Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2375/17 (S. P.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2375/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2375/17, rješavajući apelaciju Sekula Pandžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sekul Pandžić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 1 Pr 016533 17 Pžp od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sekul Pandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 1 Pr 016533 17 Pžp od 30. marta 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim radi prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

2. U predmetnom prekršajnom postupku, prvostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da sam apelant u svom iskazu ne spori da je kritičnog dana vikao i galamio na policijskog službenika, koji je vršio službenu radnju, i radnike AD Komunalca, te da je iz ruku policijskog službenika istrgao vozačku dozvolu dok je ovaj popunjavao prekršajni nalog, bez dozvole policijskog službenika. Prvostepeni sud je zaključio da uzevši u obzir takvu izjavu apelanta i biće prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru, koji se apelantu stavlja na teret, da je takvim postupanjem apelanta počinjen predmetni prekršaj. Prvostepeni sud je istakao da apelant pojašnjava da je njegovo takvo ponašanje bilo isprovocirano tj. da je postupao u teškom afektu, jer je bio isprovociran ponašanjem policijskog službenika i radnika AD Komunalac, da on nije mogao više da trpi te provokacije (način na koji ga je gledao policijski službenik i u rukama okretao njegovu vozačku dozvolu), pa da je reagovao na opisani način (vikao je i galamio na policijskog službenika, te da je iz ruku policijskog službenika istrgao vozačku dozvolu dok je ovaj popunjavao prekršajni nalog, bez dozvole policijskog službenika) uslijed čega se ne osjeća odgovornim za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Prvostepeni sud je pojasnio da ti navodi ne oslobađaju apelanta odgovornosti. Prvostepeni sud je ukazao da je apelant ukoliko je smatrao da nije odgovoran za “nepropisno” parkiranje, koje je prethodilo prekršaju koji je predmet postupka, imao na raspolaganju druge mehanizme da zaštiti svoja prava i interese. Prvostepeni sud je naglasio da je apelant svojim radnjama ometao policijskog službenika u vršenju njegovih ovlaštenja, te se oglušio o naredbe policijskog službenika da prestane sa ometanjem, što predstavlja biće prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima, te da su činjenje prekršaja koji se apelantu stavlja na teret potvrdili saslušani svjedoci ovlaštenog organa a što djelimično proizlazi iz apelantovog iskaza koji je saslušan u svojstvu svjedoka, pa da apelantova žalba nije dovela u pitanje odluku prvostepenog suda. Okružni sud je naglasio da prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru čini “ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju službenog lica”, za koji je apelant i oglašen odgovornim, te da u obilježje prekršaja ne spadaju odredbe Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, niti da je Okružni sud nadležan da odlučuje o eventualnom protivpravnom postupanju policijskih službenika.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno navodi da je policijski službenik izazvao verbalnu reakciju apelanta, a što po apelantu nije od pravnog značaja jer nije prijetio niti je poduzimao neke druge nedozvoljene radnje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ustavnih prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede tih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2375/17 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio