Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1662/17 (H.B.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1662/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1662/17, rješavajući apelaciju H.B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H.B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 053113 16 Gž od 23. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 053113 16 Gž od 23. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužitelja („Zijo i Sin“ d.o.o Bihać) je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka tako što je zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka je odbijen. Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva potvrđena tj. u dijelu kojim je apelant obavezan tužitelju isplatiti određeni novčani iznos i nadoknaditi troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su se parnične stranke usmeno dogovorile da tužitelj kao izvođač radova obavi za apelanta kao naručioca posla tačno određene građevinske radove na objektima apelanta, da je tužitelj obavio tačno određene građevinske radove, da je apelant jedan dio cijene za iobavljene radove isplatio, te da je ostao sporan iznos od 9.132,50 KM, koji je predmet tužbenog zaatjeva. Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna činjenica koja se odnosi na cijenu ugovorenih radova, obim ugovorenih radova i da li je tužitelj sve ugovorene radove izvršio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio relevantne činjenice koje se odnose na vrstu i količinu izvedenih radova, kvalitetu izvedenih radova i ugrađenih materijala, te ukupnu vrijednost izvedenih radova, a ta vrijednost iznosi 15.032,64 KM. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je od ukupne utvrđene vrijednosti posla oduzeo novčani iznos koji je apelant na ime izvršenog posla isplatio i tako dosudio tužitelju razliku duga u iznosu od 6.257,64 KM. Kantonalni sud je naveo da apelanta smatra da mu pripada pravo na smanjenje naknade jer su radovi nekvalitetno izvedeni, da je o tome obavijestio tužitelja blagovremeno, te da je navedene činjenice dokazao iskazom određenih svjedoka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, sve dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te dao objektivno prihvatljive razloge zašto iskaze određenih svjedoka nije prihvatio i zašto na osnovu iskaza tih svjedoka nije dokazano da je apelant blagovremeno obavijestio tužitelja o nedostacima izvedenih radova. Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti da je apelant blagovremeno tužitelja obavijestio o nedostacima u situaciji kada apelant poslije izvedenih radova isplaćuje dio cijene, kada na kvalitetu radova i ugrađenih materijala ne reaguje niti kada je dobio od tužitelja pismenu opomenu da plati dug, kada apelant u odgovoru na tužbu koju mu je sačinilo stručno lice (advokat) ne ukazuje na nekvalitetno izvedene radove itd. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, prvostepeni sud valjano zaključio da apelant nije dokazao da je blagovremeno obavijestio tužitelja o nedostacima izvršenog posla, pa kako to nije dokazao ne može se uspješno ni pozivati na smanjenje naknade za izvršeni posao, zbog čega žalbeni prigovori iznijeti u ovom pravcu nemaju osnova. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako stranka djelimično uspije u parnici (što je u konkretnom predmetu slučaj), sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka drugoj naknadi razmjeran dio troškova. Kantonalni sud je naveo da upravo u smislu navedene zakonske odredbe prvostepeni sud postupio, te u odnosu na postignuti uspjeh u parnici obavezao apelanta da tužitelju naknadi razmjeran dio troškova. Kantonalni sud je naveo da, međutim, u ovakvoj procesnoj situaciji sud mogao obavezati tužitelja da apelantu naknadi troškove, pa je primjenom navedene zakonske odredbe, a uvažavajući žalbu tužitelja, pobijanu presudu u dijelu gdje je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove valjalo preinačiti i zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka odbiti. Takođe, Kantonalni sud je naveo da zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku i takse na žalbu u ukupnom iznosu od 1.598,20 KM nije osnovan jer apelant nije uspio sa izjavljenim pravnim lijekom, a zahtjev apelanta za naknadu troškova odgovora na žalbu po punomoćniku u iznosu od 351,00 KM nije osnovan jer poduzimanje ove procesne radnje ni je bilo neophodno za zaštitu prava stranke koju punomoćnik zastupa.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je onemogućen u raspravljanju, da sud nije pravilno cijenio dokaze pojedinačno i zajedno, da je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, princip vladavine prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1662/17 (H.B.) | Sudska praksa | Aktio