Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1567/17 ("Jović" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1567/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1567/17, rješavajući apelaciju "Jović" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Jović" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 090390 16 Pž od 24. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Jović" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Pejaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 090390 16 Pž od 24. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda, u pobijanom dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke, u kojem je obavezan apelant da tužitelju „Triglav osiguranje“ ad Banjaluka po osnovu duga isplati određeni novčani iznos) i u odbijajućem protivtužbenom zahtjevu (stav 3. izreke, u kojem je apelant tražio da se obaveže tužitelj da mu na ime nadnade materijalne štete isplati određeni novčani iznos), potvrđena.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu duga po osnovu neplaćenih premija, te protivtužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete prouzrokovane osiguranim slučajem. Viši sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu po osnovu zaključenih ugovora o osiguranju imovine, da su tim ugovorima bila regulisana uzajamna prava i obaveze ugovornih stranaka koje su karakteristične za ovu vrstu pravnog posla, da se potraživanje tužitelja odnosilo na neplaćene premije u periodu od 2008. do 2010. godine, da su računi u kojima je bio naznačen i rok dospijeća za svaki navedeni iznos premije dostavljani apelantu i da je ukupni iznos potraživanja proizilazio i iz kartice konta tužitelja, te da visina potraživanja od strane apelanta nije osporena protivdokazom jače dokazne snage. Viši sud je naveo da je prvostepeni sud, primjenjujući u odnosu na karakter ugovora i obaveze apelanta odredbe Zakona o obligacionim odnoisma (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na ugovore o imovinskom osiguranju (član 897. ZOO), odredbu člana 912. istog zakona, obavezao apelanta na ispunjenje obaveze koja iz ovog ugovora proizilazi u pogledu plaćanja premije osiguranja. Nadalje, Viši sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta, ukazao da je apelant mogao postaviti zahtjev za naknadu štete u roku od tri godine prema odredbama člana 380. ZOO (potraživanje nastalo 2011. godine, rok zastare počeo teći 1. januara 2012. godine i istekao 1. januara 2015. godine). Budući da nakon isteka ovog roka apelant podnio protivtužbu (3. marta 2015. godine), prvostepeni sud je zaključio da je prestalo njegovo pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze. Viši sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da nije jasno koji iznosi po osnovu neplaćene premije nisu plaćeni i koji je rok dospijeća. Viši sud je naveo da je, naprotiv, prvostepeni sud na osnovu pismenih dokaza tužitelja utvrdio i visinu potraživanja koje se odnosilo na neplaćene premije u periodu od 2008. do 2010. godine pa kako je i ukupni iznos potraživanja proizilazio i iz kartice konta tužitelja i da visina potraživanja od strane apelanta nije bila osporena, jasno je da su tvrdnje žalitelja neosnovane i zadržane samo na nivou paušalne, obične tvrdnje. Nadalje, Viši sud je naveo da navodi žalbe da prvostepeni sud nije cijenio odredbu člana 913. stav 3. ZOO takođe nisu osnovani jer ova odredba samo ostavlja mogućnost tužitelju kao osiguratelju da se koristi jednom od mogućnosti koje mu daje ova odredba u slučaju da osiguranik ne izvršava svoju obavezu, a da je tužitelj u konkretnom slučaju koristio mogućnost da utuži neplaćenu premiju u iznosima koji su pravilno utvrđeni od dospijeća svakog pojedinačnog računa pa do isplate. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za odbijanja protivtužbenog zahtjeva, mada je iznio dvostruki razlog odbijanja (i osnovan prigovor zastare i nepostojanje dokaza o nastupanju osiguranog rizika i nedostatak dokaza o visini štete). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je protek zakonom određenog vremena u kome je apelant mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, doveo do gubitka prava na isticanje zahtjeva za ispunjenje obaveze (član 360. ZOO), s tim da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbu člana 380. istog zakona koji propisuje posebne rokove zastarjelosti kod ugovora o osiguranju i koji iznosi tri godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1567/17 ("Jović" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio