Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/17 (A. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2222/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2222/17, rješavajući apelaciju Alije Bašić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Alija Bašić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 128104 16 Gž od 17. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnijela je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 128104 16 Gž od 17. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi (H. V.) isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora apelantičin zahtjev da joj tuženi isplati određeni novčani iznos, a koji iznos je ista dala tuženom na ime kupoprodajne cijene u dva navrata za kupovinu vikendice. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi 2008. godine prodao vikendicu sada umrlom F. I., koji je tuženom isplatio kupoprodajnu cijenu u dvije rate, da je isplata kupoprodajne cijene za vikendicu u potpunosti isplaćena sredinom 2009. godine, da je predmetna vikendica odmah 2008. godine, predana u posjed kupcu, a da nije zaključen pisani ugovor o kupoprodaji vikendice. Kantonalni sud je ocijenio da su time apelantica, kao izvanbračna supruga F. I. i kupac F. I. znali i morali znati da nezaključivanjem pismenog ugovora o kupoprodaji preuzimaju rizik isplate kupoprodajne cijene. Kantonalni sud je dalje naveo da nasuprot paušalnim tvrdnjama apelantice, slijedom gornjeg utvrđenja, pobijana presuda nije zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je pojasnio da kod utvrđenja da je kupoprodajna cijena isplaćena sredinom 2009. godine (dvije rate), vikendica predata u posjed odmah 2008. godine, a apelantica tužbu sudu za povrat stečenoga bez osnova podnijela 9. juna 2016. godine (da se podnesenim zahtjevom ne traži utvrđenje ugovora), to po ocjeni Kantonalnog suda pravilno prvostepeni sud zaključuje da je osnovan prigovor zastare, te je pravilno primijenio materijalno pravo i odredbe članka 371. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima F BiH (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je ukazao da se slijedom navedenog, pokazuju neosnovanim apelantičini žalbeni navodi i pozivanje na odredbe članka 317. i
361. ZOO-a, ističući da bi se rok od kog bi se računao tijek zastarjelosti trebalo uzeti 19. oktobar 2015. godine, tj. po isteku osam dana od dana kada je apelantica pozvala tuženog da zaključi ugovor o kupoprodaji vikendice, a ne od kada je isplaćena kupoprodajna cijena. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 317. ZOO-a određeno da kada je određivanje vremena ispunjenja ostavljeno na volju povjeritelju ili dužniku, druga strana može ako oštećenik ne odredi rok ni poslije opomene, zahtijevati od suda da odredi primjeren rok za ispunjenje, dok je odredbom članka 361. istog Zakona, određeno da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo da zahtijeva ispunjenje obveze. Kantonalni sud je pojasnio da iz stanja spisa ne proizlazi da su stranke ugovornog odnosa tj. tuženi kao prodavatelj vikendice i izvanbračni suprug apelantice kao kupac odredili vrijeme ispunjenja odnosno zaključenja ugovora, niti da je to ostavljeno na volju jednoj od strana, kako to apelantica navodi, a niti su u tom pravcu provođeni dokazi od strane istih, te da podnesenom tužbom apelantica ne traži da se odredi rok tuženom u kom bi se zaključio ugovor o kupoprodaji, to u konkretnom, a obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen na vraćanje stečenog bez osnova, nema utjecaja, te se rok zastarjelosti za povrat stečenog bez osnova računa od momenta isplate kupoprodajne cijene, a ne poziva za zaključenje ugovora, kako to pogrešno poima apelantica.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman