i R. K.) optužnicom terete i da osnovana sumnja proizlazi iz činjenice potvrđivanja optužnice i prikupljenih dokaza koje navodi na str. od 16. do 32. rješenja. Nadalje, Općinski sud navodi kako je došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje, što detaljno obrazlaže.
8. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Općinski sud je cijenio osnovanim prijedlog Tužilaštva da se apelantu i ostalim po ovom osnovu produži pritvor. Općinski sud je našao da je ispunjen objektivni uvjet po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ponoviti ili dovršiti krivično djelo.
9. Što se tiče postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a, Općinski sud je istakao da je objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, ispunjen jer se apelant i drugi optuženi terete za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Pored navedenog, prema ocjeni Općinskog suda, ispunjen je i drugi kumulativni uvjet koji podrazumijeva postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Imajući u vidu da zakon izričito ne navodi koje su to „naročite okolnosti“, Općinski sud je istakao da ih je neophodno u svakom pojedinom slučaju utvrditi na način da je svaki slučaj potrebno posebno procijeniti, te činjenično ocijeniti datu situaciju. Navodi da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela se moraju ocijeniti u kontekstu okolnosti predmeta, prošlosti i karaktera osumnjičenog.
10. Navedeno je da iz dokaza koje je prikupilo Tužilaštvo nedvojbeno proizlazi da je u jednom kratkom vremenskom periodu zadokumentiran veliki broj radnji optuženih lica, a za koje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, kao i da je preduzimanje ovih radnji od optuženih bilo kontinuirano i učestalo. Vršeći uvid u prikupljene dokaze, a posebno izjave svjedoka i nalaze posebnih istražnih radnji - presretnute telekomunikacije, vijeće Općinskog suda osnovano sumnja da su optuženi u više navrata jedni kod drugih i kod trećih lica posredovali pri zapošljavanju, polaganju ispita i prijema u institucijama ili privrednim društvima u Federaciji, i to koristeći svoj lični status, poznanstva i društvene veze. S tim u vezi je navedeno da je A. Z. redovno komunicirao s optuženim S. B., i to samo putem SMS poruka (188 puta u roku od pet mjeseci), ne računajući telefonske pozive ostvarene između njih, pri čemu je optuženi S. B. redovno dostavljao informacije A. Z. o tome koja lica traže zaposlenje. Navedeno je potkrijepljeno dokazima koji se odnose na intenzivnu komunikaciju navedenih optuženih kako između sebe tako i sa svjedocima kojima obećavaju zaposlenje u zamjenu za novčanu korist. Nadalje, Tužilaštvo je sudu prezentiralo i brojne iskaze svjedoka koji potvrđuju da ovakvo ponašanje optuženih nije izolirano za konkretan slučaj, već je to modus operandi optuženih za zapošljavanja u javna preduzeća, a zauzvrat tražeći novac. Ovo potvrđuju iskazi svjedoka koji su u predmetnom rješenju detaljno izloženi u bitnim elementima svog sadržaja, iz kojih jasno i nedvosmisleno proizlaze pojedinačne radnje svakog od optuženih, ali i njihova međusobna povezanost u vršenju krivičnih djela, koja se proteže i na optuženog E. Dž. koji nije udružen s drugim optuženima, ali njegove radnje jasno reflektiraju dogovore i postupanja drugih optuženih koji jesu udruženi radi činjenja krivičnih djela. Općinski sud je zaključio da se u ovim inkriminiranim aktivnostima optuženih izražava kontinuitet (maj-26. august 2016. godine i ranije, a ranije proizlazi iz iskaza svjedoka S. Č., A. Č., Š. H., te brojnih drugih, tj. ova lica potvrđuju da su osumnjičeni inkriminirane radnje na identičan način radili i prije navedenog perioda), upornost i koordinacija (veliki broj dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, te dokazano dokumentirano slanje većeg broja poruka između apelanta i optuženog S. B., dovršena posebna istražna radnja simuliranog davanja potkupnine, saglasne izjave više svjedoka) i iskazana drskost (imajući u vidu da oni zahtijevaju novac kao nagradu za posredovanje pri zapošljavanju u preduzeće u kojem nemaju vlasnička prava, već se radi o javnim preduzećima, ili činjenje neke druge usluge, a za koju optuženi nisu formalno nadležni).
11. Nadalje, Općinski sud je naveo da sadržaj presretnutih telekomunikacija putem posebnih istražnih radnji dovodi do zaključka da su sporne radnje optuženih bile uhodane, da su svaki od njih posebno, a posebno optuženi kojima se na teret stavlja udruživanje radi izvršenja krivičnih djela, imali uspostavljenu mrežu komunikacije, te da je ta komunikacija u pogledu rječnika i razumijevanja između učesnika bila ležerna, da su se u pojedinim razgovorima spominjali i iznosi novca kao naknada za uslugu posredovanja iz čega sud, također, izvodi zaključak da su sporni postupci bili standardna praksa, odnosno predstavljali su cijele operacije. Ovo naročito, prema mišljenju suda, što iz analiziranih dokaza nedvojbeno proizlazi da su optuženi osnovano sumnjivi da su u dužem vremenskom periodu preduzeli niz krivičnopravnih radnji (kako je detaljno obrazloženo u obrazloženju osnovane sumnje) u kojima se stječu obilježja bića krivičnih djela kako im se stavljaju na teret, te na taj način pokazujući upornost u kršenju zakona, konkretno krivičnog zakona. Navedeno je Općinskom sudu pokazatelj da oni pokazuju sklonost ka vršenju krivičnih djela, pa u vezi s tim proizlazi opravdana bojazan da bi oni, puštanjem na slobodu, nastavili s ustaljenim inkriminiranim ponašanjem.
12. Općinski sud je posebno cijenio mogućnost izricanja blažih mjera u skladu s odredbama ZKP-a i prijedlozima odbrana, ali je zaključilo da se ista svrha ne može postići blažim mjerama jer ne postoje blaže mjere za postojanje iste svrhe. Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela u kontekstu pritvorskih razloga iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKP-a nije moguće u cijelosti zabraniti telefonsku i drugu komunikaciju optuženima, odnosno sa sigurnošću onemogućiti optužene da posredno ili neposredno koriste sredstva komunikacije, a koja je imala ključnu ulogu u izvršenju djela ako se ima u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje je Općinski sud našao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ga ponoviti.
13. Prilikom razmatranja svih izloženih okolnosti i argumenata, sud je naveo da je posebno imao u vidu da se optuženi osnovano sumnjiče da su izvršili krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi zapošljavanja i obrazovanja kao sferama u kojima nezakonitost najviše pogađa građane, a time i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini. Uočavajući da je bit korupcije, kao procesa, narušavanje načela jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, a imajući u vidu u rješenju ranije date razloge za pritvorske osnove iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a, sud je zaključio da je radi zaštite ovih navedenih društvenih vrijednosti u ovoj fazi postupka pritvor optuženim neophodna i srazmjerna mjera.
14. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih.
15. Apelant je ukazivao na pogrešnu primjenu odredbi ZKP-a, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, navodeći da se i blažim mjerama može osigurati uspješno vođenje postupka. Apelant se žalio da u odnosu na njega nisu konkretizirane naročite okolnosti da će ponoviti krivično djelo. Apelant smatra paušalnom pretpostavku suda da optuženim ne može zabraniti komunikaciju.
16. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi optuženih o nepostojanju osnovane sumnje, te daje obrazloženje. Nadalje, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge i za produženje pritvora apelantu i drugim i na osnovu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno iteracijske opasnosti, te ponavlja zaključke prvostepenog suda ocjenjujući ih pravilnim i nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da navedene činjenice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, ali, i prema ocjeni Kantonalnog suda, blaže mjere nisu adekvatne.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. U suštini, apelant osporava rješenja kojima mu je pritvor produžen ukazujući da su ona bez konkretizacije u odnosu na apelanta, odnosno da ne postoje okolnosti na strani apelanta koje bi opravdale postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Apelant ukazuje da je sada skoro deset mjeseci u pritvoru, da pritvor gubi fakultativni karakter i poprima obligatorna obilježja. Apelant se u apelaciji poziva na mnogobrojnu praksu Ustavnog suda, ali i Evropskog suda za ljudska prava. Apelant posebno ukazuje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1333/17 u kojoj je utvrđena povreda zbog nekonkretizacije rješenja o produženju pritvora u odnosu na E. Dž. ( jednog od suoptuženih), te se poziva na načelo beneficium cohaesionis, te navodi da se u odluci na indirektan način naznačava da je povreda postupka učinjena u odnosu na apelanta. Zbog produžavanja pritvora, a ponavljajući identične razloge, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno mu je i pravo na pretpostavku nevinosti. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će apelantu ukinuti pritvor do konačne odluke Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
18. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u osporenom prvostepenom rješenju, koje je potvrdio Kantonalni sud, dato jasno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, zbog čega je apelantu pritvor produžen. Kantonalni sud navodi da se Odluka broj AP 1333/17 ne može primijeniti na apelanta. Kantonalni sud apelaciju smatra neosnovanom i navodi da se ne radi o stereotipnim obrazloženjima, već da se u postupku kontrole utvrđuje da li je došlo do izmijenjenih okolnosti u odnosu na ranije određeni odnosno produženi pritvor, te ukoliko sud utvrdi da nije, jasno je da će ostati ranije utvrđene činjenice. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su u obrazloženju rješenja, pri kojem u cijelosti ostaje, navedeni razlozi i odlučne činjenice na kojima je odluka zasnovana.
20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi dali jasne razloge za svoju odluku, odnosno da su odluke pravilne i zakonite, te predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...)
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije (a na šta se apelant žali) odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka (za razliku od člana 6. stav 2. Evropske konvencije koji se može ispitivati i dok je postupak još u toku). Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojima je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena. Ostali navodi
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a zbog povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. stav 2. Evropske konvencije.
29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175 i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A- 311). Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana
146. ZKP-a sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
32. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru, kako navodi „već skoro deset mjeseci“, a apelacijom osporava rješenja kojim mu je pritvor bio produžen za naredna dva mjeseca (do 15. jula 2017. godine).
33. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžen pritvor koji je, prema osporenim rješenjima u ovoj apelaciji, mogao trajati do 15. jula 2017. godine ili do nove odluke suda. Prema informacijama koje Ustavni sud ima (iz predmeta broj AP 2210/17, Odluka o dopustivosti i meritumu od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), rješenjem od 14. jula 2017. godine pritvor je apelantu bio ponovo produžen, ali to rješenje nije osporeno, te nije predmet apelacije, već će Ustavni sud ispitati samo ova rješenja koja je apelant osporio apelacijom, a po kojima je pritvor, dakle, istekao.
34. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januar 1993, stav 30, serija A, broj 254-A i Kudła protiv Poljske [VV], broj 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje aplikant navede u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje, kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Apelant je osporio postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKP-a, odnosno ukazao da je rješenje bez konkretizacije u odnosu na apelanta, pa će Ustavni sud ispitati samo postojanje posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
37. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantu produžio pritvor pozivajući se na razlog naveden u članu 146. stav 1. tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo.
38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).
39. Ustavni sud, također, podsjeća da je u Odluci broj AP 2210/17 od 18. jula 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost u odnosu na apelanta A. Z., a kojem je pritvor određen i po tački c) člana 146. stav 1. ZKP-a po osnovu istog rješenja koje je osporio apelant u konkretnom predmetu. U navedenom dijelu odluke (koji se odnosi na osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a) Ustavni sud je naveo da i pored postojanja osnovane sumnje, odnosno da se radi o veoma ozbiljnim optužbama protiv apelanta, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način ove okolnosti utječu na vjerovatnost da će apelant ponoviti krivično djelo, na čemu su redovni sudovi i zasnivali postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, pa tako i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koji upućuju na zaključak da bi apelant, puštanjem na slobodu, nastavio da vrši krivična djela. Ovo tim prije imajući u vidu razloge na koje je već ukazano u ovoj odluci u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. Slijedom navedenog, Ustavni sud je smatrao da navedene okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstracto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud je zaključio da su u obrazloženjima redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da bude pušten na slobodu, izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Osim toga, prema stavu Ustavnog suda osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koji bi ukazali na postojanje takvih naročitih okolnosti.
40. Imajući u vidu zaključak iz odluke u predmetu broj AP 2210/17, u kojoj je apelant (A. Z.) bio jedan od suoptuženih, a koji je osporio identična rješenja kao apelant u konkretnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da se isti zaključak može primijeniti i na apelanta. Ovo posebno dovodeći obrazloženje iz osporenih rješenja u vezu s činjenicom da je apelant i u postupku pred redovnim sudovima ukazivao na to da je mjera pritvora neopravdana, odnosno predlagao izricanje alternativnih mjera. Apelant u apelaciji također navodi da je već skoro deset mjeseci u pritvoru, te ukazuje da se ovakvim rješenjima gubi karakter fakultativnosti pritvora, a ove navode u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi opravdanim jer, zaista, u odnosu na apelanta osporena rješenja ne daju ni minimum konkretnih činjenica za zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će puštanjem na slobodu apelant ponoviti krivično djelo, već ponavljaju ono za šta se apelant osnovano sumnjiči i što je predmet optužbe. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je izostalo valjano obrazloženje o postojanju posebnih pritvorskih razloga u odnosu na apelanta u okolnostima datog slučaja u odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, pogotovo imajući u vidu stav Evropskog suda da se protekom vremena „gube“ razlozi koji u početku opravdavaju mjeru pritvora, odnosno vremenom se traže „jači osnovi“ za zadržavanje u pritvoru.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
42. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju odnosno produžavanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
43. Apelant u apelaciji u jednoj rečenici navodi da mu je zbog činjenice da mu je opet produžen pritvor povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti. Međutim, imajući u vidu iznijeti zaključak o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, a uslijed nedostatka adekvatnog obrazloženja u osporenim rješenjima, Ustavni sud ne nalazi za potrebno posebno razmatrati ove navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora apelantu, apstraktno navodeći da postoji mogućnost od ponavljanja krivičnog djela, bez konkretizacije specifičnih okolnosti na strani apelanta za takav zaključak.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman