Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/15 (E.B.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Konkurs
  • Radni spor
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1779/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1779/15, rješavajući apelaciju E.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 013843 13 Rev od 29. januara 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 013843 11 Rsž od 5. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 013843 09 Rs od 8. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. E.B. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 14. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 013843 13 Rev od 29. januara 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 013843 11 Rsž od 5. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 013843 09 Rs od 8. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženih Odbora državne službe za žalbe FBiH, Sarajevo i Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, kojeg je u predmetnom postupku zastupalo Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 8. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi dostavili su odgovor na apelaciju 14, 15, 16, 20. i 27. juna 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 013843 09 Rs od 8. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su nezakonita rješenja prvotuženog od 24. juna 2009. godine i rješenje Agencije za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 26. maja 2008. godine i da se kao takva poništavaju, te da se obaveže drugotuženi da apelanticu rasporedi na iste poslove koje je obavljala do 28. februara 2010. godine ili na odgovarajuće poslove u skladu sa njenom stručnom spremom, kao i da apelantici namiri štetu u visini plaća koje nije primala za period od 28. februara 2010. godine do povratka na posao u ukupnom iznosu od 14.405,98 KM kako je bliže navedeno u izreci presude sve sa zakonskom zateznom kamatom od prvog u mjesecu pa do isplate, kao i da uplati doprinose na plaće za period od 28. februara 2010. godine do povratka na posao, te troškove parničnog postupka. Odbijen je zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Agencija obavila postupak revizije rješenja o prijemu u radni odnos apelantice, te da je rješenjem Agencije od 26. maja 2008. godine odlučeno da apelantici prestaje radni odnos, s tim da radni odnos po navedenom rješenju prestaje nakon okončanja javnog konkursa u smislu člana 67. st. 4. i 6. Zakona o državnoj službi u FBiH. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu koja je rješenjem prvotuženog od 24. juna 2009. godine odbijena kao neosnovana.

7. Ukazano je da se rješenje Agencije i prvotuženog zasniva na činjenici da je u postupku revizije utvrđeno da apelantica u vrijeme zasnivanja radnog odnosa nije ispunjavala uslove u pogledu radnog iskustva, propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji MUP-a TK od 14. novembra 2008. godine, te da je stoga radni odnos zasnovala suprotno odredbama Zakona o državnoj službi u FBiH.

8. Ukazano je da je među strankama sporno da li su navedena rješenja zakonita. S tim u vezi prvostepeni sud je iz objavljenog konkursa za prijem službenika u MUP TK (objavljen u Dnevnom avazu 2. aprila 2004. godine) utvrdio da je objavljen konkurs za šefa Odsjeka za administraciju i podršku u PS Teočak i PS Srebrenik, da su za prijem pored općih uslova bili predviđeni i posebni uslovi i to visoka stručna sprema-pravni fakultet, položen stručni ispit za rad u organima uprave i tri godine radnog iskustva s tim da je navedeno da ukoliko se na konkurs ne prijavi dovoljan broj kandidata sa traženim radnim iskustvom da će se izvršiti prijem novih kandidata koji ne ispunjavaju uslove u pogledu radnog iskustva.

9. Dalje je iz rješenja MUP TK od 28. aprila 2004. godine utvrđeno da je na osnovu navedenog konkursa na poslove i zadatke šefa Odsjeka za administraciju i podršku u PS Srebrenik raspoređena apelantica s tim da je u obrazloženju navedeno da apelantica ima više od tri godine radnog iskustva. Iz rješenja MUP TK od 7. aprila 2005. godine utvrđeno je da je apelantica počev od 1. aprila 2005. godine raspoređena na poslove i zadatke načelnika Odjeljenja za administraciju Srebrenik.

10. Na osnovu uvjerenja o diplomiranju je utvrđeno da je apelantica 16. decembra 2002. godine stekla visoku stručnu spremu na Pravnom fakultetu u Sarajevu, te stekla zvanje diplomirani pravnik. Iz uvjerenja o položenom stručnom ispitu službenika organa uprave i službe za upravu proizlazi da je apelantica stručni upravni ispit za visoku stručnu spremu položila 10. januara 2005. godine.

11. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Općine Tuzla od 18. avgusta 1998. godine apelantica kao pravnik počev od 1. avgusta 1998. godine imenovana za vršioca dužnosti zamjenika šefa Službe za boračku i invalidsku zaštitu.

12. Također iz radne knjižice je utvrđeno da je apelantica 28. februara 2010. godine kada joj je prestao radni odnos kod MUP TK imala ukupno 13 godina, 5 mjeseci i 6 dana radnog staža.

13. Prvostepeni sud je ukazao da nadležnost Agencije u smislu revizije radnih mjesta proizlazi iz odredbe člana 67. Zakona o državnoj službi u FBiH.

14. Istaknuto je da je prvostepeni sud cijenio da su Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH „Službene novine FBiH“, broj 13/98, koji je bio na snazi u vrijeme prijema apelantice u radni odnos kod MUP TK, odnosno članom 8. navedenog zakona bili propisani opći uslovi za prijem u radni odnos, te navedeno da se zakonom i drugim propisom kojim se bliže uređuje unutrašnja organizacija organa uprave mogu propisati i drugi uslovi za prijem u radni odnos između ostalog i radno iskustvo.

15. Istaknuto je da Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji MUP TK od 14. novembra 2002. godine, koji je također bio na snazi u vrijeme kada je apelantica primljena u radni odnos, za radno mjesto šefa Odsjeka za administraciju i podršku između ostalih posebnih uslova predviđeno radno iskustvo od tri godine.

16. Dalje je navedeno da je odredbom člana 27. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH propisano da na upravnim i drugim sličnim poslovima iz osnovne djelatnosti organa uprave može raditi službenik koji ima odgovarajući radni staž, te da će se kao radni staž smatrati staž ostvaren na poslovima i zadacima svoje struke nakon sticanja odgovarajućeg nivoa školske spreme.

17. Također je ukazano da je Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave TK propisano da u radni odnos organa uprave može biti primljeno lice koje ispunjava opće i posebne uslove utvrđene Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tog organa uprave.

18. Pored navedenog ukazano je i da je Uredbom o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uslovima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Uredba) na koju se apelantica pozvala u tužbi također propisano da se kao radni staž računa staž koji je državni službenik ostvario na poslovima svoje struke nakon završene visoke stručne spreme s tim što se u radni staž računa i pripravnički staž.

19. Imajući u vidu da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica visoku stručnu spremu stekla 16. decembra 2002. godine prvostepeni sud je našao da na dan prijema u radni odnos 4. maja 2004. godine apelantica nije imala tri godine radnog iskustva na poslovima i zadacima svoje struke nakon sticanja visoke stručne spreme. Iz navedenog po mišljenju prvostepenog suda slijedi da prijem apelantice u radni odnos kod MUP TK nije bio u skladu sa tada važećim Zakonom o radnim odnosima odnosno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji MUP TK zbog čega su neosnovani navodi apelantice da su nezakonita rješenja donesene od strane Agencije za državnu službu kao i prvotuženog koja se u predmetnom postupku osporavaju.

20. Istaknuto je da iako je tokom postupka utvrđeno da je apelantica prije sticanja visoke stručne spreme ostvarila radni staž ali navedeno po mišljenju prvostepenog suda nije bilo od uticaja na drugačiju odluku suda zbog činjenice da apelantica prilikom prijema u radni odnos nije imala odgovarajuće radno iskustvo propisano odredbama citiranog Pravilnika na poslovima i zadacima nakon sticanja visoke stručne spreme.

21. Pored navedenog sud je ukazao da na drugačiju odluku suda nije utjecala ni činjenica da je apelantica u predmetnom postupku prilaganjem rješenja MUP TK o ocjeni rada državnog službenika dokazala da je nakon prijema u radni odnos kod tuženog MUP TK za rad i postignute rezultate za 2004, 2006, 2007, 2008. i 2009. godinu ocijenjena sa ocjenom izuzetno uspješan sve u situaciji kada se shodno postavljenom zahtjevu u ovom postupku utvrđivala zakonitost donesenih rješenja od strane Agencije odnosno prvotuženog.

22. Prema tome po mišljenju prvostepenog suda na nezakonitost osporenih rješenja nije od uticaja činjenica da Pravilnik drugotuženog prema navodima apelantice nije usklađen sa Zakonom o državnoj službi kako to propisuje odredba člana 75. stav 1. tačka 4 navedenog zakona kao i odredba člana 37. Uredbe.

23. Istaknuto je da je sud cijenio da je apelantica izvela dokaz uvidom u Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MUP TK od 11. novembra 2004. godine kojim je izmijenjen Pravilnik po kojem je apelantica primljena u radni odnos, te Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji MUP TK od juna 2005 i septembra 2007. godine. Dakle, Pravilnike koji su stupili na snagu nakon što je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je pri tome cijenio da je Pravilnikom od 11. novembra 2004. godine kod tuženog predviđeno radno mjesto načelnika Odjeljenja za administraciju na koje je apelantica raspoređena po rješenju drugotuženog od 7. aprila 2005. godine ali je istakao da je za to radno mjesto također predviđeno radno iskustvo od tri godine. Imajući u vidu navedeno, kao je obrazložio Općinski sud, ni odredbe navedenih pravilnika nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetnog spora.

24. Dalje prema mišljenju prvostepenog suda kako je u predmetnom postupku utvrđeno da je rješenja Agencije i prvotuženog nisu nezakonita to je neosnovan zahtjev apelantice za naknadu štete u smislu čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

25. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 32 0 Rs 013843 11 Rsž od 5. decembra 2012. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

26. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelantice da su povrijeđene odredbe člana 163. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da nije izveden dokaz saslušanja stranaka-tuženih s obzirom da se nisu pojavili na glavnoj raspravi iako je bilo određeno izvođenje tog dokaza. Ukazano je da prema odredbi člana

163. ZPP FBiH izvođenje dokaza se uvijek sastoji od saslušanja obje stranke a tek ako jedna stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda saslušat će se druga stranka. Prema tome ako je određen dokaz saslušanja parničnih stranaka a tuženi se nisu pojavili na glavnoj raspravi to za njih nije imalo negativnih konsekvenci izuzev da se mogla saslušati samo stranka koja je došla na raspravu pa u tom smislu nema povrede odredaba parničnog postupka. Istaknuto je da se cilj saslušanja parničnih stranaka ne sastoji u tome da se dozna kakvo je činjenično stanje prema mišljenju stranaka već da se utvrdi istinitost nekog važnog a spornog činjeničnog stanja svakako u granicama koje pruža načelo traženja materijalne istine.

27. Ukazano je da apelantica u žalbi daje svoju ocjenu izvedenih dokaza te na svoj način tumači zakonske i odredbe pravilnika koji su bili na snazi, navodeći da je od pretpostavljenog u službi svake godine dobijala najbolje ocjene koje su bile rezultat mukotrpnog rada u realizovanju poslovnih zadataka, te da se prema njoj tokom revizije nije postupalo isto kao prema drugim šefovima odjela osporavajući na taj način razloge prvostepene presude.

28. Prema mišljenju drugostepenog suda sve izvedene dokaze prvostepeni sud je cijenio savjesno i brižljivo na način kako je propisano članom 8. ZPP FBiH. Kantonalni sud je istakao da ostaje nejasno zašto se apelantica nije ponovo prijavila na raspisani konkurs za svoje radno mjesto kada je u tom trenutku ispunjavala sve opće i posebne uslove već u žalbi polemiše da li je konkurs raspisan u zakonskom roku ili nije, te da li je diskriminisana u ovom slučaju.

29. Prema tome po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe člana 67. stav 2. Zakona o državnoj službi FBiH i čl. 154. i 155. ZOO kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantice.

30. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 32 0 Rs 013843 13 Rev od 29. januara 2015. godine odbio kao neosnovanu.

31. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je u postupku revizije zakonskih statusa državnih službenika u postojećim organima državne službe u FBiH koju je provodila Agencija utvrđeno da je učinjen propust prilikom odabira kandidata po konkursnoj proceduri jer apelantica koja je zasnovala radni odnos na mjestu šefa Odsjeka za administraciju i podršku u PS Srebrenik nije ispunjavala posebni uslov konkursa koji je tražen tj. nije imala tri godine radnog iskustva (ili staža) nakon sticanja školske spreme VSS-Pravni fakultet pa je Agencija donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice, koje je drugotuženi svojim rješenjem potvrdio.

32. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovore žalbe na primjenu posebnih uslova konkursa iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MUP TK od 14. novembra 2002. godine zbog razloga koje je apelantica i u reviziji ponavlja a to je da nije bio usklađen sa Zakonom o državnoj službi u FBiH budući da je tim zakonom bio propisan rok od 12 mjeseci za provedbu zakona u kojem roku je bilo moguće i dalje primjenjivati raniji zakon i podzakonske akte kako je drugotuženi i postupio.

33. Pored navedenog po mišljenju Vrhovnog suda apelantica se neosnovano poziva i na odredbu člana 25. Zakona o državnoj službi kojom su propisani samo opći uslovi za postavljanje državnih službenika a ne i posebni uvjeti koji su za pojedina radna mjesta utvrđeni Uredbom (član 37.)

34. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji MUP TK od 14. novembra 2002. godine donesen je u skladu sa tada važećim Zakonom o radnim odnosima i plaćama organa uprave u FBiH. Stoga kako je primjena tog zakona prolongirana i nakon stupanja na snagu Zakona o državnoj službi i narednih 12 mjeseci u kojem je bio proveden predmetni konkurs Vrhovni sud je našao da nisu osnovani prigovori apelantice koji se odnose na vrijeme osnivanja Agencije i drugotuženog budući da konkurs nije proveden suprotno zakonu i podzakosnkom aktu koji je bio na snazi u to vrijeme.

35. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizijski prigovori apelantice da je ona i prije diplomiranja i sticanja spreme VSS radila i imala više godina radnog staža na drugim poslovima jer se uzima u obzir samo radni staž sa spremom koja je propisana kao posebni uslov a radni staž sa manjim stepenom obrazovanja (VŠ) se ne može smatrati ispunjavanjem tog posebnog uslova (član 27. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH).

36. U odnosu na prigovore da je na konkursu stajala napomena da ukoliko se na konkurs ne prijavi dovoljan broj kandidata sa traženim iskustvom izvršiće se prijem i onih kandidata koji ne ispunjavaju uslove u pogledu radnog iskustva Vrhovni sud je ukazao da ti prigovori predstavljaju prigovor na činjenično utvrđenje koje apelantica kao takvo nije ni isticala u žalbenom postupku. Stoga kako se činjenice o tome da li je bilo drugih kandidata ili ne sa propisanim uslovima nisu ni utvrđivale u postupku to navedeni prigovori predstavljaju prigovor nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja koji nije dopušten u revizijskom postupku.

37. Ukazano je da su neosnovani i ostali revizijski prigovori jer je članom 67. stav 2. Zakona o državnoj službi propisan prestanak radnog odnosa u slučaju utvrđenja imenovanja suprotno tada važećim propisima što je utvrđeno kod statusa apelantice pa nikakav interni premještaj nije bio moguć na što apelantica ukazuje u reviziji. Međutim s druge strane Vrhovni sud je naveo da nije bilo zakonskih smetnji da apelantica učestvuje u postupku javnog oglašavanja na isto ili novo upražnjeno radno mjesto ukoliko ispunjava uslove konkursa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6. i

7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Također smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena i njena prava iz Evropske socijalne povelje. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da bez obzira koji zakon je primijenjen, imajući u vidu da se konkursom mogu propisati i drugi uslovi primjereni radnom mjestu, ona ispunjava uslove radnog mjesta i na osnovu člana 24. i

25. Zakona o državnoj službi prema („Službene novine FBiH“, broj 29/03) prema kojem staž nije naveden kao uslov za prijem u radni odnos nego je tek naveden u izmjenama navedenog zakona „Službene novine FBiH“, broj 8/06 što je kasnije potvrđeno rješenjima MUP TK. Navodi da nisu tačni navodi Vrhovnog suda da u žalbi nije isticala da je u konkursu navedeno da ukoliko se na konkurs ne prijavi dovoljan broj kandidata sa traženim radnim iskustvom i položenim stručnim ispitom izvršiće se prijem i onih kandidata koji ne ispunjavaju uslove. Ukazuje da je u toku postupka od drugotuženog tražila podatke na osnovu kojih kriterija se vrši prijem u radni odnos. Navodi da joj je drugotuženi dostavio tražene podatke sa pravilnicima uz akt u kojem je navedeno da ne posjeduju pravilnike-poslovnike o kriterijima prijema u radni odnos u MUP TK na osnovu kojih se vrši odabir selekcija kandidata. Smatra da je u konkretnom slučaju učinjena diskriminacija u odnosu na sve ostale službenike koji su primljeni bez konkursa i ispunjavanja bilo kakvih uslova radnog mjesta. Ukazuje da se revizija odnosila samo na dva službenika a drugi navodno ispunjavaju uslove u čemu također vidu diskriminaciju. Također ukazuje da prvostepeni sud u predmetnom postupku nije postupao u smislu odredbe člana 75. ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

39. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa normama zakona na koje se poziva, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apleaciji.

40. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani iz razloga koji su sadržani u osporenoj presudi tog suda.

41. Općinski sud je naveo da je postupajući sudija u predmetnom postupku u prethodnom ispitivanju tužbe rješenjem naložila apelantici da ispravi tužbu dva puta. Ukazano je da je apelanticina tužba imala nedostatke u pogledu pasivne legitimacije-označavanje tuženih nakon čega je apelantica uredila predmetnu tužbu podneskom od 1. i 11. oktobra 2010. godine, te da je prvostepeni sud nakon dostavljanja tužbe na odgovor tuženima, održavanja pripremnog ročišta i glavne rasprave donio svoju odluku. Po mišljenju prvostepenog suda u predmetnom postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

42. Prvotuženi i drugotuženi su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

43. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Član 8.

U radni odnos u organe uprave i službe za upravu može biti primljeno lice koje ispunjava opće i posebne uslove utvrđene ovim zakonom, kao i uslove utvrđene pravilnikom o unutrašnjem uređenju organa uprave i službe za upravu.

Opći uslovi su:

1) punoljetnost, 2) opća zdravstvena sposobnost potrebna za obavljanje poslova pojedinog radnog mjesta, 3) školska sprema određene struke i nivoa potrebne za obavljanje poslova pojedinog radnog mjesta, 4) državljanstvo Bosne i Hercegovine, 5) da se protiv tog lica ne vodi krivični postupak, odnosno da nije osuđivana za krivično djelo koje po zakonu predstavlja smetnju za zasnivanje radnog odnosa u organu uprave i službi za upravu.

Osim uslova iz stavka 2. ovog člana, zakonom i drugim propisom kojim se bliže uređuju unutrašnje organizacije organa uprave i službi za upravu, mogu se propisati i drugi uslovi za prijem u radni odnos službenika na pojedino radno mjesto (struka, radno iskustvo, godine službe, posebni zdravstveni uslovi, psihofizička sposobnost i dr).

Za rad na pomoćno-tehničkim poslovima u organu uprave i službi za upravu, radni odnos može zasnovati i lice s navršenih 15 godina života.

Ako lice primljeno u radni odnos ne stupi na posao u ostavljenom roku, smatra se da nije zasnovalo radni odnos.

Član 27.

Na upravnim i drugim stručnim poslovima iz osnovne djelatnosti organa uprave i službe za upravu, odnosno na pomoćno-tehničkim poslovima, može raditi službenik koji ima odgovarajući stepen i vrstu školske spreme, stručni upravni ispit (u daljem tekstu: stručni ispit) i radni staž predviđen ovim i drugim zakonom.

Radni staž iz stava 1. ovog člana, smatrat će se da je staž ostvaren na poslovima i zadacima svoje struke nakon sticanja odgovarajućeg niova školske spreme.

44. U Zakonu o državnoj službi FBiH („Službene novine FBiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06, 45/10 i 4/12) u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 64.stav 1.a)

1. Vlada Federacije osniva Agenciju za državnu službu Federacije.

2. Agencija vrši sljedeće poslove:

a) utvrđuje jedinstvene kriterijume, pravila i postupke izbora, imenovanja i postavljanja državnih službenika u organima državne službe u Federaciji, u skladu s ovim zakonom;

Član 67.

1. Državni službenici na radnim mjestima iz člana 6. stav 1. ovog Zakona u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine koji se na dan stupanja na snagu ovog Zakona nalaze u radnom odnosu u organima državne službe, podliježu postupku revizije koju provodi Agencija a kojom se utvrđuje da li su zaposleni u skladu sa Zakonom, računajući od 01.07.2003. godine kao danom stupanja na snagu Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno da li ispunjavaju uvjete iz člana 25. ovog Zakona i posebne uvjete utvrđene pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe.

2. Agencija donosi rješenje o prestanku radnog odnosa državnim službenicima iz stava 1. ovog člana za koje utvrdi da su zaposleni suprotno Zakonu iz stava 1. ovog člana, ili koji ne ispunjavaju uvjete iz člana 25. ovog Zakona i posebne uvjete utvrđene pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji.

3. Izuzetno od stava 2. ovog člana, državnim službenicima koji nemaju položen stručni upravni ispit Agencija ne donosi rješenje o prestanku radnog odnosa po tom osnovu, s tim što su dužni položiti ispit u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Državnim službenicima koji u tom roku ne polože stručni upravni ispit rukovodilac organa državne službe donosi rješenje o prestanku radnog odnosa uz pribavljeno mišljenje Agencije.

4. Za radna mjesta koja ostanu upražnjena na osnovu rješenja iz stava 2. ovog člana Agencija će, u saradnji sa rukovodiocem organa državne službe, raspisati javni konkurs u skladu sa odredbom člana 24. ovog Zakona u roku od 30 dana od dana kada rješenja o prestanku radnog odnosa postanu konačna.

5. Za državne službenike za koje Agencija utvrdi da ne ispunjavaju uvjete iz člana 25. ovog Zakona radni odnos prestaje kada rješenje iz stava 2. ovog člana postane konačno.

6. Za državne službenike za koje Agencija utvrdi da su zaposleni suprotno zakonu iz stava 1. ovog člana radni odnos prestaje kada se okonča javni konkurs raspisan u skladu sa odredbom stava 4. ovog člana, ako ne budu primljeni u službu po tom konkursu.

7. Iskustvo kandidata iz stava 5. ovog člana koji je prethodno bio na radnom mjestu za koje je raspisan javni konkurs prema stavu 3. ovog člana, može biti uzeto u obzir za vrijeme provođenja tog konkursa.

8. Ako državni službenik iz stava 2. član 25. ovog Zakona u propisanom zakonskom roku stekne univerzitetsku diplomu, odnosno VII stepen stručne spreme zadržava status državnog službenika na poslovima na kojima je zatečen.

Član 75. tačka 5.

5. Do uspostavljanja Agencije, Odbora za žalbe i donošenja podzakonskih akata na osnovu ovog zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i platama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), i podzakonski akti kojima su određeni radno-pravni statusi državnih službenika u roku od najviše 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, osim ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.

45. U Uredbi o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa („Službene novine FBiH“, broj 35/04) relevantna odredba glasi: Član 28.

Kao radni staž predviđen u odredbi člana 27. ove uredbe, računa se radni staž koji je državni službenik ostvario na poslovima svoje struke nakon završene visoke stručne spreme, s tim što se u radni staž računa i pripravnički staž iz člana 37. Zakona o državnoj službi.

46. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ,“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

47. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 75.

(1) Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.

(2) Ako tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, a tužilac u tužbi nije tražio donošenje presude zbog propuštanja, sud će zakazati pripremno ročište po isteku roka za podnošenje odgovora na tužbu.

(3) Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, po pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.

(4) Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

VI. Dopustivost

48. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

49. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 013843 13 Rev od 29. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

52. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta. Također smatra da su joj povrijeđena i prava iz Evropske socijalne povelje.

Pravo na pravično suđenje

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

55. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje nezakonitosti rješenja kojima je apelantici prestao radni odnos, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

56. Apelantica ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

57. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

58. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su nezakonita rješenja (Agencije i prvotuženog) kojima je apelantici prestao radni odnos kod drugotuženog (MUP TK), te da se slijedom toga rasporedi od strane drugotuženog na iste poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa, kao i da joj se naknadi šteta u vidu izgubljene zarade i neuplaćenih doprinosa za PIO/MIO od dana prestanka radnog odnosa pa do povratka na posao. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem je apelantica imala aktivnu ulogu na način što je predlagala izvođenje pojedinih dokaza kojima je dokazivala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da apelantica u vrijeme kada je zasnovala radni odnos kod drugotuženog na radnom mjestu šefa Odsjeka za administraciju i podršku u PS Srebrenik nije imala tri godine radnog iskustva nakon sticanja visoke stručne spreme, a što se tražilo raspisanim konkursom za navedeno radno mjesto. Naime, u toku postupka nesporno je utvrđeno da je apelantica visoku stručnu spremu stekla 16. decembra 2002. godine iz čega proizlazi da u vrijeme kada je raspoređena na radno mjesto šefa Odsjeka za administraciju i podršku u PS Srebrenik (4. maja 2004. godine) nije imala ispunjene posebne uslove u pogledu radnog iskustva kako je to traženo objavljenim konkursom. Stoga je od strane Agencije u postupku revizije utvrđena nezakonitost u pogledu prijema i rasporeda apelantice na navedeno radno mjesto zbog čega je Agencija donijela rješenje kojim je apelantici prestao radni odnos kod drugotuženog, a što je svojim rješenjem potvrdio prvotuženi.

59. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijeneći zakonitost rješenja kojima je apelantici prestao radni odnos prije svega utvrdili da je Agencija bila ovlaštena da u smislu člana 67. st. 1. i 2. Zakona o državnoj službi provede postupak revizije zakonskih statusa državnih službenika u postojećim organima državne službe u FBiH, te da donese rješenje o prestanku radnog odnosa službenicima koji su imenovani u suprotnosti sa navedenim zakonom. Pri tome je od strane redovnih sudovao veoma detaljno i jasno obrazloženo zbog čega posebni uslovi konkursa, objavljenog 2. aprila 2004. godine, nisu bili u suprotnosti sa tada važećim zakonskim i podzakonskim propisima kojima se uređuje radno-pravni status državnih službenika. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali veoma jasno obrazloženje zašto je u konkretnom slučaju bilo moguće primjenjivati Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, kao i podzakonske akte kojima su bili uređeni radno-pravni statusi državnih službenika. U navedenim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelantice.

60. Stoga kako apelantica nije ispunjavala posebne uslove u pogledu radnog iskustva od tri godine nakon sticanja visoke stručne spreme, kako se tražilo objavljenim konkursom, utvrđeno je da rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici nisu nezakonita slijedom čega je utvrđeno da je neosnovan i zahtjev apelantice za povrat na radno mjesto koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa, kao i njen zahtjev za naknadu štete u smislu člana 154. i 155. ZOO. U navedenom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelantica nastoji prikazati u apelaciji. Također, uzimajući u obzir postupak u cjelini kao i relevantne činjenice utvrđene tokom postupka Ustavni sud suprotno navodima apelantice ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede relevantnih odredbi ZPP, kako to apelantica smatra, kao ni da apelanticini navodi koje je isticala tokom predmetnog postupka pred redovnim sudovima, koji se tiču uslova iz predmetnog konkursa, a koje ponavlja u apelaciji, mogu dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog postupka.

61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Nediskriminacija

62. Dalje, apelantica ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelantica nije eksplicitno navela Ustavni sud smatra da apelantica kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

63. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje da je dikriminisana u odnosu na sve druge osobe koje su primljene u radni odnos bez konkursa kao i da se postupak revizije odnosio samo na dva službenika a ne i na ostale. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica na sporno radno mjesto primljena na osnovu raspisanog konkursa, te da je Agencija u postupku revizije, na što je po Zakonu o državnoj službi bila ovlaštena, utvrdila nezakonitost u pogledu provedenog konkursa i prijema apelantice na radno mjesto šefa Odsjeka za administraciju i podršku u PS Srebrenik zbog čega je apelantici prestao radni odnos kod drugotuženog. Iz navedenog proizlazi da su uporedna grupa za apelanticu osobe primljene na osnovu konkursa a ne osobe primljene bez konkursa kako to apelantica smatra. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica ničim ne dokazuje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana u odnosu na ostale osobe koje su se nalazile u istoj ili sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao i apelantica i na koje su primijenjeni relevantni zakonski propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. Također po mišljenju Ustavnog suda ni navodi apelantice o broju osoba nad kojima se provodio postupak revizije ne može voditi zaključku da je apelantica diskriminisana u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.

Ostali navodi

64. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje i na kršenje prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju ovog prava, također, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S obzirom da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno na štetu apelantice, kao i da apelantica nije bila diskriminisana u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelanticine navode smatra neosnovanim.

65. Konačno, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Evropska socijalna povelja nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega, u odnosu na prava iz navedene povelje, Ustavni sud ne može pružiti ustavnu zaštitu (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5493/10 od 17. septembra 2013. godine, stav 14., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

VIII. Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, kada apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz da je diskriminisana u predmetnom postupku.

68. Na kraju, nema kršenja ni prava na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u smislu primjene relevantnih zakonskih propisa, kao i da apelantica nije diskriminisana u predmetnom postupku.

69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/15 (E.B.) | Sudska praksa | Aktio