Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/17 (Tvornica specijalnih proizvoda d.o.o. Grude)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2202/17, rješavajući apelaciju Tvornice specijalnih proizvoda d.o.o. Grude, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tvornica specijalnih proizvoda d.o.o. Grude protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019904 15 Rsž 2 od 18. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tvornica specijalnih proizvoda d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 019904 16 Rev od 28. marta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 019904 15 Rsž 2 od 18. januara 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-862/15 od 20. jula 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP 1195/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da na ime tužitelja (Lj. M.) uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje Zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje, za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije utemeljen. Naime, prvostepeni sud je istakao da je tužitelj bio uposlenik ,,Soko“ Tvornica specijalnih proizvoda d.o.o. Grude, a što proizlazi iz radne knjižice, uvjerenja, iskaza stranaka i svjedoka, a kojeg je u postupku privatizacije „kupio Autoherc d.o.o. Grude“, koji i dalje zadržava isti naziv pravne osobe koju kupuje, a što proizlazi iz dostavljenih izvoda iz sudskog registra. Prvostepeni sud je ukazao da iz aktualnog izvoda iz sudskog registra proizlazi da je Tvornica specijalnih proizvoda d.o.o Grude (apelant) upisana kao pravna osoba, a da je osnivač u kapitalu 100% „Autoherc export import d.o.o. Grude“ koji je u postupku privatizacije kupio poduzeće ,,Soko“ Tvornicu specijalnih proizvoda d.o.o. Grude, a što proizlazi iz ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, te da to znači da je postupak privatizacije okončan, pa da je prigovor pasivne legitimacije neosnovan. Prvostepeni sud je naveo da tužitelj tužbom traži uplatu doprinosa, a koja obveza poslodavca proizlazi iz radnog odnosa. Prvostepeni sud je istakao da radni odnos između tužitelja i apelantovog prednika nije uspostavljen nakon 1995. godine niti je formalno utvrđeno da je isti prestao 2000. godine, a kako to tužitelj pretpostavlja u tužbi. Prvostepeni sud je ukazao da član 143. Zakona o radu propisuje da se uposlenik koji se zatekne u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radno pravnog statusa, a u tom vremenu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se također, zaposlenikom na čekanju posla. Prvostepeni sud je naglasio da iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da se tužitelj više puta obraćao neposredno poslodavcu radi uspostave radno pravnog statusa kako je to nalagao član 143. stav 3. Zakona o radu pa kako u vremenskom periodu od 31. decembra 1991. godine do 6. maja 2000. godine nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, da se on po zakonu smatra uposlenikom na čekanju posla. Prvostepeni sud je ocijenio da je stoga tužitelju prestao radni odnos kod apelantovog prednika, a u skladu sa članom 143. Zakona o radu i to sa 6. majom 2000. godine, a po sili zakona. Prvostepeni sud je naglasio da je apelant, kao kupac „Soko“ Tvornice specijalnih proizvoda d.o.o. Grude, znao odnosno morao znati da osim šest djelatnika koje preuzima, postoje i drugi djelatnici čiji radno pravni status nije riješen, pa kako je kupio 100% državni kapital ranijeg poslodavca to je stupio na mjesto obveze rješavanja radno pravnog statusa djelatnika apelantovog prednika u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Prvostepeni sud je konstatovao da su se nakon privatizacije djelatnici kojima nije riješen radno pravni status obraćali novom vlasniku koji je kupio 100% državnog kapitala ranijeg poslodavca, koji im nije riješio radno pravni status i izvršio uplatu doprinosa, pa da je stoga apelant u obvezi da izvrši tražena potraživanja prema tužitelju sukladno Zakonu jer je prilikom kupovine poduzeća preuzeo prava i obveze, pa tako i obveze uplate doprinosa za tužitelja.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom i prihvatanjem provedenih dokaza izveo pravilan zaključak, kojeg je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud, da je tužitelj dokazao status zaposlenika na čekanju posla i da se blagovremeno - neposredno obratio apelantu kao poslodavcu radi uspostave radno pravnog statusa, sukladno odredbi člana 143. Zakona o radu. Kantonalni sud je istakao da obzirom da tužitelj nije pozvan na rad u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, da mu je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na isplatu naknada koje propisuju odredbe člana 143. Zakona o radu, među kojima su doprinosi MIO/PIO, za vrijeme čekanja posla, odnosno za utuženi period. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/17 (Tvornica specijalnih proizvoda… | Sudska praksa | Aktio