Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1813/15 (G. G.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna rasprava
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 154
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 5
Predmeti (1)
AP-1813/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1813/15, rješavajući apelaciju Gorana Gaćanovića na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 5 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Goran Gaćanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 135829 14 Rev od 29. januara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 135829 13 GŽ od 5.
septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 135829 12 P od 5. novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Goran Gaćanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čelinca, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 135829 14 Rev od 29. januara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 135829 13 GŽ od 5. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 135829 12 P od 5. novembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda kao i od tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 21. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Osnovni sud je 16. augusta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Oružni sud 28. jula 2017. godine, Vrhovni sud takođe 28. jula 2017. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 135829 12 P od 5. novembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je predloženo da se tužena obaveže da na ime naknade štete isplati iznos od 75.000,00 KM, i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 20.000,00 KM, za pretrpljeni psihički strah iznos od 15.000,00 KM, za duševne bolove zbog umanjenja u iznosu od 40.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka, a sve sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 30 dana od dana presuđenja pa do isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja, u cijelosti kao neosnovan.
5. Kako je naveo Osnovni sud među parničnim strankama je nesporno da je apelant bio pripadnik Vojske RS (VRS), te da je predmet spora naknada nematerijalne štete koju je apelant pretrpio zbog oboljenja. Među parničnim strankama je sporan kako osnov tako i visina postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta. Odredbom člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Odredbom člana 173 ZOO je propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok je član 174 istog Zakona propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Članom 195 ZOO je utvrđeno da ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Nadalje je odredbom člana 200 ZOO propisano da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, suda će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
6. Osnovni sud je utvrdio da je tužena bila odgovorna za organizaciju sistema odbrane u Republici Srpskoj u vrijeme kada se desio štetni događaj, a apelant je u tom sistemu učestvovao u svojstvu pripadnika Vojske RS. Rat u bivšoj SR BiH od 1992. do 1996. godine u kojem je učestvovao i apelant, objektivno se izjednačuje sa bavljenjem opasnom djelatnošću u smislu odredbi čl. 173 i 174 ZOO. Naime, tužena Republika Srpska odgovorna je apelantu za pretrpljenu štetu po principu objektivne odgovornosti zbog bavljenja opasnom djelatnošću na osnovu odredbe člana 121 Zakona o Vojsci („Službeni glasnik Srpskog naroda“, u BiH broj 7/92), a u vezi sa odredbama čl. 173 i 174 ZOO.
7. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelant izvedenim dokazima nije dokazao kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, apelant je radi utvrđivanja i dokazivanja odlučne činjenice, da li je nematerijalna šteta koju je pretrpio posledica vršenja opasne djelatnosti, odnosno učešća u oružanim snagama VRS ili bolesti u uzročnoj vezi sa vršenjem opasne djelatnosti, predložio i izveo dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku medicinske struke na okolnosti da je nastala bolest u uzročnoj vezi sa vršenjem opasnom djelatnosti, odnosno vršenja vojne sluzbe i na okolnosti utvrđivanja dužine i intenziteta fizičkih bolova, straha i pretrpljenih bolova. Prema nalazu i mišljenju vještaka, kao i dopunskom medicinske struke dr. Mladena Ajdara, kao i njegovom iskazu datom na glavnoj raspravi nedvosmisleno proizilazi da navedeno oboljenje apelanta nije u vezi sa službom i angažovanjem u VRS, kao ni sa učešćem u ratu, na osnovu čega je sud utvrdio da navedeno oboljenje nije u vezi sa službom i angažovanjem u VRS, kao ni sa učešćem u ratu, odnosno da se navedeno oboljenje javilo puno ranije nego što je evidentirano u prvoj hospitalizaciji, s obzirom da se radi o hroničnom oboljenju. Sljedom navedenog, apelant nije dokazao odlučnu činjenicu da su njegova oboljenja u uzročno-posledičnoj vezi sa vršenjem vojne službe, radi čega mu ne priprada pravo na naknadu nematerijalne štete.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 135829 13 GŽ od 5. septembra 2014. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud na prijedlog apelanta odredio izvođenje dokaza po vještaku medicinske struke Ajdar Mlađenu, radi utvrđivanja sporne činjenice postojanja uzročno - posljedične veze između oboljenja na strani apelanta i opasne djelatnosti kojom se bavila tužena u spornom periodu iz razloga što stručnim znanjem iz medicinske oblasti sud ne raspolaže. Navedeni vještak u svom usmenom pojašnjenju pismenih nalaza i mišljenja na ročištu za glavnu raspravu zaključio da je u VRS kod apelanta došlo do pogoršanja već postojećeg oboljenja. Nadalje, kako se dalje navodi, apelant u smislu odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije predlagao druge dokaze u pravcu utvrđivanja postojanja uzročo-posljedične veze između oboljenja na strani istog i opasne djelatnosti kojom se bavila tužena, to je i po ocjeni prvostepenog sud pravilno cijenio izvedene dokaze (član 8 ZPP) izveo zakijučak da apelant nije dokazao da se bolest kod istog pojavila za vrijeme obavljanja službe u VRS i tako nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između nastanka oboljenja (hepatitis) i obavljanja službe u VRS, na koji način je isključna i odgovornost tužene za štetu na strani apelanta, u smislu odredbe člana 177, u vezi sa čl. 155 i 200 ZOO.
10. Okružni sud je zaključio da apelant nije izveo dokaz, niti priložio u spis rješenje nadležnog organa kojiin mu je priznato svojstvo RVI i pravo na invalidninu, tako da se ne može zaključiti na osnovu koje dokumentacije je takvo rješenje doneseno, ali iz nalaza ocjene i mišljenja Vojno-ljekarske komisije (VLK) od 20. aprila 1995.godine, kojim je apelant proglašen privremeno nesposobnim zbog hepatititsa, stoji konstatacija da oboljenje nije u vezi sa VRS, tako da se i iz navedenog nalaza ne može izvesti zaključak da je oboljenje kod apelanta nastupilo za vrijeme i u vezi sa vršenjem vojne službe kod tužene. Na osnovu izloženog, a ocjenjujući samo žalbene razloge koji su od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane odluke, nalazeći da ne stoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom, kao ni oni na koje Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, žalba apelanta je odbijena i pobijana presuda potvrđena primjenom odredbe čl. 226 i 235 stav 1 tačka 20. aprila 1995. godine ZPP.
11. Presudom Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 135829 14 Rev od 29. januara 2015. godine je revizija apelanta odbijena.
12. Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna. Po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su ispravno postupili kada su odbili postavljeni tužbeni zahtjev jer su na osnovu provednih dokaza, a naročito vještačenjem vještaka dr Mladena Ajdara, utvrdili da ne postoji uzročno posljedična veza između oboljena apelanta i njegove službe u vojnoj jedinici kom dokazu apelant nije prigovorio. Dakle, u ovom slučaju je sa uspjehom oborena pretpostavka uzročnosti propisana citiranom odrebom člana 173 ZOO da je šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću sa kojom se tužena bavi. Zato navodi revizije, kako zaključuje Vrhovni sud, da je oboljenje nastupilo u vrijeme dok je apelant bio mobilisan nisu osnovani. Kako navodi Vrhovni sud, drugostepeni sud je ispravno zaključio da pravo iz oblasti invalidsko boračke zaštite, koje je apelant povodom iste bolesti ostvario u upravnom postupku ne veže parnični sud u predmetnoj parnici, dajući pri tome razloge koje u cijelosti prihvata Vrhovni sud. Ovo tim prije što apelant nije dostavio rješenje kojim mu je priznata invalidnost i prava koja iz kojeg proističu, tako da nije jasno koji su razlozi rukovodili nadležni organ prilikom njegovog donošenja.
13. Imajući u vidu navedeno, revizija apelantu se ukazuje kao neosnovana, pa je odlučeno kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 248 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 uz Protokola broj 1 Evropske konvencije.
15. Apelant navodi da je osnov potraživanja apelanta naknada štete shodno odredbi iz člana 195 ZOO zbog posljedice oboljenja koje je doživio kao pripadnik Vojske Republike Srpske. Apelant je u datom trenutku bio obolio od hepatitisa B, zašto je oslobođen daljnje vojne službe nakon dvije godine aktivnog učešća. Nižestepeni sudovi negiraju činjenicu da je apelant kao pripadnik regularne vojske nakon dvije godine službe obolio od ozbiljne bolesti, te da je nadležna vojna komisija njega oslobodila do daljnje službe. Apelant je sada žrtva negiranja činjenica sudova, iako su ih utvrdili nadležni,vojna komisija, odnosno uskraćuju pravično suđenje.
16. Apelant prigovara da nije pozvan na drugostepenu sjednicu Okružni sud, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje koje je garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, kojom je jasno naznačeno, da svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Pravičnost i jednakost predstavlja da svaka strana u postupku ima priliku da predstavi svoj slučaj, uključujući i dokaze pod uslovom kojim se ne dovodi u u nepovoljan položaj u odnosu na protivnu stranku. Ravnopravnost stranaka u postupku znači i da sudovi moraju obezbijediti da se ova garantovana prava vrše djelotvorno činjenica je da Okružni sud nije pozvao apelanta na drugostepenu sjednicu shodno odredbama ZPP-a, je dovoljan dokaz uskraćenia mogućnosti da se raspravlia pred sudom. Konačno, apelant zaključuje da postupak nije okončan u razumnom roku, jer je tužba podnesena 1998. godine, te zbog toga pričinjena povreda prava na pravično suđenje na štetu apelanta.
b) Odgovor na apelaciju
17. Osnovni sud navodi da su navodi apelanta neosnovani, pa se predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud smatra da pred sudom nisu povrijeđena niti prekršena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
19. Vrhovni sud navodi da navodi izneseni u apelaciji su neosnovani, jer Vrhovni sud nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, drugostepeni sud je u ovome predmetu odlučio na sjednici vijeća na koju se za razliku od rasprave, ne pozivaju stranke. Osim toga apelant u izjavljenoj reviziji nije pobijao u tom pravcu drugostepenu presudu, tako da Vrhovni sud, sve da ova povreda i postoji, istu nije mogao otkloni jer na povrede postupka učinjene pred drugostepenim sudom ne pazi po službenoj dužnosti (član 241 stav 1 ZPP). Imajući prednje u vidu stav Vrhovnog suda je da predmetna apelacija nije osnovana, jer u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje na šta se neosnovano ukazuje apelacijom.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te Službeni glasinik RS br. 17/93, 3/96 i 39/03), relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154 Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155 Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Pretpostavka uzročnosti Član 173 Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti u smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174 (1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje. Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195 (1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
Novčana naknada Član 200 (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
21. U Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:
Član 217 st. 1 i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. […] Član 226 Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 135829 14 Rev od 29. januara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 uz Protokola broj 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelanta od tužene tražio naknadu štete iz osnova oboljenja, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prigovora što ga sud nije pozvao na sjednicu Okružnog suda kad je rješavana njegova žalba, kao i dužini postupka.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelant izvedenim dokazima nije dokazao kako osnov tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke nedvosmisleno je utvrđeno da navedeno oboljenje apelanta nije u vezi sa službom i angažovanjem u VRS, kao ni sa učešćem u ratu, odnosno da se navedeno oboljenje javilo puno ranije nego što je evidentirano u prvoj hospitailzaciji, s obzirom da se radi o hroničnom oboljenju. Sljedom navedenog, apelant izvedenim dokazima nije dokazao odlučnu činjenicu da su njegova oboljenja u uzročno-posledičnoj vezi sa vršenjem vojne službe, radi čega mu ne priprada pravo na naknadu nematerijalne štete.
33. Nadalje, u odnosu na navode apelanta da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što ga drugostepeni sud nije pozvao na sjednicu vijeća radi usmenog obrazloženja i pojašnjavanja žalbe, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10- 11, st. 21-22). Ustavni sud takođe naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A). Prema članu 217. stav 1. ZPP drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
34. Međutim u konkretnom slučaju zadovoljeno je pravo apelanta na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» obzirom da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenje dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu. U pogledu prigovora apelanta da mu je povređeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 1998. godine, ali da je tek svojim podneskom od 6. decembra 2012. godine uredio predmetnu tužbu pravilno označivši tužene, tako da se ne može zaključiti da je postupak trajao predugo, obzirom da je Vrhovni sud donio odluku po reviziji 29. januara 2015. godine, dakle u skladu sa standardima prava na pravičan postupak.
35. Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava koji su redovni sudovi primjenili u toku postupka. Stoga su navodi apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman