Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2366/17 (M. M., M. P. i E. R.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2366/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2366/17, rješavajući apelaciju Milice Mitrović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milica Mitrović, Mirjana Pranjić i Ema Ramić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042110 16 Rev od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Mitrović, Mirjana Pranjić i Ema Ramić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijeli su 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 042110 16 Rev od 21. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelanti (i četvrtotuženi E. O.) su obavezani da solidarno isplate tužitelju (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar), na ime duga, određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužitelj kao kreditor zaključio sa prvoapelanticom ugovor o kreditu, kojim joj je odobrio kreditna sredstva u određenom iznosu, da je u svrhu osiguranja povrata novčanog iznosa po navedenom ugovoru o kreditu, korisnik kredita izdao tužitelju bjanko mjenicu bez protesta, koju su potpisali, osim prvoapelantice i ostali tuženi (drugo i trećeapelanti i četvrtotuženi) kao jemci, te da je mjenica dospjela na naplatu 20. septembra 2007. godine. Vrhovni sud je istakao da je dalje utvrđeno da je nakon neuspjelog pokušaja naplate mjenice, tužitelj podnio prijedlog za izvršenje na osnovu iste mjenice, da je izvršni postupak, po prigovoru apelanata, nastavljen po pravilima parničnog postupka jer mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava. Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca na isplatu prema prvoapelantici, kao glavnom dužniku i mjeničnim jemcima, primjenom odredaba Zakona o mjenici, kao posebnog zakona (lex specialis). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1.), a da imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2.). Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da tužitelj kao povjerilac može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, pa dakle u konkretnom slučaju od prvoapelantice, kao mjeničnog dužnika, ili ostalih tuženih kao avalista. Vrhovni sud je ukazao da prigovor da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak, koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave, da nije relevantan za rješavanje tog spora jer parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda. Vrhovni sud je naglasio da je neosnovan i prigovor da je nastupila zastara mjenično pravnog zahtjeva tužitelja. Vrhovni sud je pojasnio da je tužitelj kao imalac trasirane mjenice istu ispunio sa danom 20. oktobar 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje 26. decembra 2007. godine, koji dan se ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici. Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbama iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, te da se ta odredba primjenjuje u vezi sa odredbom člana 33. stav 1. Zakona o mjenici jer tuženi 2-4 kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jamčili, a glavni dužnik odgovara kao akceptant trasirane mjenice. Vrhovni sud je zaključio da se zbog toga u odnosu na apelante primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti, u suštini, vide u pogrešnoj primijeni materijalnog prava, te navode da je Vrhovni sud u identičnim predmetima donio različite odluke te da postoji pravna nesigurnost. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose uglavnom na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP- 1879/17 (u kojem predmetu je apelant bio četvrtotuženi u postupku koji se osporava predmetnom apelacijom), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1879/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanata da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman