Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/17 (Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2173/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2173/17, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog Ministarstva finansija, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 019968 17 Rev 2 od 28. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 019968 17 Rev 2 od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je drugostepena odluka, tako što je odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda, kojom su tuženi (apelantica i drugotuženi M. T.) obavezani da tužiteljima (M. A., R. A., I. A., Š. A., M. A., L. K., I. M., A. S. i Lj. K.) solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade štete.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog smrti bliskih srodnika, tužitelja M. A. i za naknadu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i pretrpljenog straha i bola. Vrhovni sud je dalje naveo da se taj zahtjev zasniva na činjenicama da je drugotuženi 24. decembra 2002. godine lišio života tri bliska srodnika tužitelja (otac, muž, djeca i sestre) i teško tjelesno povrijedio tužitelja M. A., zbog čega tužitelji trpe duševne bolove, a tužitelj M. A. i strah i fizički bol, te da je drugotuženi pravosnažnom presudom oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 35 godina zbog počinjenog krivičnog djela ubistva iz vjerskih i nacionalnih pobuda. Vrhovni sud je istakao da je u fazi revizijskog postupka sporno pravno pitanje da li je apelantica pasivno legitimisana za naknadu štete koju su tužitelji pretrpjeli u vezi sa štetnim događajem od 24. decembra 2002. godine. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 180. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih manifestacija i demonstracija odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da zakon veže odgovornost države za akte terora i nasilja, a ne samo za krivično djelo terorizma, a na što revizija tužitelja osnovano ukazuje. Vrhovni sud je ocijenio da se način izvršenja krivičnog djela od strane drugotuženog, kada bez ikakvog povoda od strane žrtava, čak i nepoznavajući ih, lišava života tri člana porodice i jednog člana teško povrjeđuje, može u širem smislu podvesti pod akte terora i nasilja. Vrhovni sud je pojasnio da su tužitelji povratnici u svoj prijeratni dom u opštini Konjic u kojem su kritičnog dana, kada se dogodio štetni događaj, proslavljali svoj vjerski praznik kojeg su manifestovali i spoljnim znacima (okićeni bor) pred svojom kućom. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su zagarantovana Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma, čijim potpisivanjem se apelantica obavezala da će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim licima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja, kao i da će u tom smislu preduzeti sve potrebne korake za sprječavanje aktivnosti, unutar svoje teritorije, koje bi ugrozile ili spriječile siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih lica. Vrhovni sud je naglasio da je apelantica na osnovu Ustava F BiH obavezna da osigura primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenim u dokumentima navedenih u Aneksu Ustava F BiH, medu kojima je i Evropska konvencija, te da su federalne vlasti i kantoni obavezni da jamče i provode ljudska prava. Vrhovni sud je konstatovao da se iz svega navedenog može zaključiti da je predmetni akt nasilja i terora bio usmjeren protiv same Federacije BiH (apelantice), odnosno njenog Ustavom utvrđenog društvenog poretka, te prava građana zagarantovanim Ustavom i Aneksom 7, posebno imajući u vidu pravo na održivi povratak svih izbjeglih i raseljenih lica u predratne domove, te slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje. Vrhovni sud je ocijenio da je zbog toga pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelantičini organi bili dužni da spriječe te akte nasilja i terora, te je stoga apelantica pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u odluci koju je osporila proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2173/17 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio