Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2909/17 (J. I., N. I., H. I.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Ništavost
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 93
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2909/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2909/17, rješavajući apelaciju Jasmina Ibrahimkadića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Ibrahimkadića, Nermina Ibrahimkadića, Hatidže Ibrahimkadić i „Kopa“ d.o.o.
Jelah podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 3 od 9. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Ip 001274 15 Ip 2 od 7. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Ibrahimkadić, Nermin Ibrahimkadić, Hatidža Ibrahimkadić (u daljnjem tekstu: prvoapelanti ili apelanti) i „Kop“ d.o.o. Jelah (u daljnjem tekstu: drugoapelant ili apelanti) iz Jelaha, koje zastupa Fuad Prnjavorac, advokat iz Tešnja, podnijeli su 11. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 3 od 9. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 Ip 001274 15 Ip 2 od 7. decembra 2016. godine. Istovremeno, apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se odgodila predaja u posjed nekretnina iz osporenih rješenja Ademu Mujčiću (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja ili kupac) do odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Drinke Lekić, advokata iz Tešnja i punomoćnika tražioca izvršenja, zatraženo je 14. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su u periodu od 18. do 23. augusta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tražilac izvršenja je 30. septembra 2010. godine u Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv apelanata radi utvrđenja. Općinski sud je Rješenjem broj 39 0 P 010944 10 P od 2. decembra 2013. godine odbacio tužbu. Obrazlažući rješenje o odbacivanju tužbe, Općinski sud je istakao da je tražilac izvršenja u tužbi naveo da je njegov pravni prednik „Kamel banka“ d.d. Tešanj s drugoapelantom zaključio ugovor o kreditu 7. januara 1999. godine, da je korisnik kredita primio novac i jedan dio vratio u ugovorenom roku, te da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu drugoapelant u svrhu osiguranja vraćanja kredita predao garantnu izjavu prednika prvoapelanata u svojstvu žiranta, koji je prihvatio da svoje nekretnine upisane u katastru Tešanj preda kao zalog i da je saglasan da se u korist „Kamel banke“ izvrši uknjižba založnog prava.
6. Tražilac izvršenja je u svojstvu tužioca predmetnom tužbom zatražio da se apelanti solidarno obavežu i isplate mu dug u iznosu od 59.900,00 KM na ime glavnog duga (neplaćenog dijela kredita) i na ime kamata iznos od 10.628,00 KM. Apelanti su u navedenom postupku istakli da se pred istim sudom već vodi izvršni postupak koji nije okončan i da je izvršenje usmjereno na imovinu pravnog prednika prvoapelanata koji je svoje nekretnine dao u zalog kao žirant drugoapelanta, a osim toga i da u konkretnom slučaju ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe, budući da već postoji izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju. Sud je zatim izveo dokaze, između ostalog uvidom u izvršni spis na koji su se apelanti pozvali u odgovoru na tužbu na osnovu kojeg je utvrđeno da je pravni prednik tražioca izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv drugoapelanta (dužnika) temeljem izvršnih isprava pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda broj Ip 1/99 od 11. januara 1999. godine prodajom založnih stvari glavnog dužnika (drugoapelanta) pri čemu je određeno da će se u slučaju nemogućnosti naplate od drugoapelanta kao glavnog dužnika naplata izvršiti popisom, procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu prednika prvoapelanata upisanih u katastru Tešanj (bliže oznake navedene u obrazloženju rješenja).
7. Općinski sud je nakon uvida u predmetni izvršni spis zaključio da je osnovan prigovor litispendencije i da započeti izvršni postupak u konkretnom slučaju predstavlja procesnu smetnju koja sprječava da se dva puta odlučuje o istoj stvari u dva odvojena postupka, što bi uključivalo i mogućnost različite primjene materijalnog prava u istoj stvari. Imajući u vidu da je na postojanje litispendencije sud dužan paziti i po službenoj dužnosti, a ne samo po prigovoru stranke, i da je konkretna parnica počela teći nakon započetog izvršnog postupka, to je tužba tražioca izvršenja odbačena.
Izvršni postupak okončan osporenim odlukama
8. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 Ip 001274 15 Ip 2 od 7. decembra 2016. godine nekretnine upisane u zk. ul. br. 3535 KO Jelah, dotadašnje vlasništvo prvoapelanata u svojstvu izvršenika, dosuđene su tražiocu izvršenja (koji je istovremeno i kupac) kao najpovoljnijem ponuđaču. Prvoapelantima je naloženo da kupcu predaju u posjed predmetne nekretnine, te je Zemljišnoknjižnom uredu naloženo da navedene nekretnine upiše kao vlasništvo kupca i da briše sva upisana založna prava na nekretnini. U obrazloženju rješenja je navedeno da se na prvom ročištu za prodaju nekretnina čije su karakteristike (katastarske čestice i katastarska općina) bliže navedene u izreci rješenja, kao najpovoljniji ponuđač javio kupac „Winfrom“ iz Brčkog, te je konstatirano da su kupcu navedene nekretnine prodate. Kako kupac u ostavljenom roku nije položio ponuđenu kupoprodajnu cijenu, 5. maja 2016. godine donesen je zaključak kojim je prodaja navedenih nekretnina proglašena nevaljanom, te je konstatirano da su predmetne nekretnine prodate drugom po redu ponuđaču Alvedinu Tanjiću. Kako ni taj ponuđač nije u ostavljenom roku deponirao ponuđenu kupoprodajnu cijenu, zaključkom od 3. juna 2016. godine i ta prodaja je proglašena nevaljanom, kao i treća iz istih razloga u kojoj se kao ponuđač javio „Farex“ d.o.o. Tešanj. Zaključkom od 23. juna 2016. godine Općinski sud je proglasio da su predmetne nekretnine prodate četvrtom po redu ponuđaču, i to tražiocu izvršenja (kupcu) kao pravnom sljedniku „Kamel osiguranja“ d.d. Tešanj za iznos od 186.228,95 KM. S obzirom na to da je kupac ujedno i tražilac izvršenja, Općinski sud je naveo da tražilac izvršenja nije bio dužan polagati ponuđenu kupoprodajnu cijenu do visine svog potraživanja. Nakon što je putem vještaka utvrđeno koliko iznosi glavni dug, kamate i visina troškova izvršnog postupka, sud je obavezao tražioca izvršenja – kupca da uplati razliku između ponuđene kupoprodajne cijene i svog potraživanja, a to je iznos od 13.230,50 KM. Tražilac izvršenja – kupac je 14. oktobra 2016. godine položio razliku kupoprodajne cijene na depozitni račun suda. Općinski sud je zatim na osnovu odredbe člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) predmetne nekretnine dosudio kupcu i u smislu stava 2. iste zakonske odredbe odredio da se predmetne nekretnine predaju u posjed kupcu, a Zemljišnoknjižnom uredu je naloženo da izvrši upis promjene prava vlasništva i briše prava trećih lica za koje je to rješenjem određeno (prava prvoapelanata).
9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Rješenje broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 3 od 9. maja 2017. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da žalbe nisu osnovane jer žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost osporavanog rješenja. Naime, apelanti, prema ocjeni Kantonalnog suda, u žalbi nisu naveli razloge zbog kojih osporavaju pobijano rješenje, osim što su ukazali da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uvjeti za prekid postupka zbog smrti izvršenice Zumrete Ibrahimkadić i da je u pogledu proglašenja prve prodaje nevaljanom i određivanje druge prodaje donesen zaključak umjesto rješenje.
10. Kantonalni sud je u vezi s navedenim žalbenim prigovorima istakao da su oni bespredmetni i da ne odgovaraju stanju spisa. Naime, iz stanja spisa, kako je dalje obrazloženo, proizlazi da je tražilac izvršenja (kupac) 29. juna 2016. godine prvostepenom sudu dostavio obračun ukupnih potraživanja na dan 10. mart 2016. godine, da je navedeni obračun dostavljen svim apelantima kao izvršenicima, da su apelanti u roku od osam dana imali mogućnost da se izjasne na visinu obračunatih zateznih kamata na glavni dug uz napomenu da će, ukoliko taj iznos ospore, na teret tražioca izvršenja – kupca vještak ekonomske struke provesti vještačenje. Međutim, podneskom od 27. augusta 2016. godine samo je drugoapelant osporio iznos obračunatih zateznih kamata pa je rješenjem suda od 31. augusta 2016. godine određeno vještačenje vještaka ekonomske struke. Nakon što je vještak sačinio nalaz i mišljenje, te obračunao zakonske zatezne kamate na glavni dug, Općinski sud je donio rješenje 12. oktobra 2016. godine kojim je navedena činjenica utvrđena. S tim u vezi je napomenuto da prvoapelanti nisu osporavali obračun ukupnih potraživanja tražioca izvršenja – kupca i nisu osporavali nalaz vještaka, pa je stoga ocijenjeno da su neosnovani žalbeni navodi o nezakonitoj dosudi predmetnih nekretnina tražiocu izvršenja – kupcu.
11. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojim su apelanti ukazali da se u okolnostima konkretnog slučaja postupak trebao prekinuti zbog smrti izvršenice Zumrete Ibrahimkadić, Kantonalni sud je istakao da se izvršni postupak okončava ostvarivanjem prava potraživanja tražioca izvršenja – kupca, i to u trenutku kad je preduzeta posljednja izvršna radnja. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, posljednja izvršna radnja je preduzeta 7. decembra 2016. godine, pa se smatra da je tim danom okončan izvršni postupak. Stoga, činjenica da je izvršenica Zumreta Ibrahimkadić umrla 6. novembra 2016. godine, o čemu su apelanti obavijestili prvostepeni sud 15. decembra 2016. godine, dakle nakon okončanja izvršnog postupka, ne može dovesti do prekida postupka u smislu člana 378. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, u smislu odredbe člana 34. ZIP-a, smrt izvršenika je razlog za obustavu a ne za prekid postupka. Bez značaja su također ocijenjeni navodi apelanata prema kojima potraživanje tražioca izvršenja – kupca potiče iz ništavog pravnog posla jer se takvi navodi ne mogu isticati u tekućem izvršnom postupku niti u žalbi koja je izjavljena protiv rješenja o dosudi nekretnine tražiocu izvršenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelanti su hronološki opisali tok postupka ukazujući da su prvoapelanti nasljednici iza umrlog Senada Ibrahimkadića protiv kojeg se vodio izvršni postupak radi naplate duga po ugovoru o kreditu, da su pregledom arhive svog pravnog prednika utvrdili da je ispunio svoje obaveze po preuzetim obavezama iz ugovora o kreditu, da bi ostatak neplaćenog duga mogao biti samo iznos od 12.515,11 KM, a ne iznos koji je određen rješenjem o dosudi i da je stoga izvršni postupak iskonstruiran i montiran u režiji tražioca izvršenja – kupca. Smatraju da je zbog niza apsurdnosti i propusta suda tražilac izvršenja svoje pravo mogao ostvarivati samo u parničnom a ne izvršnom postupku i da je sud bio dužan, neovisno o njihovim prigovorima, po službenoj dužnosti paziti na ništavost pravnih poslova i ne dopustiti izvršenje u obimu u kojem tražilac izvršenja konkretno zahtijeva. Apelanti su ukazali na propuste prilikom određivanja ročišta za prodaju nekretnine, koji su detaljno pobrojani u navodima apelacije, te u vezi s konkretnim izvršnim postupkom ukazali da se potraživanje novčanog iznosa po osnovu kredita pretvorilo u oduzimanje njihove kuće, i to u situaciji kad su po okončanju izvršnog postupka ipak sakupili novčani iznos koji tražilac izvršenja potražuje i deponirali ga na žiroračun suda. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelanti su zbog činjenice da su sakupili potraživani iznos novca i položili ga na depozit suda, zatražili da se predaja u posjed nekretnina odgodi do konačne odluke Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud smatra da su osporena rješenja zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa stoga nije povrijeđeno niti jedno pravo apelanata zagarantirano međunarodnim aktima i propisima BiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je naveo da je rješenjem tog suda od 11. septembra 1999. godine utvrđena visina potraživanja, rok otplate i način osiguranja potraživanja, te je istim rješenjem ustanovljeno založno pravo „Kamel osiguranja“ (prvobitnog tražioca izvršenja) na pokretnim stvarima drugoapelanta i nekretninama pravnog prednika prvoapelanata, na kojima je dopuštena uknjižba hipoteke u korist tražioca izvršenja, tadašnjeg „Kamel osiguranja“, radi osiguranja kredita u iznosu od 162.000,00 KM. Osim toga, kako je dalje navedeno, u toku trajanja izvršnog postupka tražilac izvršenja je pokrenuo parnični postupak radi naplate iznosa glavnog duga, ali je navedena tužba odbačena uz obrazloženje da se već vodi izvršni postupak u istoj pravnoj stvari i da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno u odnosu na glavnog dužnika (drugoapelanta), u odnosu na kojeg je bezuspješno pokušan popis i zapljena založenih pokretnih stvari. Zatim se pristupilo izvršenju na založenim nekretninama prednika prvoapelanata koje su naslijedili u ostavinskom postupku. U tom postupku sudski vještak je procijenio vrijednost založenih nekretnina pa s obzirom na to da prvoapelanti nisu osporili nalaz sudskog vještaka, zakazano je ročište za prodaju nekretnina i utvrđena lista ponuđača. Općinski sud je, između ostalog, ocjenjujući da u konkretnom izvršnom postupku nije došlo do povrede prava na koja su apelanti u apelaciji ukazali, istakao da je Ustavni sud postupajući po apelaciji tražioca izvršenja Odlukom broj AP 2333/14 od 14. maja 2015. godine naložio da se po hitnom postupku okonča izvršni predmet broj 39 0 Ip 001274 01 Ip. Također je napomenuto da prednik prvoapelanata, kako je vidljivo iz hronologije postupanja, nije osporavao ni osnov ni visinu duga, da apelanti nisu priložili sudu bilo kakav dokaz o eventualnim naknadnim uplatama osim uplatnice od 4.000,00 KM za koji iznos je umanjena glavnica i da iz Rješenja istog suda broj L-3/04 od 31. maja 2005. godine (pravosnažno 16. juna 2005. i izvršno 17. novembra 2005.) proizlazi da je nad firmom „Kamel osiguranje“ zaključen likvidacioni postupak i da pravo na naplatu potraživanja pripada tražiocu izvršenja kao osnivaču. Općinski sud je potvrdio da su tačni navodi iz apelacije prema kojima su prvoapelanti nakon pravosnažnosti rješenja o dosudi na depozit suda izvršili uplatu s naznakom „obaveza izvršenika u predmetu broj 39 0 Ip 001274 01 Ip“ i to 23. juna i 11. jula 2017. godine u ukupnom iznosu od 172.998,50 KM, o čemu je tražilac izvršenja bez odlaganja obaviješten. Međutim, tražilac izvršenja je uprkos toj činjenici izvršio provođenje rješenja o dosudi u zemljišnim knjigama i zatražio da mu se predmetna nekretnina preda u posjed.
15. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok izvršnog postupka, te napomenuo da drugoapelant nikad nije izjavio prigovor na rješenje o izvršenju a da je prednik prvoapelanata to učinio, ali je u istom priznao i osnov i visinu potraživanja, predloživši da se izvršenje provede na pokretnim stvarima glavnog dužnika (drugoapelanta). Međutim, u tom periodu je započeo likvidacioni postupak nad tražiocem izvršenja pa radnje izvršenja nisu provođene. Nakon okončanja tog postupka zatraženo je izvršenje na pokretnim stvarima drugoapelanta, ali od 2007. do 2015. godine nije preduzeta niti jedna radnja s ciljem popisa i pljenidbe pokretnih stvari, te je postupak izvršenja na pokretnim stvarima u konačnici okarakteriziran kao bezuspješan rješenjem suda od 18. juna 2015. godine. Tražilac izvršenja je napomenuo da je u pitanju period preko osam godina u kojem su pokretne stvari mogle biti otuđene, pa je izvršenje putem njihove pljenidbe i prodaje postalo nemoguće. Stoga je bio primoran da zatraži izvršenje na nekretninama prednika prvoapelanata, budući da je radi osiguranja predmetnog potraživanja on založio svoje nekretnine. Rješenje o dosudi od 7. decembra 2016. godine postalo je pravosnažno 9. maja 2017. godine i postupak je, nakon promjene vlasništva u zemljišnim knjigama, u fazi predaje ključeva kupljenog objekta. Stoga smatra da su navodi iz apelacije neosnovani kao i zahtjev za donošenje privremene mjere.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 34.
Prekid postupka (1) Sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju.
(2) U drugim slučajevima prekida postupka, predviđenim odredbama Zakona o parničnom postupku, sud može, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da postupak nastavi, imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.
(3) U slučaju smrti tražioca izvršenja koji nema opunomoćenika ili zakonskog zastupnika, svaki od nasljednika ili zainteresovanih lica može predložiti da dok traje nasljednička zajednica, sud, na trošak predlagača, postavi nasljednicima privremenog zastupnika i postupak nastavi. Sud će imenovati privremenog zastupnika u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva. Ako ovakav prijedlog nasljednika ili zainteresovanih lica ne uslijedi u roku od 30 dana od smrti tražioca izvršenja, sud će obustaviti postupak.
(4) U slučaju smrti izvršenika koji nema opunomoćenika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavještenje suda o smrti izvršenika, postaviti privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršenja, po pravilu, iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastaviti postupak. Sud imenuje privremenog zastupnika u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva. Ako ovlašteno lice ne predloži nastavak postupka u ostavljenom roku, sud će da obustavi postupak.
(5) Konačni troškovi tražioca izvršenja iz stava 4. ovog člana namiruju se iz imovine izvršenika.
(6) Nakon prestanka nasljedničke zajednice svaki od nasljednika može preuzeti postupak prijavom izvršnom sudu. O preuzimanju postupka i razrješenju privremenog zastupnika sud odlučuje zaključkom.
Član 68.
Izvršne radnje Izvršenje na nepokretnosti provodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
Član 89.
Prodajna cijena [...] (2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nekretnina prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.
[...] Član 93.
Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju. Član 94.
Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.
17. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 66/13) u relevantnom dijelu glasi:
Pojam založnog prava Član 139. stav 1.
(1)Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 378.
Postupak se prekida:
1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;
2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje;
3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravnosnažno odluči o zabrani rada;
4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6) kad je to drugim zakonom određeno.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 39 0 Ip 001274 17 Pž 3 od 9. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Kantonalnog suda punomoćnik apelanata je primio 16. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2017. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da su apelanti u vezi s konkretnim izvršnim postupkom ukazali da se potraživanje novčanog iznosa pretvorilo u oduzimanje njihove kuće (imovine), Ustavni sud će prvo ispitati navode u pogledu prava na imovinu.
Pravo na imovinu
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o apelaciji u kojoj se ukazuje na kršenje prava na imovinu u kojoj se osporavaju rješenja o dosudi potraživanja koja su donesena u završnoj fazi izvršnog postupka (nakon donošenja rješenja o izvršenju). S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5522/15 od 16. marta 2016. godine u kojoj je Ustavni sud zauzeo sljedeći stav: „[…] Ustavni sud smatra da je do miješanja u apelantičino pravo na imovinu došlo rješenjem (o izvršenju) od 19. novembra 2012. godine […] Međutim, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud će izuzetno razmotriti je li u kasnijoj fazi predmetnog izvršnog postupka u kojoj je došlo do prodaje predmetnog stana došlo do kršenja apelantičinog prava na imovinu, te je li prodaja izvršena u skladu sa standardima tog prava…“ (vidi tačku 48. navedene odluke, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Shodno praksi iz predmeta broj AP 5522/15, Ustavni sud ukazuje na specifičnost konkretnog slučaja u kojem apelanti osporavaju rješenja o dosudi kojima je konstatirano da se nekretnine (bliže katastarske oznake i površina navedeni u izreci rješenja) dotadašnje suvlasništvo prvoapelanata dosuđuju tražiocu izvršenja kao kupcu, tj. kao najpovoljnijem ponuđaču. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je preduvjet za razmatranje apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na imovinu utvrđenje imaju li apelanti imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da li je osporenim rješenjima došlo do miješanja u pravo na imovinu i, ako jeste, da li je ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno.
28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su predmetne nekretnine, na kojima je ranije upisana hipoteka u svrhu osiguranja potraživanja tražioca izvršenja prema predniku prvoapelanata a nakon njegove smrti (ostavinskog postupka) prema prvoapelantima, suvlasništvo prvoapelanata, te da, bez ikakve sumnje, predstavljaju njihovu „imovinu“ u smislu odredaba člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima došlo do miješanja u imovinu apelanata u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979., serija A, broj 30., stav 49. i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82., st. 67. i 68).
31. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud izvršio prodaju predmetne nekretnine u postupku koji je proveo na osnovu relevantnih odredaba ZIP-a koje uređuju postupak prodaje nekretnina. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je formalno-pravno sudska prodaja predmetnih nekretnina započela donošenjem zaključka o prodaji nekretnina od 10. februara 2016. godine kojim je određena vrijednost nekretnina utvrđena nalazom sudskog vještaka, te je određena prva prodaja za 21. mart 2016. godine. Taj zaključak je sadržavao informacije o utvrđenoj vrijednosti nekretnina (269.975,00 KM), o određivanju načina i uvjeta prodaje, uključujući cijenu po kojoj se nekretnina može prodati, rok u kojem je kupac dužan položiti cijenu, način prodaje, iznos osiguranja, rok u kojem mora biti predata kupoprodajna cijena, te vrijeme i mjesto prodaje. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je na ročištu za prvu prodaju nekretnina utvrđena lista ponuđača, te je konstatirano da su ponude svih pet ponuđača bile veće od ½ utvrđene vrijednosti nekretnine ispod kojeg iznosa se nekretnine nisu mogle prodati na prvom ročištu, shodno odredbi iz člana 89. stav 2. ZIP-a. Nadalje, iz dostavljene dokumentacije i osporenog konačnog rješenja proizlazi da su predmetne nekretnine, zbog odustajanja kupaca i proglašenja prve, druge i treće prodaje nekretnine nevaljanom, prodate četvrtom po redu ponuđaču (tražiocu izvršenja) za iznos od 186.228,95 KM, pri čemu je konstatirano da tražilac izvršenja nije dužan polagati ponuđenu kupoprodajnu cijenu do visine svog potraživanja, što je u skladu s članom 93. ZlP-a.
32. Ustavni sud podsjeća na to da je ZIP donesen prije više od 13 godina (2003. godine), da je taj zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe ZIP-a koje se odnose na izvršenje na nekretninama dovoljno jasne i precizne u smislu da kupac nakon okončanog postupka prodaje nekretnine stiče, između ostalog, i pravo posjeda i vlasništava nekretnine koju je kupio. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da je članom 94. ZIP-a propisana posebna zaštita kupca u smislu da, čak i ako se ukine ili preinači rješenje o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine, to nema utjecaja na pravo vlasništva kupca kome je rješenjem o dosudi nekretnina dosuđena. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni zakon bio primjereno pristupačan, te su apelanti bili upućeni na okolnosti zakona koji se primjenjuje na konkretni predmet. U tom kontekstu apelanti su bez sumnje imali saznanje da polaganje novčanih sredstava na depozit suda s naznakom „obaveza izvršenika u predmetu 39 0 Ip 001274 15 Ip 2“ (koji predstavlja cjelokupan iznos duga prema tražiocu izvršenja), i to nakon pravosnažnosti rješenja o dosudi, ovisi isključivo o dispoziciji tražioca izvršenja i da u tom smislu ne obavezuje sud da mijenja prethodnu pravosnažnu odluku. Dakle, miješanje u pravo apelanata na imovinu je zasnovano na zakonu.
33. U vezi sa sljedećim pitanjem koje se tiče legitimnog cilja od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, budući da izvršenici nisu dobrovoljno izvršili svoje obaveze, te omogući da se taj proces odvija što je moguće brže i transparentno, što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesporno predstavlja javni interes. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo osoba, tražilaca izvršenja koji posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave, da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražilaca izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
34. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98., st. 46. i 50). Dovodeći prethodni stav u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je procijenjena vrijednost predmetne nekretnine bila u iznosu od 269.975,00 KM, te da je prodata za iznos od 186.228,95 KM, dakle za iznos koji je nešto viši od ½ procijenjene vrijednosti, čime je, nakon polaganja iznosa od 13.230,45 KM koji predstavlja razliku između ponuđene cijene i ukupnog potraživanja tražioca izvršenja, tražilac izvršenja kao kupac postao njen vlasnik. Također, iz osporenog rješenja i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Zemljišnoknjižnom uredu naloženo da izvrši upis promjene prava vlasništva i briše prava trećih lica (apelanata). Pri tome, Ustavni sud naročito primjećuje da je obaveza plaćanja predmetnog duga pravnom predniku tražioca izvršenja nastupila 11. januara 1999. godine, da je u periodu od 2007. do 2015. godine bezuspješno pokušan popis i zapljena založenih pokretnih stvari, da se zatim pristupilo utvrđivanju vrijednosti nekretnina po sudskom vještaku pri čemu apelanti nisu osporavali nalaz sudskog vještaka kojim je procijenjena vrijednost nekretnina i visina kamata za neisplaćeni dug, te da je do prodaje nekretnina u suvlasništvu apelanata i namirenja tražioca izvršenja došlo protekom više od godine dana u kojem vremenskom periodu su apelanti imali mogućnost izmiriti predmetni dug. Stoga, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom nekretnina uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelanata i zahtjeva od javnog interesa i da je u konkretnom slučaju zadovoljeno načelo „proporcionalnosti“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. U pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelanti su suštinski ukazali na nezadovoljstvo odredbama ugovora o kreditu koji je njihov pravni prednik zaključio s pravnim prednikom tražioca izvršenja. S tim u vezi, apelanti smatraju da je spomenuti ugovor o kreditu ništav pravni posao i da je sud u izvršnom postupku o tome trebao voditi računa po službenoj dužnosti.
37. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom izvršnom postupku okončanom osporenim rješenjima nije raspravljalo o podobnosti izvršnog naslova, dakle ugovora o kreditu kojim je, između ostalog, radi osiguranja duga, voljom i saglasnošću prednika apelanata zasnovana hipoteka na njegovoj, kasnije (nakon smrti prednika apelanata) njihovoj nepokretnoj imovini. U konkretnom postupku aktivirane su odredbe navedenog ugovora o kreditu prema kojima je utvrđen način osiguranja potraživanja, između ostalog i prodajom založene nekretnine prednika prvoapelanata ukoliko ne budu ispunjene obaveze po odobrenom kreditu. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelanti u predmetnom postupku imaju poziciju izvršenika, te podsjeća da su takve apelacije u pravilu odbacivane kao ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Međutim, Ustavni sud podsjeća i da je izuzetno u kontekstu navoda o povredi prava na pravično suđenje razmatrao apelacije koje su podnosile osobe koje su u postupcima pred redovnim sudovima imale poziciju izvršenika, u situaciji kada postupak izvršenja u odnosu na apelante pokreće nova pitanja vezana za primjenu odredaba ZIP-a (mutatais mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 30). S obzirom na to i imajući u vidu da su se u predmetnom izvršnom postupku, nakon uspostave hipoteke (koja je kako proizlazi iz činjenica predmeta upisana na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda broj Ip 1/99 od 11. januara 1999. godine), pojavila nova pitanja vezana za smrt izvršenice Zumrete Ibrahimkadić, odnosno pitanja vezana za utvrđivanje ispunjenosti uvjeta za prekid postupka izvršenja, Ustavni sud smatra da se u takvim specifičnim okolnostima konkretnog slučaja radi o predmetu građanskopravne prirode i da je stoga primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza zaključili da ne postoji niti jedan razlog kojim bi izvršenje na predmetnim nekretninama bilo obustavljeno ili prekinuto, kako su apelanti predlagali, s obzirom na to da su o činjenici smrti jedne od nasljednica njihovog pravnog prednika obavijestili sud tek nakon što je preduzeta posljednja izvršna radnja, pa ta činjenica, shodno odredbi iz člana 378. ZPP, nije mogla utjecati na eventualni prekid ili obustavu izvršnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su apelanti jedan period (od 2010. do 2013. godine), uporedo s izvršnim postupkom, imali pravnu poziciju tuženih povodom tužbe koju je tražilac izvršenja podnio radi utvrđenja potraživanja prema apelantima. U tom postupku su apelanti istakli prigovor litispendencije, koji je sud uvažio i odbacio tužbu, uz obrazloženje da o istoj pravnoj stvari već teče izvršni postupak. Iz osporenog konačnog rješenja Kantonalnog suda, nasuprot navodima iz apelacije, proizlazi da se Kantonalni sud detaljno bavio svim žalbenim navodima apelanata u pogledu zaključka o dosudi nekretnina, između ostalog i da potraživanje tražioca izvršenja potiče iz ništavog pravnog posla, uz obrazloženje da se takvi navodi ne mogu isticati u završnoj fazi izvršnog postupka, dakle u fazi kada je već doneseno rješenje o dosudi nekretnina.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi proizvoljnost u primjeni procesnog i materijalnog prava, niti prigovori koji su bili predmet ocjene redovnih sudova mogu doprinijeti drugačijem odlučenju Ustavnog suda, pa stoga smatra da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.
41. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u osporenim rješenjima o dosudi navedena obrazloženja koja u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koja su apelanti ukazali, a tiču se ništavosti pravnog posla – izvršnog naslova, koji su bili predmet ocjene redovnih sudova.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman