Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/17 (M. I., D. R. i B. J.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1085/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1085/17, rješavajući apelaciju Mileta Ilića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Mile Ilić, Duško Ristić i Bogdan Jovanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 Rs 015884 16 Rev 3 od 23. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Ilić, Duško Ristić i Bogdan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnijeli su 20. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 015884 16 Rev 3 od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se ponište rješenja tužene (AD "Vitinka" Kozluk) o otkazu ugovora o radu i odluke Upravnog odbora tužene o odbijanju žalbi na rješenja o otkazu ugovora o radu u odnosu na apelante, kao i da se obaveže tužena da ih vrati na rad i da im uspostavi sva druga prava po osnovu rada od dana prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao, sve biliže opisano u izreci osporene presude.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja da se ponište odluke tužene na osnovu kojih im je prestao radni odnos, da se obaveže tužena da ih vrati na rad i da im uspostavi sva druga prava po osnovu rada od dana prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primjenili materijalno pravo kada su odlučivali o zakonitosti odluka tužene na osnovu kojih su tužiteljima otkazani ugovori o radu, a posljedično tome ni kada su odlučivali o ostalim zahtjevima iz tužbe. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom njegovog rada i ako mu, shodno odredbama stava 2. istog člana, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može obezbjediti drugi odgovarajući posao. Vrhovni sud je naveo da za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom sporu, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, odlučne su činjenice da li je kod tužene došlo do poremećaja u ekonomskom, tehnološkom ili organizacionom smislu i da li ie iz tih razloga prestala potreba za radom nekih radnika (pa tako i apelanta) bez mogućnosti tužene da ih rasporedi na neka odgovarajuća radna mjesta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo, suprotno zaključku drugostepenog suda, da se tužena našla u ekonomskim teškoćama izazvanim smanjenjem prodaje svih proizvoda iz njenog asortimana, a time i i padom proizvodnje i da je o tome, kao i o namjeri otpuštanja radnika obavijestila i konsultovala Sindikalnu organizaciju (član 138. ZOR). Vrhovni sud je dalje naveo da je tužena kao poslodavac, u nastojanju da prevaziđe teškoće u kojima se našla i da stvori povoljnije uslove za privređivanje donijela Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (3. novembra 2011. godine) u kojem su učinjene brojne izmjene u odnosu na ranije stanje, a o donošenju tog Pravilnika je obavještavan sindikat, koji je davao svoje mišljenje i sugestije (o čemu svjedoči korespodencija između uprave tužene i sindikata (mišljenje od 31.oktobra 2011. godine i dopis od 3. novembra 2011. godine). Vrhovni sud je također naveo da je zatim tužena raspisala interni konkurs (na koji su se prijavili i apelanti), formirala Konkursnu komisiju koja je utvrdila kriterije za ocjenu kandidata, te je na osnovu rezultata rada Konkursne komisije i mišljenja te komisije, direktor tužene je 14. decembra 2011. godine donio odluku o prijemu četiri izvršioca (radnici koji su i ranije radili na tim radnim mjestima i koji su ispunjavali Pravilnikom propisane uslove za to radno mjesto). Vrhovni sud je ukazao da je odlukom tužene o proglašenju viška radnika od 16. decembra 2011. godine utvrđeno da je usljed ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promjena kod tužene prestala potreba za radom ukupno 27 radnika, među kojima su i apelanti, a o čemu je obavješten sindikat koji je aktivno učestvovao u svemu i dostavljao svoje primjedbe na naprijed navedena akta. Imajući naprijed navedeno u vidu, Vrhovni sud je zaključio da nikako ne stoji tvrdnja apelanata, koju su prihvatili nižestepeni sudovi, da tužena u konkretnoj situaciji nije primjenila odredbe člana 138. i 139. ZOR. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je tužena provedenim dokazima dokazala da je usvajanjem novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta smanjenjen broj izvršilaca na radnom mjestu na kojem su radili tužitelji i kako povodom raspisanog internog konkursa tužitelji nisu ishodili bolji položaj od radnika koji su zadržani na tom radnom mjestu, te kako nisu doveli u pitanje ni ovu tvrdnju tužene, a ni da tužena nije imala mogućnosti da im obezbjedi drugi odgovarajući posao, nije povrijeđena ni odredba člana 126. stav 2. ZOR.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke povrijedio navedena prava apelanta jer je prilikom odlučivanja "promijenio činjenično stanje, a da je pri tome zanemario dokaze i činjenice utvrđene u postupcima kod nižestepenih sudova" usljed čega je izveo pogrešne zaključke i pogrešno primijenio materijalno pravo, a što je za posljedicu imalo odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR-a. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/17 (M. I., D. R. i B. J.) | Sudska praksa | Aktio