Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1144/17 (A.K.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1144/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1144/17, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. K.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 589701 17 Pžp od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Maja Sadović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 589701 17 Pžp od 21. marta 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 8. stav 5. tačke e) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i izrečena mu je novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je uvidom u obrazloženje prvostepenog rješenja utvrdio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio kao nepotrebno izvođenje određenih dokaza. U vezi s tim, prvostepeni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odbio prijedlog odbrane da se izvedu materijalni dokazi-medicinska dokumentacija, nalazeći da okolnosti koje je apelant istim želio da dokaže nemaju značaj za predmet jer se isti odnose na drugi događaj, a ne događaj koji je predmet ovog prekršajnog postupka. Kantonalni sud je naveo da dokazi odbrane koji su odbijeni od strane prvostepenog suda, a koji se ponovno ističu u žalbi su dokazi koji su vezani za krivični postupak, a ne prekršaj koji je predmet konkretnog postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da se dokazi i zapisnici koji se odnose na kritičnu noć, odnosno na događaje prije počinjenja predmetnog prekršaja, ne odnose na prekršaj iz člana 8. stav 5. tačke e) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te ovaj sud smatra da isti ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da navode braniteljice apelanta da je izdata jedna službena zabilješka za dva prekršaja kao i da se trebao voditi jedinstven postupak, nisu uzeti u razmatranje jer je apelant, nakon što je podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, imao pravo zahtjevati spajanje prekršajnih postupaka, o čemu bi nadležni sud odlučio prije održavanja usmenog pretresa. Kantonalni sud je naveo da braniteljica apelanta u žalbi apostrofira da je prvostepeni sud povrijedio načelo ne bis in idem. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da temeljni uslov za primjenu pravila ne bis in idem jest identitet „kažnjivog djela" i osobe, koji se prosuđuje primjenom pravila akuzatornog načela o subjektivnom i objektivnom identitetu optužbe i odluke, s time da se uvijek uzima u obzir činjenični opis „kažnjivog djela", a ne njegova pravna kvalifikacija. Kantonalni sud je naveo da se u predmetnom slučaju apelantu na teret stavlja prekršaj iz člana 8. stav 5. tačke e) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira., odnosno što je dana 31. jula 2016. godine, u 07,00 sati, u ulici Zmaja od Bosne u prostorijama MUP-a Jedinice za saobraćaj Sarajevo, narušio javni red i mir omalovažavanjem ovlaštenog službenog lica, dok je uvidom u odluku Općinskog suda u Sarajevu od 6. januara 2017. godine utvrđeno je da se okrivljenom na teret stavljalo počinjenje prekršaja iz člana 220. stav 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. Kantonalni sud je, u vezi s tim, naveo da kako je za primjenu pravila ne bis in idem potrebno da su opisi djela identični ili približno isti, te kako slijedom prethodno navedenog nesporno proizilazi da se konkretna „kažnjiva djela" ne zasnivaju na identičnim ili bitno istim činjenicama, odnosno ne odnose se na isti događaj, stoga se ne može govoriti o povredi načela ne bis in idem.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da je prvostepeni sud bez obrazloženja odbio da izvede dokaze odbrane, da je povrijeđeno načelo jednakosti u postupku i načelo prava na odbranu čime je učinjena povredu člana 312. stav 1. tačka 4. ZKP FBiH. Takođe, apelant navodi da je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, da je odluka zasnovana na nezakonitim dokazima, kao i da je povrijeđeno načelo ne bis in idem. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo da ne bude suđen ili kažnjavan dva puta po istom predmetu, pravo na slobodu i sigurnost, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponvalja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, o čemu se detaljno i jasno izjasnio drugostepeni sud, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1144/17 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio