Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1289/15 (N. V.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1289/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1289/15, rješavajući apelaciju Nikole Vasilja, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. listopada 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole Vasilja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 010376 14 Rev od 25. veljače 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 010376 12 Gž 2 od 6. ožujka 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Vasilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Mario Bogdanović, odvjetnik iz Mostara, podnio je 20. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 010376 14 Rev od 25. veljače 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 010376 12 Gž 2 od 6. ožujka 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 17. kolovoza 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od tuženih Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo, i Kantona broj 10, koga zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo u Livnu (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi), zatraženo je 26. rujna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 21. srpnja do 22. kolovoza 2017. godine, prvotužena je odgovor na apelaciju dostavila 28. rujna 2017. godine, dok drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 010376 12 P 2 od 11. lipnja 2012. godine naloženo je prvotuženoj da apelantu isplati iznos od 14.529,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. kolovoza 2009. godine (stavak 1.). Stavkom 2. iste presude naloženo prvotuženoj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.864,87 KM, dok je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen kao neutemeljen.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je uvidom u Presudu Kantonalnog suda broj 010-0-K- 07-000016 od 2. srpnja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž- 08-000546 od 26. ožujka 2009. godine, utvrdio da je apelant pravomoćno oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo porezne utaje iz članka 273. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), da se podneskom od 11. svibnja 2009. godine obratio Kantonalnom sudu sa zahtjevom za isplatu troškova kaznenog postupka. U svezi s tim Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 203. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) regulirano da kada se kazneni postupak obustavi ili kada se donese presuda kojom se optuženi oslobađa odgovornosti, u rješenju ili u presudi će se izreći da troškovi kaznenog postupka, kao što su nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava, dok je stavkom 4. istog članka regulirano da ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stavka 1. tog članka ne bude usvojen ili ako sud o istim ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo potraživanje ostvarivati u parničnom postupku protiv Federacije. Kako Kantonalni sud u roku od tri mjeseca (u kaznenom postupku) nije odlučio o troškovima koji se odnose na nužne izdatke i nagradu branitelja apelanta, to je Općinski sud suglasno članku 203. stavak 4. ZKPFBiH naložio prvotuženoj da apelantu isplati traženi iznos, dok je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Općinski sud je na okolnost utvrđivanja visine troškova kaznenog postupka apelantu i njegovom branitelju proveo vještačenje po vještaku financijske struke Ivi Ragušiću, na temelju čega je odlučio kao u izreci presude.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 010376 12 Gž 2 od 6. ožujka 2014. godine priziv prvotužene je djelomično usvojen i prvostupanjska presuda preinačena tako što je prvotuženoj naloženo da apelantu isplati (na ime troškova kaznenog postupka) iznos od 1.723,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. kolovoza 2009. godine pa do isplate umjesto iznosa od 14.525,39 KM, kao i u stavku 2. izreke prvostupanjske presude tako da svaka stranka snosi svoje troškove (parničnog) postupka umjesto da prvotužena apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.864,87 KM. U preostalom dijelu priziv prvotužene je odbijen kao neutemeljen.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu prvotužene glede proizvoljne primjene odredbi ZKPFBiH, ukazao da je odredbom članka 203. stavak 4. ZKPFBiH propisano da ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stavka 1. ovog članka ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva da optuženi i njegov branitelj imaju pravo svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku. Dakle, kod nesporne činjenice da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant podnio tužbu u svoje ime, a da kao tužitelj nije označen i apelantov branitelj, Kantonalni sud je zaključio da apelant u ovom parničnom postupku može, u smislu članka 203. stavak 4. ZKPFBiH, isključivo potraživati naknadu nužnih troškova koje je on imao, dakle u svoje ime, a ne i naknadu nužnih izdataka i nagradu svog branitelja jer to pravo pripada isključivo njegovom branitelju koji je nagradu i nužne izdatke u svoje ime mogao ostvarivati tužbom u parničnom postupku. Stoga je Kantonalni sud utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantovi nužni izdaci, a koji obuhvaćaju apelantove „podvozne troškove“, tj. uporabu vlastitog vozila na relaciji Međugorje-Livno-Međugorje (ukupno devet puta) iznose 1.723,68 KM, te da apelantu na dosuđeni iznos, na temelju članka 277. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripadaju i zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja tužbe, tj. od 25. kolovoza 2009. godine pa do isplate, dok je odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka donio primjenom članka 397. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj je sud dužan, kad preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka, te članka 386. stavak 2. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, suglasno odredbi članka 224. točka 5. i članka 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 010376 14 Rev od 25. veljače 2015. godine apelantova revizija je odbijena kao neutemeljena, kao i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno istaknuo da je odredbom članka 203. stavak 1. ZKP-a, koji je bio važeći u vrijeme vođenja kaznenog postupka protiv apelanta, propisano da taksativno navedeni troškovi kaznenog postupka iz članka 199. stavak 2. toč. od a) do f) tog zakona, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja u slučaju kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, padaju na teret proračunskih sredstava, a da je stavkom 4. tog članka propisano da: „Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stavka 1. ovog članka ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo potraživanja ostvarivati u parničnom postupku protiv Federacije.“ U svezi s tim Vrhovni sud je naveo da je pravilno stajalište drugostupanjskog suda da optuženi i branitelj imaju pravo svoja potraživanja ostvarivati u parničnom postupku protiv prvotužene, odnosno da svaki od njih u svoje ime ima pravo ostvarivati svoje potraživanje u parničnom postupku. Prema tome, kako je u predmetnom postupku apelant podnio tužbu u svoje ime, to isti, sa stajališta članka 203. stavak 4. ZKPFBiH, može isključivo u svoje ime potraživati naknadu nužnih izdataka koje je on imao u kaznenom postupku, a ne i naknadu nužnih izdataka i nagradu svog branitelja, pa je taj sud primjenom odredbe članka 397. stavak 2. ZPP odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je također zaključio da je drugostupanjski sud ispravno postupio kada je odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka shodno odredbi članka 397. stavak 2. ZPP. Osim navedenog, kako apelant nije uspio u revizijskom postupku to je odbijen kao neutemeljen njegov zahtjev za naknadu troškova u povodu revizije prema članku 397. stavak 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, odredbu članka 203. stavak 4. ZKPFBiH. Naime, apelant smatra da citiranom odredbom ZKPFBiH „nije izričito propisano da je samo branitelj aktivno legitimiran da potražuje svoje troškove, nagrade i nužne izdatke“. Dalje ističe da, bez obzira na nedorečenost navedene odredbe zakona, smatra da su sudovi osporenim presudama nedovoljno pozornosti posvetili institutu naknade troškova postupka u slučaju oslobađajuće presude.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje presude od 25. veljače 2015. godine.

13. Kantonalni sud, također, navodi da ostaje pri razlozima iz obrazloženja svoje presude od 6. ožujka 2014. godine i da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Prvotužena apelantove navode smatra neutemeljenim jer smatra da osporenim presudama sudovi nisu proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 199.

Vrste troškova postupka (1) Troškovi kaznenog postupka su izdaci učinjeni povodom kaznenog postupka od njegovog pokretanja do njegovog okončanja.

(2) Troškovi kaznenog postupka obuhvaćaju:

a) troškove za svjedoke, vještake, tumače i stručne osobe i troškove očevida,

b) podvozne troškove osumnjičenika, odnosno optuženika,

c) izdatke za dovođenje osumnjičenika, odnosno optuženika ili osobe lišene slobode,

d) podvozne i putne troškove službenih osoba,

e) troškove liječenja osumnjičenika odnosno optuženika dok se nalazi u pritvoru, kao i troškove poroda, osim troškova koji se isplaćuju iz fonda za zdravstveno osiguranje,

f) troškove tehničkog pregleda vozila, analize krvi i prijevoza tijela do mjesta obdukcije,

g) paušalnu svotu,

h) nagradu i nužne izdatke branitelja,

i) nužne izdatke oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika, kao i nagradu i nužne izdatke njegovog opunomoćenika.

(3) Paušalna svota utvrđuje se u okviru svota određenih odgovarajućim propisom, s obzirom na trajanje i složenost postupka i imovno stanje osobe obvezne na plaćanje te svote.

(4) Troškovi iz stavka 2. točke a) do f) ovoga članka i nužni izdaci postavljenog branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužiteljstva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su ih dužne naknaditi po odredbama ovoga Zakona. Tijelo koje vodi kazneni postupak dužno je sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unijeti u popis koji se prilaže spisu.

(5) Troškovi prevođenja na jezik stranke, svjedoka ili drugih osoba koje sudjeluju u kaznenom postupku a koji nastaju primjenom odredaba ovoga Zakona neće se naplaćivati od osoba koje su po odredbama ovoga Zakona dužne naknaditi troškove kaznenog postupka.

Članak 203.

Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće, ili odbijajuće presude (1) Kada se kazneni postupak obustavi ili kada se donese presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi kaznenog postupka iz članka 199. stavak 2. toč. od

a) do f) ovoga Zakona, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavku 2. ovoga članka.

(2) Osoba koja je svjesno podnijela lažnu prijavu, podmirit će troškove kaznenog postupka.

(3) Kada sud odbije optužbu zbog nenadležnosti, odluku o troškovima donijet će nadležni sud.

(4) Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stavka 1. ovoga članka ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženik i branitelj imaju pravo tražbine ostvarivati u parničnom postupku protiv Federacije.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 010376 14 Rev od 25. veljače 2015. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporena presuda apelantu je dostavljena 6. ožujka 2015. godine, a apelacija je podnesena 20. ožujka 2015. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st.(1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant tražio da sud u parničnom postupku, shodno relevantnim odredbama materijalnog prava, obveže tužene na naknadu troškova kaznenog postupka u označenim iznosima, pa apelant stoga u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

24. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni prava, konkretno odredbi ZKPFBiH, što je, u konačnici, prema apelantovom mišljenju, rezultiralo donošenjem osporene odluke Vrhovnog suda. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni odredbi ZKPFBiH kojim je regulirano navedeno pitanje.

26. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da je odredbama članka 199. ZKPFBiH propisano da su troškovi kaznenog postupka izdaci učinjeni povodom kaznenog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka, te da je stavkom 2. točka propisano da troškovi kaznenog postupka, između ostalog, obuhvaćaju: pod b) „podvozne troškove osumnjičenog odnosno optuženog“ i pod h) „ nagradu i nužne izdatke branitelja“. Dalje, odredbama članka 203. stavak 4. ZKPFBiH propisano je da, ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stavka 1. ovog članka ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo potraživanja ostvarivati u parničnom postupku protiv Federacije.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim presudama, koristeći svoje diskrecijsko pravo u okolnostima konkretnog slučaja, primjenom relevantnih odredbi ZKPFBiH (članak 203. stavak 4. ZKPFBiH), te na temelju izvedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, dali jasno i argumentirano obrazloženje dosuđenih troškova kaznenog postupka - nužnih izdataka koje je apelant imao u predmetnom kaznenom postupku, ocijenivši da samo apelant u svoje ime u ovom parničnom postupku može u smislu navedene odredbe ZKPFBiH potraživati naknadu nužnih troškova koje je on imao, a ne i naknadu nužnih izdataka i nagradu svog branitelja jer to pravo pripada isključivo njegovom branitelju, a koje pravo u okolnostima konkretnog predmeta njegov branitelj nije iskoristio. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kada su sudovi osporenim odlukama apelantu na ime troškova kaznenog postupka dosudili iznos od 1.723,68 KM, dok je odbijen njegov zahtjev za isplatu izdataka i nagrada njegovom branitelju jer je apelant podnio tužbu u svoje ime, a da su u smislu citirane odredbe ZKPFBiH i apelant i njegov branitelj svaki u svoje ime imali pravo svoja potraživanja ostvarivati u predmetnom postupku.

28. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe ZKPFBiH na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka jasna, argumentirana i logična i da u njima nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe članka 203. stavak 4. ZKPFBiH, zbog čega apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije smatra neutemeljenim.

Pravo na imovinu

29. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje glede proizvoljne primjene relevantnih odredbi ZKPFBiH. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su iz istih razloga neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su Vrhovni i Kantonalni sud, koristeći svoje diskrecijsko pravo u okolnostima konkretnog slučaja, primjenjujući relevantnu odredbu članka 203. stavak 4. ZKPFBiH, na ime troškova kaznenog postupka-nužnih izdataka apelantu dosudili određeni iznos.

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, iz istih razloga koji su navedeni u svezi s pravom na pravično suđenje.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1289/15 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio