Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1908/17 (E. A., S. B.-P. i A. N.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1908/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1908/17, rješavajući apelaciju Emira Arnauta i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emir Arnaut, Snježana Balić-Petrešin i Alen Nakardić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012205 17 Kž od 14.

marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Arnaut, Snježana Balić-Petrešin i Alen Nakardić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Rakić, advokat iz Odžaka, podnijeli su 15. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012205 17 Kž od 14. marta 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant i drugoapelantica oglašeni su krivim da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), te za krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 225. stav 1. KZ RS, te je prvoapelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, a drugoapelantica na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Također, trećeapelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

2. U predmetnom krivičnom postupku, prvostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da rezultat svih izvedenih dokaza, kako onih subjektivne, tako i onih objektivne prirode upućuju na jedino mogući zaključak da su optuženi (apelanti i ostali optuženi A. P. i P. L.- u daljnjem tekstu: optuženi) u određenom vremenskom periodu, na određenom području, protivno odredbama člana

19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, a po prethodnom dogovoru koga su ostvarili putem mobilnog telefona ili neposrednim kontaktom, neovlašteno kupovali opojnu drogu, radi prodaje, od NN lica, zatim prodavali i davali na uživanje drugim licima opojnu drogu marihuanu i spid. Prvostepeni sud je istakao da su tako optuženi nakon telefonskih dogovora sa kupcima i uživaocima opojnih droga dogovarali mjesto kupoprodaje, količinu opojne droge i iznos novca za kupovinu, odnosno prodaju, ali su pri tome koristili „šatrovački govor“ i „narkomanski sleng“, koji su sami osmislili, a radi se o riječima koje su se ponavljale u njihovim međusobnim telefonskim komunikacijama, a koje se riječi nisu uklapale u kontekst razgovora, pa da je bilo lako prepoznati sadržaj i smisao razgovora. Dakle, prvostepeni sud je konstatovao da sadržaj telefonskih razgovora između pojedinih optuženih, njihovi neposredni kontakti i njihovi kontakti sa svjedocima optužbe, a što su ti svjedoci potvrdili svojim iskazima, da daje osnova za zaključak da su sve aktivnosti oko kupovine, odnosno prodaje opojne droge i davanje iste na uživanje od strane optuženih tim svjedocima i drugim licima ostvarivani po prethodnom dogovoru između svih učesnika u tom lancu, pa da time nema nikakve sumnje da između optuženih nije postojao prethodni dogovor. Prvostepeni sud je naglasio da su te nesporne činjenice potvrđene iskazima svjedoka optužbe. Prvostepeni sud je ocijenio da je kao rezultat izvedenih dokaza optužbe nesumnjivo utvrđeno da su optuženi počinili predmetna krivična djela.

3. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da su u postupku saslušani svjedoci - lica koja su kupovala opojnu drogu, a na koje se prvostepena presuda i poziva u obrazloženju, kao i materijalni dokazi - transkripti presretnutih telefonskih razgovora kako između pojedinih optuženih, tako i telefonska komunikacija između optuženih i lica koja su kupovala opojnu drogu, te da isti upućuju i po ocjeni Vrhovnog suda na pravilan zaključak pobijane presude da su svi optuženi, kada je riječ o krivičnom djelu iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, učestvovali kao više lica u nabavci, dakle u kupovini i prodaji opojne droge. Vrhovni sud je istakao da se u žabi na prvostepenu presudu ukazuje i na povredu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), a koja propisuje da će sudija za prethodni postupak bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 234. ZKP RS (posebne istražne radnje) obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta i da to lice može zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja. Vrhovni sud je naveo da se tim prigovorom kako to proizlazi iz njegovog sadržaja dovodi u pitanje zakonitost posebnih istražnih radnji u konkretnom slučaju nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Vrhovni sud je zaključio da izneseni prigovor nije osnovan, jer optuženim nije uskraćeno pravo da nakon potvrđivanja optužnice na osnovu člana 248. stav 1. tačka g) ZKP RS podnesu prigovor kojim osporavaju zakonitost dokaza, a da oni to nisu učinili. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor žalbe da su svjedoci na saslušanju pred policijskim službenicima prisiljeni da daju iskaze koji će teretiti optužene, jer su na glavnom pretresu saslušani svjedoci krim. inspektor Policijske stanice Prnjavor D. K., kao i svjedok D. K. koji su potvrdili svojim iskazima da prilikom saslušanja svjedoka u stanici policije nikakve mjere prinude prema njima u smislu da terete optužene, nisu preduzimane.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ovo osobito, imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koji su bili izneseni u žalbama na prvostepenu presudu, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1908/17 (E. A., S. B.-P. i A. N.) | Sudska praksa | Aktio