Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2230/17 (N. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2230/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2230/17, rješavajući apelaciju Natsande Tadić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Natsanda Tadić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017888 16 Rev od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Natsanda Tadić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 017888 16 Rev od 21. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se utvrdi da je apelantica zasnovala kod tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo vanjskih poslova BiH) radni odnos na neodređeno vrijeme, da je apelantici nezakoniti prestao radni odnos na neodređeno vrijeme što je tužena dužna priznati i apelanticu vratiti na rad.
2. U obrazloženju odluke, drugostepeni sud je naveo da je apelantica obavljala poslove tehničkog sekretara - korespondenta u Ambasadi BiH u Atini u periodu od 14. juna 2011. do 30. septembra 2014. godine, na osnovu 13 ugovora o djelu koje je zaključila sa Ambasadom BiH u Grčkoj. Drugostepeni sud je dalje naveo da je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva vanjskih poslova (u daljnjem tekstu: Pravilnik) predvidio jednog izvršioca na radnom mjestu tehničkog sekretara-korespondenta u Ambasadi BiH u Grčkoj. Drugostepeni sud je istakao da je odredbama člana 60. Pravilnika propisao da u slučajevima kada tužena nema na raspolaganju radnika koji ispunjava tražene uslove, kada treba zamijeniti odsutnog radnika ili je to racionalnije, tužena može za obavljanje tih poslova zasnovati radni odnos na određeno vrijeme ili da Diplomatsko konzularno predstavništvo BiH po osnovu ugovora o djelu radno mjesto popunjavanja lokalnim osobljem nakon pribavljanja saglasnosti Ministarstva. Drugostepeni sud je konstatovao da iz pravednih dokaza proizlazi da je apelantica angažovana za obavljanje poslova tehničkog sekretara-korespondenta od strane Ambasade BiH u Atini, da su ugovori o djelu zaključeni nakon pribavljene saglasnosti Ministarstva vanjskih poslova BiH, te da se u vrijeme angažovanja apelantica nalazila na postdiplomskim studijama u Atini kao stipendista Grčke državne fondacije, koje studije su prema apelantičinoj aplikaciji na zaposlenje u Ambasadi SAD u Sarajevu trajale od 2010.-2014. godine i za koje vrijeme prema njenom iskazu, kao stipendista nije ni mogla zasnovati radni odnos. Drugostepeni sud je ocijenio da zaključenjem ugovora o djelu apelantica kod tužene nije zasnovala radni odnos na određeno vrijeme, bez obzira na dužinu trajanja angažmana, kontinuitet zaključenih ugovora i činjenicu da je obavljala poslove sistematizovanog radnog mjesta. Drugostepeni sud je ukazao da je tužena imala slobodno radno mjesto utvrđeno Pravilnikom, koje je mogla popuniti raspisivanjem javnog oglasa i provođenjem procedure propisane članom 8. Zakona o radu u institucijama BiH ili shodno članu 9. stav 1. tačka c), zbog hitnosti obavljanja poslova, donijeti odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme bez raspisivanja oglasa, te primjenom člana 13. zaposlenika uputiti na rad u inostranstvo. Drugostepeni sud je konstatovao da u oba slučaja zakon predviđa zasnivanje radnog odnosa na neodređeno ili na određeno vrijeme i zaključenje ugovora o radu sa elementima propisanim u članu 12. citiranog zakona. Drugostepeni sud je istakao da ugovori koje je tužena zaključila sa apelanticom nemaju elemente ugovora o radu, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, te da zaključeni ugovori o djelu ne mogu biti osnov za zasnivanje radnog odnosa jer ne ispunjavaju formalno pravne uslove uslijed izostanka provođenja procedure prijema i zaključenja ugovora o radu kao pravnog osnova za zasnivanje radnog odnosa. Drugostepeni sud je ocijenio da činjenica da je tužena sa apelanticom kao državljaninom BiH zaključila ugovor o djelu koji je prema pregledu radnih mjesta i članu 60. stav 2. Pravilnika predviđen za lokalno stanovništvo, zaključenim ugovorima ne može dati karakter ugovora o radu na određeno vrijeme. Drugostepeni sud je zaključio da i pored utvrđenja da je apelantica angažovana po ugovoru suprotno Pravilniku, da nema zakonskog osnova da sama ta činjenica bude osnov za zasnivanje radnog odnosa jer je izostao sprovedeni postupak za njegovo zasnivanje. Drugostepeni sud je naglasio da je neprihvatljivo ukazivanje apelantičine žalbe da je prvostepeni sud propustio primjenom člana 66. Zakona o obligacionim odnosima, cijeniti prirodu ugovora koji su zaključile parnične stranke. Drugostepeni sud je istakao da parnične stranke nisu zaključile fiktivni ugovor koji prikriva stvarnu volju ugovarača, jer ni jednim pravednim dokazom nije potvrđena volja apelantice da zasnuje radni odnos ili odluka tužene da apelanticu primi u radni odnos. Drugostepeni sud je naglasio da upravo suprotno proizlazi iz izvedenih dokaza, da je apelantica bila svjesna da kao stipendista ne može zasnovati radni odnos, a tužena se saglasila da Ambasada BiH u Atini zaključi ugovor o djelu, pa su zaključeni ugovori o djelu u saglasnosti sa voljom ugovarača.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelantica u konkretnom slučaju paušalno istakla prigovore da drugostepeni sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu parničnog postupka, te da je to bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Sud BiH je istakao da iz obrazloženja iste proizlazi da je izreku presude jasne, razumljiva i izvršiva, a da su razlozi koji su dati u obrazloženju u saglasnosti sa izrekom, te da je drugostepeni sud razmotrio i cijenio sve prigovore koji su istaknuti u apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude i utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija u žalbi. Sud BiH je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili apelantičin tužbeni zahtjev, te da apelantica revizijom faktički ponavlja žalbene navode koje je isticala u drugostepenom postupku, a da je drugostepeni sud cijeneći te navode dao razloge zbog čega iste smatra neosnovanim i da te razloge i Sud BiH prihvata u cijelosti kao pravilne.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u konkretnom slučaju dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman