Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3439/17 (A. C.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Legitiman cilj
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
- Miješanje u porodični život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Strani državljanin
- Protjerivanje stranaca
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o strancima
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o strancima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
Predmeti (1)
AP-3439/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3439/17, rješavajući apelaciju Acika Cana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Acika Cana podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 023396 17 Uvp od 9. avgusta 2017. godine i broj S1 3 U 023396 16 U od 13. juna 2017. godine, rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-135/16 od 8. septembra 2016. godine i rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1 - 07.3-45/16 od 21. jula 2016. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2.
Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Acika Cana podnesena presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 023396 17 Uvp od 9.
avgusta 2017. godine i broj S1 3 U 023396 16 U od 13. juna 2017.
godine, rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-135/16 od 8. septembra 2016. godine i rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1 - 07.3-45/16 od 21. jula 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Acik Can (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Republike Turske i Republike Srbije, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 10. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023396 16 U od 13. juna 2017. godine, rješenja Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP- 2-06-07-2-135/16 od 8. septembra 2016. godine i rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1 - 07.3-45/16 od 21. jula 2016. godine. Apelant je 14. avgusta 2017. godine dopunio predmetnu apelaciju osporavajući presudu Suda BiH broj S1 3 U 023396 17 Uvp od 9. avgusta 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 6. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ministarstvo je 12. septembra 2017. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Služba 15. septembra, a Sud BiH 21. septembra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari otkaza stalnog boravka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) za apelanta, Služba je donijela rješenje broj UP-1/18.5.1 - 07.3-45/16 od 21. jula 2016. godine. Predmetnim rješenjem (stav 1. izreke) apelantu – državljaninu Republike Turske (u daljnjem tekstu: Turska) i Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) i nosiocu putne isprave Republike Srbije pobliže opisane u stavu 1. izreke rješenja, otkazano je pravo na stalni boravak, odobreno rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP) broj UP-1-03/3-4-04-6-1852 od 5. novembra 2004. godine. Dalje, predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) apelantu je, uz otkaz stalnog boravka u BiH, izrečena i mjera protjerivanja sa teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH u periodu od četiri godine, računajući od momenta napuštanja teritorije BiH, zbog toga što je utvrđeno da njegovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Također, predmetnim rješenjem (stav 3. izreke rješenja) apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te je određeno (stav 4. izreke rješenja) da mu se do napuštanja teritorije BiH uz potvrdu privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.
6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da se Služba, postupajući po službenoj dužnosti obratila sa zahtjevom za provjeru apelanta Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSA) koja je, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o strancima), nadležna za vršenje sigurnosnih provjera za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Također, konstatovano je da je OSA aktom broj 08-1738/16 od 14. jula 2016 godine, dostavila Službi informaciju označenu „određenim stepenom tajnosti“, iz koje je evidentno da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. U vezi sa navedenim, Služba je ukazala da je apelantu nakon ispunjenja formalno-pravnih uslova rješenjem MUP-a broj UP-1-03/3-4-04-6-1852 od 5. novembra 2004. godine izdato odobrenje stalnog boravka u BiH kao državljaninu Turske. Međutim, ocijenila je da to ne predstavlja bezuslovno pravo ukoliko Služba u toku preduzimanja mjera i radnji po službenoj dužnosti utvrdi postojanje zakonskih smetnji za dalji boravak stranca u BiH. U provedenom postupku, Služba je utvrdila da apelant posjeduje i državljanstvo Srbije, te da je evidentiran na prelascima državne granice sa putnim dokumentima Srbije. Dalje, konstatovala je da je prije donošenja predmetnog rješenja, od apelanta na zapisnik broj 18.5.1-07.3-45-1/16 od 21. jula 2016. godine uzeta izjava, tokom koje je apelant upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov ostanak u BiH, te da mu je potom omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica. Pri tome, ukazala je da je apelant u svojoj izjavi naveo da je tačan podatak da mu je stalni boravak odobren kao državljaninu Turske, da te da je također i u statusu državljanina Srbije, čije dokumente je posjedovao u momentu preduzimanja po službenoj dužnosti, kao i da i dalje posjeduje državljanstvo Turske, čija su mu dokumenta istekla. Također, ukazala je da je apelant u svojoj izjavi iznio i određene podatke i činjenice koje se tiču njegovog ličnog statusa u BiH, porodičnih prilika, te određenih postupaka koji su protiv njega vođeni u BiH.
7. U obrazloženju rješenje je dalje navedeno da su prilikom odlučivanja da li će se apelantu izreći i mjera protjerivanja iz BiH, s posebnom pažnjom cijenjeni svi dokazi i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući i stepen integrisanosti stranca u BiH. Međutim, ukazano je da pored činjenice da apelant ima odobren stalni boravak u BiH od 2004. godine, te da je u braku sa državljankom BiH sa kojom ima mldb. dijete, kao i da je direktor pravnog lica registirovanog u BiH, Služba nije mogla zanemarili dostavljenu sigurnosnu procjenu nadležne agencije, koja „ima primat u odnosu na njegov stepen integrisanosti u BiH“. Služba je istakla da je prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska u BiH, cijeneći dostavljenu sigurnosnu procjenu kao i predočene činjenice u pogledu stepena integrisanosti apelanta u BiH, odlučila da je period od četiri godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za daljnji boravak apelanta u BiH. Također, Služba je zaključila da donošenjem odluke o protjerivanju sa teritorije BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)
8. Na osnovu navedenog, Služba je zaključila da postoje opravdani razlozi da se postupi u skladu s članom 96. stav 1. tačka (n) Zakon o strancima, kojom je regulisano da će se strancu otkazati boravak u slučaju kad se utvrdi da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, odnosno da mu se uz otkaz boravka izrekne i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH, u smislu stava 2. istog člana, pa je shodno navedenim zakonskim odredbama, te odredbama čl. 105. i 106. Zakona o strancima, odlučila kao u izreci rješenja.
9. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Službe, Ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-2-06-07-2-135/16 od 8. septembra 2016. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje.
10. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovalo da iz priloga žalbe, i to rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-Reg-15-003530 od 30. decembra 2015. godine proizilazi da je apelant jedan od osnivača i direktor "Global Balkan investment" d.o.o., a da iz presude Općinskog suda broj 065 0 P 492524 15 P od 20. maja 2015. godine proizilazi da je brak između apelanta i Selme Acik razveden, te da je njihovo zajedničko maloljetno dijete povjereno majci na staranje. Dalje, Ministarstvo je konstatovalo da iz izvoda iz matične knjige rođenih Općine Centar broj 08/14-17-21493/14 od 1. septembra 2014. godine proizilazi da apelantov sin državljanin BiH, a da iz izvoda iz matične knjige vjenčanih Općine Ilidža broj 10-13-14632/16 od 15. juna 2016. godine proizilazi da je apelant 15. juna 2016. godine zaključio brak sa državljankom BiH, dok iz ugovora o školovanju broj 153-01/16 od 26. aprila 2016. godine koji je apelant zaključio sa Međunarodnom osnovnom školom u Sarajevu proizilazi da je apelantovo dijete upisano u drugi razred ove škole u školskoj 2016/2017 godini. Zatim, Ministarstvo je ukazalo da je apelantu rješenjem MUP-a broj UP-1-03/3-4-04-6-1852 od 5. novembra 2004. godine odobren stalni boravak u BiH. Ministarstvo je također ukazalo da iz zapisnika broj 18.5.1-07.3-45-1/16 od 21. jula 2016. godine proizilazi da je apelant saslušan na okolnosti koje se odnose na boravak u BiH i okolnosti koje se odnose na saznanje da se apelant dovodi u vezu sa preduzimanjem aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom BiH. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ocijenilo da je osporeno rješenje pravilno i zakonito jer se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona.
11. Naime, Ministarstvo je konstatovalo da se iz podataka u spisu konstatuje da je OSA dostavila informaciju broj 08-17380/16 od 14. jula 2016. godine označenu određenim stepenom tajnosti u kojoj je navedeno da prisustvo apelanta u BiH predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa je primjena člana 96. stav (1) tačka n) i stav (2) i člana 105. i 106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju osnovana. Pri tome, Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani navodi žalbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je osporeno rješenje doneseno na osnovu informacije OSA-e i da ne sadrži ni jedan konkretan navod koji bi išao u prilog činjenici da je protjerivanje apelanta opravdano i osnovano. Ministarstvo je ukazalo da je to iz razloga što je prvostepeni organ svoju odluku donio na osnovu naprijed navedenog akta OSA-e koji je označen oznakom tajnosti u kojem je navedeno da prisustvo apelanta u BiH predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa su ovi navodi žalbe u suprotnosti sa podacima iz tajnog dijela spisa. Dalje, Ministarstvo je ukazalo da je u žalbi neosnovano navedeno da u rješenju nedostaje obrazloženje posebnih okolnosti koje bi ukazivale da je protjerivanje apelanta opravdano i da je neprihvatljivo da se navode neki akti sa čijim sadržajem apelant nije upoznat. Ovo stoga što obrazloženje prvostepenog rješenja, po ocjeni Ministarstva, sadrži sve elemente iz člana 200. stav (2) Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) koje obrazloženje treba da sadrži, a da je prigovor da se u obrazloženju navode neki akti sa čijim sadržajem apelant nije upoznat neosnovan, jer je Informacija OSA označena određenim stepenom tajnosti i kao takva u pogledu dostupnosti podliježe pravilima koja su propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH", br. 54/05 i 12/09), kojih su se državni organi dužni pridržavati kada u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama. Pored navedenog, Ministarstvo je ukazalo da je OSA, shodno članu 8. stav 4. Zakona o strancima, jedini organ koji je nadležan da vrši sigurnosnu provjeru za stranca sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH.
12. Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani navodi žalbe da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke jer iz priloga spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke, preciziranog broja od 21. jula 2016. godine, proizilazi da je apelant saslušan na okolnosti koje se odnose na boravak u BiH i okolnosti koje se odnose na saznanje da se dovodi u vezu sa preduzimanjem aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom BiH. Također, Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je apelant oženjen državljankom BiH i da ima jedno dijete koje je također državljanin BiH, ocijenivši da je otkaz stalnog boravka i protjerivanje lica koje predstavlja prijetnju za sigurnost zemlje u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom i ima prioritet u odnosu na njegovo pravo na porodični život. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da apelantu nije osporeno pravo da negdje drugo gradi porodicu ili uživa porodični život.
13. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Sud BiH odbio presudom broj S1 3 U 023396 16 U od 13. juna 2017. godine.
14. Sud BiH je u obrazloženju presude ukazao da je, radi ocjene pravilnosti zaključka Ministarstva da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH pribavio Izvještaj OSA-e, te je zaključio da je Ministarstvo prilikom donošenja osporenog rješenja pravilno utvrdilo sve činjenice koje su od uticaja za donošenje odluke. Pri tome, Sud BiH je istakao da apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizilazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BIH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, u suprotnosti sa podacima u spisu, jer iz dijela spisa Ministarstva, koji nosi oznaku „povjerljivo" proizilazi osnovanost zaključka Ministarstva. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da je Ministarstvo prilikom donošenja osporene odluke pravilno cijenilo relevantne informacije koje je dostavila OSA. Konstatujući da Ministarstvo i Služba nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila OSA, Sud BiH je ocijenio da su na osnovu dostavljenih informacija ovi organi utvrdili da su se ispunili uslovi za primjenu člana 88. stav 1. tačka e) Zakona o strancima. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je prema članu 1. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj Agenciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o OSA) ova agencija odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH. Agencija obavlja svoj rad u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je BiH potpisala ili im pristupila. Sud BiH je također ukazao da je prema članu 5. ovog zakona, OSA odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi sa prijetnjama po sigurnost BiH, kako unutar tako i van BiH, njihovo analiziranje i prenošenje ovlaštenim dužnosnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovoga zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka sa svrhom pružanja pomoći ovlaštenim službenim osobama kako je definirano zakonima o kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim mjerodavnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine. Pored toga, Sud BiH je ukazao da, u skladu sa članom 8. Zakona o strancima, sigurnosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA, na temelju koje procjene je i doneseno prvostepeno, kao i drugostepeno rješenje u konkretnom slučaju. Pri tome, Sud BiH je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da mu je prvostepeni organ uskratio da se izjasni o okolnostima slučaja, jer iz spisa predmeta proizilazi da je apelant saslušan prije donošenje rješenja o otkazu stalnog boravka prilikom kojeg saslušanja je upoznat da postoje informacije nadležne agencije, a konstatovano je na zapisnik da je apelant već upoznat sa postojanjem informacije prilikom saslušanja u postupku protjerivanja te se sam apelant saglasio sa istim, što potvrđuje izjava apelanta, koju je lično i potpisao.
15. U vezi sa eventualnom povredom člana 8. Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da ispitivao da li je predmetno miješanje javne vlasti proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštivanja vladavine prava. Sud BiH je pri tome zaključio da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti i da je kontaktirao sa drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje, Sud BiH je istakao da je razmotrio okolnosti u vezi sa apelantovim ličnim prilikama kao što su brak i porodica, posebno činjenicu da je apelantova supruga državljanka BiH, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdio da je „odbijanje zahtjeva“ proporcionalno njegovom uživanju u pravu na porodični život. Sud je zaključio da je obrazloženje koje je organ uprave dao o odnosu nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Također, istakao je da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je taj Sud, donoseći odluku u okolnostima navedenog slučaja, ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Prema tome, Sud BiH je konstatovao da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane zaštite apelantovog prava na porodični život.
16. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH broj S1 3 U 023396 16 U od 13. juna 2017. godine, koji je Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo presudom broj S1 3 U 023396 17 Uvp od 9. avgusta 2017. godine.
17. U obrazloženju presude je zaključeno da je osporena presuda pravilna i zakonita jer se zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu nisu učinjene povrede pravila postupka koji je prethodio njenom donošenju. Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da su u pobijanoj presudi, suprotno apelantovim navodima, dati valjani razlozi zbog kojih je ocijenjeno da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Navedeno je da je Apelaciono vijeće Suda BiH zaključilo da su bez uticaja apelantovi navodi kojima je ukazao da je pobijanom presudom postupljeno suprotno stavu Apelacionog vijeća broj: S1 3 U 016831 15 Uvp od 19. januara 2016. godine. Naime, Apelaciono vijeće Suda BiH je ukazalo da je navedenom presudom odlučivano o upravnom sporu koji je pokrenuo drugi tužitelj i u drugoj upravnoj stvari, što znači da navedenom presudom nije zauziman nikakav pravni stav koji obavezuje Sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju. Apelaciono vijeće Suda BiH je dalje istaklo da je apelant pravilno naveo da je Apelaciono vijeće Suda BiH u navedenom predmetu istaklo da činjenica da sigurnosnu provjeru za stranca provodi OSA, ne lišava Sud dužnosti preispitivanja informacije koje je dala OSA, ali ne na način na koji pogrešno interpretira apelant. Međutim, Apelaciono vijeće Suda BiH je konstatovalo da je u presudi koju apelant osporava u konkretnom slučaju upravo postupljeno identično kao što je navedeno u presudi od 19. januara 2016. godine, odnosno utvrđeno je da su u toku postupka pribavljeni podaci i informacije koje je dala OSA, te da je Sud BiH upravo u svrhu preispitivanja pravilnosti osporenog rješenja Ministarstva pribavilo Izvještaj OSA od 14. jula 2016. godine, iz kojeg je utvrdilo činjenicu da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Pri tome, Apelaciono vijeće suda BiH je konstatovalo da ono što je odlučno u ovoj upravnoj stvari je to da je nižestepeni sud pravilno cijenio da je nadležni organ – OSA utvrdila da prisustvo apelanta u BiH predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, što u presudi na koju se poziva apelant nije bio slučaj.
18. Iz prvostepenog rješenja o protjerivanju, na kojem se nalazi pečat graničnog prelaza Karakaj s datumom 23. juli 2016. godine i iz apelantove žalbe koju je podnio protiv tog rješenja, proizilazi da je apelant navedenog datuma dobrovoljno napustio teritoriju BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant, prije svega, tvrdi da mu Informacija OSA-e, na kojoj se zasnivaju osporene odluke, nikada nije data u toku postupka odnosno da mu je onemogućeno da se upozna sa sadržajem te Informacije i eventualno izjasni na navode iz te Informacije. Apelant ističe da mu je samo formalno data mogućnost da dâ izjavu na uopšteno pitanje da li obavlja neke nezakonite aktivnosti u BiH. Smatra da u osporenim odlukama nedostaju obrazloženja posebnih – naročito opravdanih okolnosti koji bi ukazivali da je otkaz stalnog boravka i protjerivanje apelanta neophodno i opravdano odnosno da u osporenim odlukama da nisu dati konkretni razlozi i dokazi, niti je proveden zakonit postupak u kojem bi se preispitalo da li su i zašto navedene mjere u interesu nacionalne sigurnosti. Apelant smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju postupio suprotno zauzetom stavu Apelacionog vijeća tog Suda u predmetu broj S1 3 U 016831 15 Uvp od 19. januara 2016. godine, prema kojem činjenica da OSA vrši sigurnosnu provjeru za stranca ne lišava organa uprave i sud dužnosti da u postupku donošenja odnosno preispitivanja odluke kojom je otkazano pravo na boravak stranca cijeni postojanje prijetnje javnom poretku ili sigurnosti BiH prisustvom stranca u BiH, s obzirom da OSA prikuplja podatke i vrši sigurnosnu procjenu za stranca, ali da je Sud taj koji u postupku preispitivanja odluka upravnih organa zasnovanih na takvoj provjeri slobodno cijeni i odlučuje o postojanju osnovanosti takve procjene. Naime, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju evidentno Sud BiH nije izvršio takvu procjenu. Apelant navodi da u BiH ima registrovanu privrednu djelatnosti i da je imao odobren stalni boravak u BiH još od 5. novembra 2004. godine, a da je prethodno povremeno boravio u BiH od 1998. godine, te da je u ovoj zemlji zasnovao brak sa državljankom BiH sa kojom ima maloljetno dijete, a koje izdržava, a nakon razvoda tog braka, zaključio je novi brak, također sa državljankom BiH, iz čega je vidljiva njegova integrisanost u BiH, ali da su te činjenice organi uprave i Sud BiH u potpunosti zanemarili. Pored toga, apelant navodi da je bio jedan od optuženih u postupku koji se vodio pred Sudom BiH, ali da je pravosnažno oslobođen svih optužbi 2014. godine, te da mu je čak isplaćena naknada štete zbog neosnovanog držanja u pritvoru.
20. Apelant je u dopuni apelacije, kojom je apelaciju proširio na u međuvremenu donesenu presudu Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 023396 17 Uvp od 9. avgusta 2017. godine, ukazao da ostaje kod navoda iznesenih u apelaciji i u odnosu na tu presudu.
b) Odgovori na apelaciju
21. Sud BiH ističe da u cijelosti ostaje kod navoda iz obrazloženja osporene odluke, koja donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji.
22. Ministarstvo smatra da je osporeno rješenje tog ministarstva pravilno i zakonito. Dalje, tvrdi da apelant u konkretnom slučaju ne uživa zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije osporenim odlukama bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i proporcionalno. Također, smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer mu nije osporeno pravo na zakonom propisane pravne lijekove. Pored toga Ministarstvo smatra da su neosnovani navodi apelacije da je došlo do povrede člana 2. Protokola 4. uz Evropsku konvenciju jer apelantu nije uskraćena sloboda kretanja odnosno pobijanim rješenjem mu nije određena mjera nadzora. Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Služba tvrdi da je u konkretnom slučaju ispoštovano načelo saslušanja stranke i da je apelant upoznat sa činjenicom da Služba raspolaže saznanjima da on predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Navodi da je, uzimajući u obzir odredbe Evropske konvencije provela postupak utvrđivanja svih neophodnih činjenica i okolnosti koje su bile od značaja prije donošenje odluke. Služba tvrdi da je donesena odluka svemu zasnovana na zakonu, gdje su se posebno cijenile porodične prilike apelanta, odnosno stepen integrisanosti u BiH, te pažljivom analizom kako olakšavajućih okolnosti s jedne strana, te otežavajućih okolnosti, s druge strane, izrečene zabrana ulaska i boravka na teritoriji BiH u trajanju od četiri godine proporcionalna u odnosu na kvalifikaciju iz akta OSA-e koja je jedina nadležna da takve kvalifikacije vrši. Smatra da je apelacija neosnovana, a da je osporena odluka zasnovana na zakonu i u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano. Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.
(2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu.
[…] (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).
(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.
[…] Član 88. stav 1. tačka e) (Odbijanje zahtjeva za odobrenje stalnog boravka) Zahtjev stranca za odobrenje stalnog boravka odbija se ako:
e) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
Član 96.
(Razlozi za otkaz boravka) (1)Boravak stranca u BiH otkazuje se ako:
[…]
n) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; […] (2) Ako stranac ima odobren stalni boravak, on se može otkazati iz razloga propisanih u stavu (1) tač. a), b), c), d), f), i) ili n) ovog člana. Ako se strancu otkazuje stalni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tačka n) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH.
[…] (5) Osnovi za utvrđivanje razloga za otkaz boravka iz ovog člana mogu biti dokazi ili saznanja kojima raspolaže Služba u skladu sa svojim nadležnostima, postojanje međunarodne potjernice, pravosnažne sudske odluke ili obavještenja ili informacije nadležnih organa i službi sigurnosti u BiH.
(6) U odluci kojom se otkazuje boravak utvrđuje se rok u kojem stranac može dobrovoljno napustiti BiH, a koji ne može biti duži od 30 dana od dana dostavljanja konačne odluke.
[…] Član 105.
(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, period zabrane ulaska i boravka u BiH može biti duži od pet godina kada to zahtijevaju razlozi zaštite sigurnosti BiH, javnog poretka, javnog reda i mira.
[…] (6) Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provođenje zakona ili drugog organa.
[…] (10) Strancu se do okončanja postupka, uz potvrdu, privremeno oduzimaju putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka.
[…] Član 106.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
[…]
j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
[…] (2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH.
[…]
25. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Primjena Zakona) Odredbe i rješenja Zakona o zaštiti tajnih podataka (u daljnjem tekstu: Zakon) primjenjivat će se na sve institucije, organe, pravne osobe i građane Bosne i Hercegovine međunarodne ili regionalne organizacije ukoliko je propisano sporazumom između Bosne i Hercegovine s jedne strane i međunarodne ili regionalne organizacije s druge strane i dužni su ih se pridržavati državni i entitetski organi, vršioci javnih dužnosti, organi lokalne uprave, organi uprave na svim drugim nivoima vlasti, privredne i druge organizacije i institucije koje u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama.
Član 4.
(Značenje izraza) Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:
a) tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti, […]
f) pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima,
g) korištenje tajnih podataka je postupak upotrebe takvih podataka od ovlaštene osobe pri obavljanju dužnosti, uz zaštitu izvora i načina dolaska do njih, […] Član 5.
(Pristup tajnim podacima svih stepena) (1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:
[…]
d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH […] (2)Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti.
(3)Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.
(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima Član 10.
(Uslovi za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 11.
(Čuvanje tajnosti podataka) 1) Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.
[…] Član 14.
(Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1) Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:
[…]
g) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH […] (2) Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti
INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.
[…] Član 17.
(Postupak određivanja tajnosti podataka) 1) Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.
[…] Član 22.
(Ukidanje tajnosti podataka) (1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uslovi određeni Zakonom.
(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.
Član 25.
(Prestanak tajnosti podataka) (1)Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:
[…]
d) ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.
[…] Član 27.
(Promjena tajnosti podataka) (1) Zakonski korisnik tajnog podatka može predložiti ovlaštenoj osobi promjenu tajnosti ako smatra da tajnost nije opravdana ili nije na odgovarajući način određena.
(2) Ovlaštena osoba dužna je prijedlog iz stava (1) ovog člana razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača.
26. Zakon o Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.
Član 5.
Agencija je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van Bosne i Hercegovine, njihovo analiziranje, obradu i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje, obradu i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim osobama kako je definirano zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito:
[…] Član 27.
Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.
Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:
[…] 19. da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona. Član 68.
Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.
Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.
Član 87.
Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.
Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:
a) osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;
b) otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili
c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije. Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.
Član 88.
U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.
Otkrivena informacija ne smije se koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.
Član 91.
Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.
Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.
Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:
1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;
2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.
U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana. Generalni direktor obavještava glavnog inspektora o svim takvim odlukama, koje se čuvaju u arhivi Agencije.
Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
28. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Apelacionog vijeća Suda BiH kojom je odbijen zahtjev za preispitivanje presude istog Suda, a kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva i Službe za strance kojim mu je otkazano je pravo na stalni boravak u BiH i izrečena i mjera protjerivanja sa teritorije BiH, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(…)
30. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza ili utvrđivanje postojanja krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava: u daljnjem tekstu: Evropski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36- 40, EHCR 2000-X i Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu AP-5802/10 od 30. marta 2012. godine, točka 54, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu ratione materiae u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 3 U 023396 17 Uvp od 9. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a dopuna apelacije u kojoj je osporena navedena presuda je podnesena 14. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije, kao i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo već i pravo na porodični život njegove supruge i djeteta koji su državljani BiH. Također, apelant posebno naglašava da nikad nije bio upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, na osnovu čega mu je uskraćeno pravo na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja.
37. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant tvrdi da je u BiH boravio povremeno od 1998. godine, a stalno od 2004. godine, gdje je zasnovao porodicu u kojoj mu se rodilo dijete koje izdržava. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantu rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova broj UP-1-03/3-4-04-6-1852 od 5. novembra 2004. godine izdato odobrenje stalnog boravka u BiH. Također, proizilazi da je apelant zaključio brak sa Selmom Acik, državljankom BiH u kojem je rođeno mldb. dijete koje je također državljanin BiH, a taj brak je razveden presudom Općinskog suda broj 065 0 P 492524 15 P od 20. maja 2015. godine, te je njihovo zajedničko maloljetno dijete povjereno majci na staranje, da bi nakon toga apelant 15. juna 2016. godine zaključio novi brak sa Samrom Hodžić, također državljankom BiH. Pravosnažnim rješenjem Službe broj UP-1/18.5.1 - 07.3-45/16 od 21. jula 2016. godine apelantu je otkazano pravo na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na četiri godine zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Iz dostavljene dokumentacije dalje proizilazi da je apelant 23. jula 2016. godine, dakle neposredno nakon donošenja rješenja Službe, dobrovoljno napustio teritoriju BiH. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa da izrečena mjera protjerivanja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život (vidi, Evropski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 112-115, Lupsa protiv Rumunije, aplikacija broj 10337/04, st. 24, 26. i 27, ECHR 2006- VII, Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. januara 2007. godine, stav 58, Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. juna 2007. godine, stav 37).
38. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da bi miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa članom 8. Evropske konvencije, ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 2. navedenog člana i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.
39. Prema stavu Evropskog suda, izraz „u skladu sa zakonom“ ne zahtijeva samo da miješanje treba da ima osnov u domaćem pravu već da se tiče i kvaliteta tog zakona, te da bude u skladu sa vladavinom prava. Stoga, izraz „u skladu sa zakonom“ pretpostavlja da domaći zakon mora biti dostupan i predvidiv, u smislu da je njegovo značenje dovoljno jasno da pojedincu može dati dovoljno naznaka u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima su javne vlasti ovlaštene da koriste mjere koje mogu utjecati na prava iz Konvencije. Štaviše, zakon mora pružati stepen pravne zaštite od arbitrarnog miješanja javne vlasti. U stvarima koje se tiču fundamentalnih prava bilo bi suprotno da diskrecija dodijeljena javnim vlastima bude korištena u uvjetima neograničene vlasti. Stoga, zakon mora ukazivati na domašaj bilo kojeg diskrecionog ovlaštenja datog nadležnom organu i dovoljno jasno na način njegovog izvršavanja, tako da pojedincu pruži adekvatnu zaštitu od arbitrarnog miješanja (vidi, pored brojnih drugih, Evropski sud, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, paragrafi 31-33, st. 66-68, C.G. i drugi protiv Bugarske, presuda od 24. aprila 2008. godine, stav 39).
40. Dalje, prema stavu Evropskog suda u pogledu mjera koje se tiču nacionalne sigurnosti, zahtjev za predvidljivošću ne može biti isti kao u mnogim drugim oblastima. Također, zahtjev da zakon bude predvidljiv ne ide tako daleko da državi nameće obavezu da donese zakone u kojim će detaljno biti navedena sva ponašanja koja mogu povlačiti odluku da pojedinac bude protjeran zbog razloga nacionalne sigurnosti. Prema prirodi stvari, prijetnje nacionalnoj sigurnosti mogu varirati prema karakteru, mogu biti nepredvidive i teško ih je unaprijed definirati. Međutim, čak i kad je nacionalna sigurnost u pitanju, koncept zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijeva da mjera protjerivanja, koja utječe na fundamentalna ljudska prava, bude u određenom obliku predmet adversarnog postupka pred nezavisnim organom ili sudom nadležnim da efektivno razmotri razloge za protjerivanje i da ispita relevantne dokaze, a kad je potrebno, da upotrijebi odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu korištenja tajnih podataka. Pojedinac mora biti u stanju da osporava ocjenu izvršne vlasti da je u pitanju nacionalna sigurnost. Mada će ocjena izvršne vlasti o tome šta predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prirodno imati značajnu težinu, nezavisni organ ili sud mora biti u stanju da reagira u slučajevima u kojim pozivanje na ovaj koncept nema razumnu osnovu u činjenicama ili ukazuje na tumačenje „nacionalne sigurnosti“ koje je nezakonito, ili suprotno zdravom razumu i arbitrarno (vidi već citirane, Al-Nashif, st. 119-124, Lupsa, st. 33. i 34). Činjenica je da ideju o „nacionalnoj sigurnosti“ nije moguće iscrpno definirati (vidi, Esbester protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 18601/91, neobjavljena odluka Komisije od 2. aprila 1993. godine, Hewitt i Harman protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 20317/92, neobjavljena odluka Komisije od 1. septembra 1993. godine, Christie protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 21482/93, odluka Komisije od 27. juna 1994. godine, DR 78-A, str. 119. do 134), te da izvršna vlast može imati prilično široku slobodu procjene o tome šta je interes sigurnosti. Međutim, to ne znači da njen opseg može biti toliko širok da se razlikuje od njenog prirodnog značenja (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Association for European Integration and Human Rights i Ekimdzhiev protiv Bugarske, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 84).
41. Najzad, prema stavu Evropskog suda, lice prema kojem se preduzimaju mjere na osnovu zabrinutosti za nacionalnu sigurnost ne smije biti lišeno svih garancija protiv arbitrarnosti. Između ostalog, tom licu se mora omogućiti da mjere koje su u pitanju razmotri nezavisni i nepristrasni organ koji je nadležan da ispita sva relevantna činjenična i pravna pitanja kako bi se utvrdila zakonitost preduzetih mjera i kako bi se osudila eventualna zloupotreba javnih vlasti. Pred takvim organom lice koje je u pitanju mora uživati prednosti adversarnog postupka kako bi iznijelo svoje stavove i pobijalo argumente javne vlasti (vidi već citiranu, Al-Nashif, st. 123-124).
42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju otkazivanje prava na stalni boravak i mjera protjerivanja izrečeni apelantu, zasnovani na članu 91. stav 1. tačka (n) Zakona o strancima kojom je propisano da se boravak stranca u BiH otkazuje ako prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te na stavu 2. istog člana kojim je propisano; „ Ako stranac ima odobren stalni boravak, on se može otkazati iz razloga propisanih u stavu (1) tač. a), b), c), d), f), i) ili n) ovog člana. Ako se strancu otkazuje stalni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tačka n) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH“. Dakle, izrečene mjere su, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, imale osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.
43. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka kojim je odlučivano o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni OSA-e, predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka jer se radi o tajnim podacima u smislu člana 4. tačka a) Zakona o zaštiti tajnih podataka. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega ukazuje da OSA, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima, provodi sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. OSA je uspostavljena Zakonom o OSA i, shodno članu 1. navedenog Zakona odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH, a svoj rad obavlja skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Dalje, Ustavni sud zapaža da je OSA spornu informaciju od 14. jula 2016. godine sačinila u skladu sa ovlaštenjem iz odredbe člana 8. stav 4. Zakona o strancima kojom je regulisano da sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 5. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano da izuzetno od odredbi tog Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju i sudije Suda BiH. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u Informaciju OSA-e u kojoj su izneseni podaci prema kojima je apelant označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti i da se upoznaju sa njenim sadržajem. Štaviše, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda Suda BiH, nasuprot apelantovim tvrdnjama, proizilazi da je Sud BiH izvršio uvid u navedenu Informaciju OSA-e i da je ocijenio da iz nje proizilazi osnovanost zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo u državi predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito, ili suprotno zdravom razumu, ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su prilikom odlučivanja da li je apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, nasuprot apelantovim navodima, nadležni organi odnosno Sud, s naročitom pažnjom cijenili i stepen njegove integrisanosti u BiH, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja odluke o otkazivanju prava na stalni boravak i izrečene mjere protjerivanja putem žalbe, odnosno tužbe u upravnom sporu, i zahtjeva za preispitivanje presude pred nezavisnim i nepristrasnim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka otkazivanja prava na stalni boravak i izricanja mjere protjerivanja apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po sigurnost BiH, temelji se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku predviđenom Zakonom o OSA i Zakonom o zaštiti tajnih podataka da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije OSA-e, te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu ju otkriti i prezentirati u toku postupka, niti praviti opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine i AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda:
www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP-5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine, na koju se pozvao i u svojoj Odluci broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine, između ostalog, konstatovao da informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o OSA-a i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija OSA-e, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu sa uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je miješanje u pravo na porodični život apelanta u tim predmetima bilo zakonito. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, te činjenicu da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizilazi da je apelant u konkretnom slučaju koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o OSA-a i Zakona o zaštiti tajnih podataka, čime je sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po sigurnost BiH, kao i uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi proizvoljnost u primjeni relevatnih odredaba Zakona o strancima na koje su se nadležni organi i Sud BiH pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju, kao i u navedenim slučajevima, miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito.
45. Ustavni sud nadalje podsjeća da stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti „nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.
46. Da bi se odredilo da li su osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritoriju BiH kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema koja je država porijekla. Neki od faktora koji se pri tome uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanje jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos sa onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti kao što su zdravstveni ili psihološki faktori koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan utjecaj na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.
47. U konkretnom slučaju, kao što je već konstatovano u ovoj odluci, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantu rješenjem MUP-a broj UP-1-03/3-4- 04-6-1852 od 5. novembra 2004. godine izdato odobrenje stalnog boravka u BiH. Također, proizilazi da je apelant zaključio brak sa Selmom Acik, državljankom BiH u kojem je rođeno maloljetno dijete koje je također državljanin BiH, a koji je razveden presudom Općinskog suda broj 065 0 P 492524 15 P od 20. maja 2015. godine, te je njihovo zajedničko maloljetno dijete povjereno majci na staranje, da bi nakon toga apelant 15. juna 2016. godine zaključio novi brak sa Samrom Hodžić, također državljankom BiH. Također, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant osnivač i direktor privrednog društva sa sjedištem u BiH. O eventualnim drugim vezama s državom BiH apelant nije dostavio dokaze Ustavnom sudu. U pogledu veza sa državama Srbijom i Turskom, čiji je apelant državljanin, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da ne govori jezik tih zemalja, ili da je presjekao sve veze sa tim zemljama. Dalje, apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome da u Srbiji i Turskoj, ima bilo kakvih problema s javnim vlastima.
48. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštivanja vladavine prava, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH i da je kontaktirao sa drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje, u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH su razmotrili okolnosti u vezi sa apelantovim ličnim prilikama kao što su brak i porodica i činjenicu da je direktor privrednog društva sa sjedištem u BiH, te, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdili da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH o odnosu nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao opasnost apelanta po sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Također, Ustavni sud smatra da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na period od četiri godine, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u državama Srbiji ili Turskoj, pa u takvim okolnostima izrečena mjera ne stavlja pretjeran teret na apelanta i njegovu porodicu. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.
49. Ustavni sud zaključuje da otkazivanjem prava na stalni boravak i izricanjem mjere protjerivanja na period od četiri godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja
50. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nactionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u posebnim oblastima, također ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
51. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama, kojima mu je otkazano pravo na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na četiri godine, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja. U prilog tome apelant u suštini iznosi iste navode o kojima je Ustavni sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zaključio da su odluka o otkazivanju prava na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja zasnovane na uslovima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kom je apelant imao potrebne proceduralne garancije, te da razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
52. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da navode o kršenju ovog prava dovodi u vezu s pravom na porodični život. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, koje su organi uprave i Sud BiH ispitali te dali razloge zbog čega oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, pa u takvim okolnostima činjenica da su organi uprave i Sud BiH donijeli osporene odluke kojim apelant nije zadovoljan sama po sebi ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su odluka o otkazivanju prava na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja zasnovane na uslovima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kom je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava. Iz istih razloga nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život, budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman