Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-952/17 (A. D.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-952/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-952/17, rješavajući zahtjev Anđelke Dimovske za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Anđelke Dimovske za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelka Dimovska (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Skoplja, podnijela je 10. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine i S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016.godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje presude Apelacionog vijeća Sude BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja odluke po ovoj apelaciji“.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-952/17 od 30. marta 2017. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelantica je 5. aprila 2017. godine ponovo podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „odložiti izvršenje presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja oduke o apelaciji“.

4. Odlučujući o navedenom zahtjevu apelantice, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-952/17, kojom je zahtjev odbijen (vidi, Ustavi sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP-952/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Apelantica je 12. septembra 2017. godine podnijela novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je ponovo zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom će odložiti-stopirati deložaciju apelantice zakazanu 20. septembra 2017. godine od strane Službe općine Novo Sarajevo jer će joj istom biti nanesena velika šteta na imovini koja je naslijeđena od pokojnog supruga Dimovski Ivana“.

6. Suda BiH broj S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijena je tužba apelanticinog supruga Ivana Dimovskog, koji je u međuvremenu umro, kojom je traženo poništenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Komisija) broj: R-501-737-1/1-01 -337-14-1/05 od 23. oktobra 2007. godine, a kojom odlukom su stavljene van snage odluke Komisije br. R-501-737-1/1- 01-337- 14/06 od 27. oktobra 2006. godine, R-501-737-1/1-01-337/04 od 21. oktobra 2005. godine i 501-737-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanticinog supruga za povrat u posjed stana u Sarajevu, ulica Marka Marulić broj 3d – preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. U obrazloženju presude je navedeno da iz dokaza u spisu proizlazi da je Odlukom Komisije broj 501-737-1/1 od 2. septembra 2003. godine, potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine apelanticin suprug bio savjestan posjednik predmetnog stana, te da mu pripada pravo da stupi u posjed predmetnog stana u skladu s članom 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nadalje je navedeno da je ta odluka stavljena van snage Odlukom Komisije od 23. oktobra 2007. godine, kao i da je tom odlukom konačno odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje stana u posjed. Sud BiH je istakao da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je zahtjev odbijen zato što je u postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U tom postupku je, kako je dalje obrazložio Sud BiH, utvrđena činjenica da je apelantičin suprug, nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa da se, stoga, ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim je navedeno da iz obrazloženja odluke proizlazi da je Komisija na osnovu posmene izjave apelanticinog supruga, koja je zaprimljena pod brojm 07/03-372-939-5 od 30. septembra 1996. godine utvrđeno da je apelanticin suprug 15. maja 1992. godine napustio Sarajevo pa i predmetni stan jer je otišao u Skoplje i kao profesionalno vojno lice zaposlio se u Vojsci Republike Makedonije. Nadalje, navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelanticin suprug riješio svoje stambeno pitanje u Republici Makedoniji i to dodjelom stana iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Makedonijete, te da je taj stan i otkupio ugovorom o otkupu broj 16-42/1833 od 20. decembra 1996. godine, a što proizlazi iz dopisa Ministarstva Republike Makedonije broj 86-32074/04 od 27. avgusta 2013. godine. S obzirom na navedeno Sud BiH je zaključio da se neosnovano u tužbi tvrdi da apelantičin suprug ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana, te je donio odluku kao u izreci presude.

8. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje osporene presude Suda BiH broj S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine, koji je podnijela apelantica jer je njen suprug Ivan Dimovski u međuvremenu umro, Upravno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je presudom broj S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine, zahtjev odbilo. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeno vijeće za upravne sporove, cijeneći pravilnost i zakonitost odluke od 23. oktobra 2007. godine kojom je odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje u posjed predmetnog stana, odluku ocijenio kao pravilnu i zakonitu i o tome naveo prihvatljive razloge. Navedeno je da je u prvostepenom sudskom postupku utvrđeno da je zahtjev za vraćanje u posjed stana odbijen, jer je u postupku pred Komisijom utvrđeno da apelantičin suprug nije ispunjavao uvjete propisane odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, s obzirom da je članom 3.a citiranog zakona propisano da stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. ostao u službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama izvan BiH, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBiH, osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj od zemalja izvan bivših granica SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi utvrdilo odlučnu činjenicu koja je od uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, koju pri tom ni apelantica kao podnositeljica zahtjeva za preispitivanje sudske odluke ne spori, a to je da je njen suprug Ivan Dimovski ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Apelaciono vijeće je također ukazalo da navedeno utvrđenje proizilaze i iz dokaza u spisu i to pismene izjave apelanticinog supruga zaprimljene 30. septembra 1996. godine pod brojem 07/3-372-939-5, a u kojoj je lično naveo da je 15. maja 1992. godine otišao iz predmetnog stana u Skoplje, te da je po dolasku zaposlio se kao profesionalno vojno lice u Vojsci Republike Makedonije gdje je još uvijek zaposlen.

9. Apelaciono vijeće je nadalje navelo da je u dopisu Ministarstva vanjskih poslova Republike Makedonije broj: 86-3207/4 od 27. avgusta 2013. godine navedeno da apelanticin suprug Ivan Dimovski ima u vlasništvu stan u Skoplju koji je stekao na osnovu Ugovora o kupoprodaji broj: 16- 42/1833 od 20. decembra 1996. godine zaključenog sa Ministarstvom odbrane Republike Makedonije po propisu o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane Republike Makedonije.

10. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH, pravilna i zakonita, a zahtjev za preispitivanje te presude neosnovan, te je zahtjev odbilo primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS).

11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je prezentirala hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći pritom da je pozivanje na činjenicu da je apelanticin suprug zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini stana u Makedoniji, ne može imati smetnji niti uticaja na ostvarivanje njenih prava na povratak i uknjižbu predmetnog stana kojeg je njen suprug „stekao iz radnog odnosa u TRZ Hadžići“. U vezi s zahtjevom za donošenje privremene mjere u apelaciji je navedeno da je zahtjev utemeljen jer se osporenim odlukama krše apelanticina ustavna prava pa je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „odložiti izvršenje presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja odluke po ovoj apelaciji“.

12. U naknadno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine, apelantica je navela da joj je Općina Novo Sarjevo dostavila rješenje broj 05-23-3054/07 od 22. marta 2017. godine kojim je određeno da se nastavlja postupak prekinut zaključkom od 23. marta 2008. godine u predmetu stavljanja predmetnog stana na raspolaganje Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH. Također apelantica je istakla da joj je navedenim rješenjem naređeno da u roku od 15 dana oslobodi predmetni stan i isti preda navedenoj Službi. S obzirom na navedeno, apelantica smatra da bi izvršenjem osporene presude za nju nastupile nesagledive štetne posljedice zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u predmetu izvjesne.

13. U ponnovno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelantica svoj zahtjev u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji ističući između ostalog da je „irelevantna činjenica to što je pokojni suprug Ivan, nakon dolaska u Makedoniju, u decembru 1996. godine, kupio stan po tržišnoj cijeni od vlade R. Makedonije, jer ako je imao novac mogao je kupiti i više stanova. Također, irelevantna je stvar da li je on izbjeglica iz BiH ili nije jer su“, kako je apelantica navela, državljanke BiH njena kćerka Violeta i apelantica“. Apelantica je također istakla da je protiv rješenje Općine Novo Sarjevo broj 05-23-3054/07 od 22. marta 2017. godine „izjavila žalbu koja je rješenjem ministarstva odbijena (apelantica nije navela broj i datum rješenja Ministarstva niti je u prilogu dostavila isto), te da je protiv navedenog rješenja Ministarstva pokrenula upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom u Sarajevu i da je ovaj postupak ju toku. Budući da je Općina Novo Sarjevo 9. avgusta 2017. godine donijela zaključak o izvršenju rješenja Općine Novo Sarjevo od 22. marta 2017. godine, te da je 9. septembra 2017. godine obavještena da se izvršenje navedenog rješenja i njena deložacija iz predmetnog stana zakazuje za 20. septembar 2017. godine, apelantica smatra da iz činjeničnih navoda apelacije proizlazi da je apelacija osnovana jer su apelantici osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava, pa predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom će odložiti-stopirati deložaciju apelantice iz predmetnog stana zakazanu od strane Općine Novo Sarjevo, jer će deložacijom njoj i njenoj porodici biti nanesena velika šteta s obzirom da je predmetni stan njihova imovina koja je naslijeđena od pokojnog supruga Ivana Dimovskog“.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud ponovo posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Apelantica i novi zahtjev za donošenje privremene mjere u bitnom temelji na kršenju njenih ustavnih prava u predmetnom postupku što, kako je već istaknuto, samo po sebi, ne može biti osnova za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ustavni sud podsjeća da je u prethodno donesenoj odluci o privremenoj mjeri prilikom odlučenja imao u vidu da je apelantica u prilog donošenja privremene mjere, isticala navode koji se tiču merituma spora, a Ustavni sud zapaža da apelantica ponovo i u novom zahtjevu ističe navode koje zapravo veže za odluku o meritumu apelacij, o čemu će Ustavni sud raspravljati prilikom ispitivanja osnovanosti apelacionih navoda u odnosu na osporene odluke. Osim toga Ustavni sud zapaža da apelantica u prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere nije dostavila dokaze Ustavnom sudu, iz kojih proizilazi da je apelantica u postupku koji je vođen pred organima uprave Općine Novo Sarajevo, predhodno tražila odlaganje izvršenja rješenja Općine Novo Sarajevo od 22. marta 2017. godine, a što se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet odlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-952/17 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio